Ivan "Grozni" Katalinić, tako su mu tih devedesetih novinari tepali, bio je pravi "ubojica" Dinama. S Hajdukom je bio poput crne mačke za Zagrepčane, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća bijeli su s Katalinićem na klupi drmali Hrvatskom...
I kad se pogledaju ukupne brojke, Katalinić je najtrofejniji pojedinac Hajduka svih vremena. U Hajduku je kao trener i igrač proveo 25 godina, a osvojio je 21 trofej.
- Devet sam ih osvojio kao igrač, dvanaest kao trener – govori za Max! Katalinić u predvečerje derbija.
Najdraži igrački naslov 1971.
Nije se puno promijenio, brk je ostao isti, hod je i dalje lagan, nema žurbe kod njega, ali svaka izgovorena riječ ima smisao. Teško mu je bilo izdvojiti najdraže trofeje kao igraču i kao treneru.
- Svaki je poseban, trenerski mi je najdraži onaj prvi Kup Hrvatske što sam ga s Hajdukom osvojio 1993. godine, a kao igrač uvijek ću izdvojiti ono prvenstvo 1971. godine. Sa 20 godina osvojio sam naslov prvaka Jugoslavije, Hajduk je tada postao prvakom nakon šesnaest godina. Luštica je bio trener. A ovaj trenerski kup osvojio sam nakon što sam naslijedio Špacu Poklepovića. Dinamo je bio jak, već su plavi osigurali naslov prvaka, bila je to jaka momčad sa Stanićem i Vlaovićem, trener je bio Ćiro Blažević. U Poljudu smo ih pobijedili 4:1, u uzvratu je bilo 2:1 za Dinamo, za nas je zabio Kozniku. A Dinamo je iz dva jedanaesterca poveo s 2:0. Zanimljiv je taj gol, u igru sam ubacio Ercega, koji je trebao obavijestiti Koznikua da se preseli na lijevo krilo. Dok su njih dvojica razgovarali, Jeličić je dodao loptu, a Ištvanić nije znao koga čuvati i Kozniku je poentirao. Tako je krenula serija trofeja. Kasnije smo dva puta postali prvaci Hrvatske, osvojili još jedan Kup, tri Superkupa i igrali smo onu Ligu prvaka. Baš smo u to vrijeme dominirali, bili nedodirljivi.
Katalinićevu formulu uspjeha nad Dinamom još nitko u Hajduku nije uspio ponoviti. Iza njega je petnaest pobjeda nad Dinamom, od toga devet u prvenstvu. Ivan "Grozni" tajnu svojih pobjeda čuva kao što se čuva formula Coca-Cole.
- Oni igraju drugačiji nogomet, više su oslonjeni na pas igru, a mi smo okomitiji, idemo brže prema golu. Takvu igru Hajduka publika želi, ovo podneblje ne dopušta drugačiji stil. Tako je bilo uvijek, tako je i sada. U ono vrijeme imao sam Rapaića i Mornara, koji su nam davali dubinu i okomitost. Već tada sam igrao s Hajdukom 4-3-3, a svi drugi su još igrali s liberom. Svašta se pričalo o tim promjenama, a dok je Dinamo shvatio kako mi izgledamo, već smo osvojili prvo mjesto. Centarfora sam im gurnuo u libera, a sa strana su dolazili Rapaić i Mornar, Dinamo nam nije mogao parirati.
Sjetio se trijumfa nad Dinamom od 18. rujna 1993. godine. Bila je to opjevana utakmica s junakom Rapaićem.
- Najdraža mi je pobjeda 4:2 kad sam Rapaića nekih pola sata prije kraja stavio u igru. Bio je na klupi jer nije bio spreman. Želio sam ga naljutiti. A kad je ušao, u roku od par sekundi zabio je gol za 3:2, sjećate se ono kad je odmah tražio zamjenu. To je bila njegova šala, nije to mislio ozbiljno, smijao se i vrtio rukama da ga promijenim. Odgađao sam njegov ulazak, van je trebao Stipe Andrijašević, a mi smo imali četiri kornera zaredom i ja nisam htio mijenjati. Čim je lopta otišla na drugu stranu, ubacio sam Mikija, a on ušao i - puf, gol. Ma, kakav gol, golčina! Kasnije je i namjestio gol.
Derbi ne igraju nespremni
Dugo se smatralo da je Miki stvarno želio izaći iz igre jer je bio ljutit. A malo tko je znao zbog čega ga je Katalinić ostavio na klupi.
- Derbije ne smiju igrati nespremni igrači, zato je Rapaić i bio na klupi. Uvijek sam stavljao u igru spremne igrače, kasnije je lako mijenjati. Svi igrači žele igrati derbi, a na treneru je da procijeni.
