Ovo je priča, kako posramljeno kaže 15-godišnja Ivana Štabi, jedna od
onih o kojima se tako često piše, ali koja, za razliku od nekih drugih
baš ni jednom rečenicom ne izaziva osmijeh. Rane maltretiranje u
djetinjstvu, odrastanja po domovima i Blauntove bolesti, u njezinih
nepunih 15 godina zasolila je i gorka neimaština. Ivani je teško
pričati o svom životu. Još je teže, priznaje, moliti pomoć. Za mrvu
optimizma koja bi joj omogućila ravnopravniju borbu s teškom bolešću,
školovanjem i onim svakodnevnim životom. Jer, život kakav živi većina
običnih ljudi za nju je - bajka.
Devet operacija
- Od djetinjstva bolujem od rijetke Blautove bolesti kostiju i zglobova
za koju nema lijeka i o kojoj čak ni medicina ne zna puno. Zbog bolesti
deformiraju se noge, kosti se ne rotiraju i ne razvijaju, pa sam već
prošla devet operacija. Ugrađeni su mi fiksatori, u koljenu nosim disk,
krećem se uz pomoć štaka i borim se da što duže živim izvan neizbježnih
invalidskih kolica – tiho govori Ivana, koja je četiri godine svirala
flautu i maštala kako će je zasvirati u nekoj od naših koncertnih
dvorana, a čiji su se snovi raspršili istog časa kad je najdraži
instrument morala zamijeniti štakom.
Kao vrlodobra učenica prvog razreda Poljoprivredne škole u Dubravi,
Ivana vješto skriva koliko joj je težak svaki korak, kojim bi dostigla
svoje vršnjake. U kući, bez televizora i radija, u kojoj je njoj i
njezinoj majci utočište pružio jedini rođak, teško preživljavaju od 600
kuna socijalne pomoći.
- Moj bivši suprug i Ivanin otac bio je alkoholičar i nasilnik, koji se
nije libio udariti, zaurlati ni razbiti. Jedanaest godina takva braka,
bilo je 11 godina pakla, nakon kojih sam s teškom depresijom završila u
Vrapču. Ivanin dom od tada su postali domovi, a moj umobolnice. U
velikoj želji da budem pored svoje bolesne kćeri i da je izbavim iz
domova, uspjela sam se othrvati bolesti i danas smo, zahvaljujući
dobrom rođaku, opet zajedno – govori Nada i priznaje kako nerijetko
mrzi svaki novi dan u kojem svojoj jedinici ne može priuštiti ni
prijeko potrebne lijekove:
Srami se želja
- Ivanini lijekovi koštaju mjesečno do 1000 kuna, a socijalna pomoć
nije nam dostatna ni za kruh. Da nemamo strica Milorada Lukića kod
kojeg živimo i koji nam pomaže s mirovinom od 2000 kuna, bile bismo
izgubljene. Na žalost, ja sam zbog bolesti nesposobna za rad, i život
nam je noćna mora. Hranimo se u pučkoj kuhinji i to nam je spas.
Pokušala sam tražiti dječji doplatak za Ivanu, ali su mi rekli da moram
priložiti prosjek plaće supruga, a to je nemoguće. Njega nema, niti
itko zna gdje je on, ne može ga pronaći ni policija. Jedina je sreća,
što je Ivana, unatoč ovome ružnome životu, marljiva i uporna pa dobro
uči. Teško mi je što joj ne mogu priuštiti čak ni onaj minimum potreban
za školu – kroz suze govori Nada, a Ivana skreće pogled.
Pokušavamo ga uloviti, doznati što bi željela. Sramežljivo uzvraća -
kompjutor ili laptop za školu, rabljeni televizor i radio. Skupi
lijekovi za preživljavanje, pokoji komad odjeće i pristojan obrok
jednako su joj neophodni kao i kompjutor za školu. Samo, Ivana je
skromna, bojažljiva, ne zna smije li uopće nešto poželjeti. Pokažimo
joj da ima pravo na bezbrižnost, htijenje, i na normalan život.
Račun za pomoć
Pomoć za Ivanu možete uplatiti na tekući račun njezine majke Nade Štabi, otvoren u Erste banci (6020110022483341), broj računa: 3202819798.
