Najcrnje su se slutnje o drugostupanjskoj presudi hrvatskoj šestorki u Haagu ostvarile. Nažalost, i preko zlogukih očekivanja. Ovaj put i nije bilo baš obilje signala da bi presuda mogla biti preokrenuta kao u slučaju generala Gotovine, mogli smo se nadati da će možda donekle biti ublažena, kako onima koji su se branili s optuženičke klupe, tako i onima koji su optuženi i osuđeni, a da nisu ni imali priliku braniti se – političkom i vojnom vodstvu Hrvata u Hrvatskoj, od predsjednika Tuđmana naniže. Nažalost, ništa od toga.
Naravno da nikakva satisfakcija ne može biti to što su suci priznali da je mostarski Stari most bio legitiman vojni cilj. Jer, nije uopće pitanje jesu li počinjeni pojedinačni zločini, nije dvojbeno ni treba li biti kažnjen onaj koji je za njih izravno ili neizravno odgovoran, ono što je sporno jest prije svega je li na sudu stvarno dokazano da su ti pojedinačni zločini bili dio šireg plana, odnosno “udruženog zločinačkog pothvata”. A malo dijete može vidjeti da to – ničim nije dokazano!
Herceg-Bosna sama po sebi nije mogla biti zločinačka. Nema ama baš ništa kriminalno u njezinom osnivanju, dapače, hrvatski narod u BiH imao je puno pravo u onoj situaciji, kad su baš svi dijelili BiH, stvoriti političko-pravni okvir unutar BiH kojim bi zaštitio svoje interese. Apsurdno je da se o tome uopće razgovara u zemlji koja je odavna podijeljena i u kojoj je na temeljima etničkog čišćenja i genocida stvoren te pod izravnim pritiskom međunarodne zajednice legaliziran entitet pod imenom Republika Srpska! Šokantno je da se za dijeljenje BiH proziva baš one koji su tu BiH spasili u trenutku kad joj je pomoć najviše trebala! Svi dokazi govore da bi bez vojnih, političkih i humanitarnih napora kako Hrvata u BiH, tako i Hrvata u Hrvatskoj, BiH danas bila davna prošlost. K tome, Hrvati su jedini koji nisu profitirali od podjele BiH i koji se i danas bore za fizički opstanak svoje zajednice.
O tome je sve još u prvostupanjskoj presudi rekao sudac Jean-Claude Antonetti, u izdvojenom mišljenju. Kako racionalizira pravosudni um neopterećen političkim predrasudama demonstrirao je na čak 500 stranica, na kojima je iscrpno iznio zašto smatra da je neodrživa uloga RH koju joj je namijenilo tužiteljstvo. U Hrvatskoj je tinjala nada da će i to mišljenje možda poslužiti kao oslonac još jednog preokreta, no, na žalost, sud je ipak odlučio u potpunosti odbaciti razum i argumente te krenuti putem još jedne političke pre(dra)sude. No, baš preokret u slučaju Gotovina zorno nam je pokazao da je Haaški sud prije svega – politički sud.
Odlučili su s glasnim treskom po zadnji put zatvoriti vrata suda za ratne zločine, ostaviti tako za sobom još jedan presedan kojim će se baviti buduće generacije. Svakako su si osigurali da neće biti zaboravljeni. No, vrlo je to nesretna ostavština koja neće pomoći pravdi na ovim prostorima. Ni bilo gdje drugdje. Na žalost, ni uvijek naglašen osjećaj za dramaturgiju Slobodana Praljka nije nimalo popustio. U sudnici smo svjedočili dvostrukom pokušaju samoubojstva. Praljak je popio otrov, međunarodna pravda ispalila je metak u svoje slijepo čelo. Praljak nije preživio, ali ni pravda nema sedamsto života. Pljuska koju joj je opalio Praljak još dugo će odjekivati.
Možda to i nije formalno-pravno tako, ali za povijest ostaje upisano da je Međunarodni sud procijenio jedino za Hrvatsku i njezino vodstvo da su izravno krivi za krvavu spiralu zločina u BiH. Istina, većina osuđenih su Srbi, a Ratko Mladić je netom osuđen na doživotnu kaznu, ali čak i u toj presudi Haag je propustio označiti da je u Beogradu krojen genocidni ratni plan u BiH. Da, teoretski nema kolektivne krivnje, ali ostaje kolektivna ljaga kojom će se na Hrvatsku nabacivati kad god pokuša napraviti nešto za sunarodnjake u toj drugoj nacionalnoj državi Hrvata.
Nije da su se od Daytona do danas hrvatske vlade baš pretrgle u pomoći Hrvatima u BiH, no sad će to biti dvostruko teže. Povijest je to izdaje za izdajom nacionalnih interesa. Nisu mnogo napravili ni oni koji su se u njih zaklinjali, pa što se onda moglo očekivati od, recimo, nekadašnje ministrice vanjskih poslova, koja je javno tvrdila – a i danas tvrdi – da je njezina domovina izvršila agresiju na susjednu zemlju.
Odluka je to koja zasigurno neće pomoći pomirenju u BiH. Nepravda i apsurd koji vapi do neba. Ali naricanje nam pomoći neće. Haašku presudu Hrvatska ne može prebrisati, ali je i te kako može i mora odlučno odbaciti kao nešto zbog čega bi trebala odustati od povijesne istine, a pogotovo pristati na to da ona bude temelj za buduće ponašanje prema Hrvatima u BiH. To je poruka koju mora prenijeti premijer i cijelo državno vodstvo: Što god pisalo u ovoj presudi, odustati nećemo jer odustati – ne smijemo.
Vidjesmo jutros u Saboru, prilikom odavanja pocasti, koliko su nam jasni nacionalni interesi i koliko pojedine stranke drze do istih. Dakle, ako vec oko sugave minute sutnje za generala i sve zrtve zlocina nema jedinstvenog stava, cemu onda pricati o drugim stvarima?