Katalinić je znao često voditi psihološke ratove s Dinamom, posebno s Ćirom Blaževićem. Savršeno je odrađivao te dane uoči utakmica. Uvijek je imao nešto dobaciti, obično je Kate te ubode plasirao kad bi odlazio s tiskovnih konferencija, s nogu.
- Znao sam ih podbosti, svjesno sam nekad provocirao, nekad je bilo bitno učiniti ih nervoznima. A na utakmici sam uvijek znao što želim.
Lijepo je Hajdukovim pristašama pričati o starim vremenima, ali kada pogledaju današnjicu, onda se ukoče. Katalinić ima svoje objašnjenje Dinamove dominacije koja traje godinama.
- Mamić je stabilizirao Dinamo, isti ljudi vode klub godinama, a usto je u Zagrebu lakše doći do novca. S druge strane, Hajduk je napravio puno promjena, nema kontinuitet vođenja kluba. Puno je lutanja, bilo mi je nepojmljivo da Hajduk na proslavi stotog rođendana vodi strani trener. To je ludilo. Ne govorim ja to zbog sebe, nisam ja morao biti na klupi, ali morao je biti naš trener.
Iskusni trener smatra da je pogubno to što Hajduk stalno nešto želi dokazivati Dinamu umjesto da se bavi sobom.
- Hajduk je uvijek imao svoj put, tako to mora biti i sada. Nisam protiv stranaca, ali oni moraju biti bolji od domaćih igrača. Ovo je posebno podneblje, temperament. Klub mora imati kontinuitet u svim segmentima. Znam da se igrači moraju prodavati, ali to mora biti planski. Ne mogu razumjeti da je prodan Radošević, a da nije pronađen zadnji vezni koji će ga zamijeniti. Nisam unutra da mogu točno reći kako vodstvo razmišlja, ali govorim trenerski, to je logika. Hajduku nedostaje skauting za dovođenje igrača za prvu momčad, ne govorim za omladinsku školu. Mora se prepoznati koji je igrač za Hajduk, a ne da se dovode igrači sumnjivih kvaliteta. Evo vam primjer iz vremena Balakova. Koliko ih je došlo, a samo je Vuković ostao.
Uz pun Poljud ne možeš biti loš
Katalinić drži da će derbi završiti podjelom bodova, ali ipak Hajduku daje malu prednost.
- Puno je puta Hajduk bio lošiji, ali pobijedio bi Dinamo. U derbijima ne znači puno jesi li bolji, već kako uđeš u utakmicu. Dinamu je u Poljudu uvijek teško, stadion će biti pun. Pred ovim navijačima, koji nose momčad devedeset minuta, Hajduk ne može biti loš.
Želio je istaknuti dva detalja koji mu izuzetno smetaju.
- Ne bih se nikada pomirio s drugim mjestom, to me nikada ne bi zadovoljilo. Davno sam rekao: Hajduk se uvijek, bez obzira na momčad, mora boriti za titulu prvaka. Pa, s juniorima Hajduk može biti drugi. Važno je igrati u kontinuitetu u Europi, tu je Dinamo napravio najveći iskorak u odnosu na Hajduk. Sad se mi ovdje čudimo kako Dinamo skuplje prodaje igrače. Odgovor je u igranju u Europi.
Posljednji put bio je Hajdukov trener 2004. godine. U nekoliko je navrata vodio bijele, ali Katalinić je tek u 62. godini života i dobit će barem još jednu prigodu. Samo se nasmijao na tu konstataciju.
- Volio bih završiti karijeru tamo gdje sam je i započeo. Ne želim se nametati, bilo bi lijepo u trenersku mirovinu otići s trofejem. Nikad se ne zna, tu sam doma, tu je uvijek najljepše.
Malo je poznato da je još 1973. godine Katalinić umalo završio u Dinamu. Hajduk je doveo Rizaha Meškovića,a Katalinića su željeli poslati na posudbu u Rijeku ili Šibenik. Ali, mladi vratar već tada je pokazao karakter koji ga je krasio tijekom cijele karijere. Požutjeli novinski isječak na zidu u poljudskim hodnicima svjedoči o tom detalju.
"Ne želim biti posuđeni igrač. Ako Hajduk ne računa na mene, neka mi da ispisnicu, ja ću se pobrinuti za novi angažman. Vjerujem u sebe, mogu braniti u svakoj prvoligaškoj ekipi. Već imam neke ponude, Dinamo želi da navučem njegov dres", rekao je tada Katalinić i ostao u Hajduku.
