Medijski sveprisutni Zoran Milanović okupirao je izbornu scenu. Uživa u boju sam protiv svih. Da je žena, zvali bi ga Domina. Koalicijski su mu partneri politička kulisa na skupovima. Domoljubna koalicija nasuprot njegovu štemerskom gardu djeluje anemično i štreberski. “Treće putove” kao izborni ukras svodi na “puno je opcija, ali samo su dva stvarna ishoda”. Svi su usredotočeni na njega i ne čudi da si štošta umišlja pa i da bi papa Franjo glasao baš za njega.
Samo što se ne proglasi mesijom koji će nas izbaviti od zla. Kako ga je pošlo, da je kampanja dulja, samoproglašeni najveći kršćanin i domoljub obećao bi da će se za spas Hrvatske i zarediti. Istodobno, svakodnevno griješi dušu ocrnjujući konkurente i plašeći birače crnim vizijama ako ne izaberu njega i, zatreba li, Branimira Glavaša s crnogardijcima.Njegovo priznanje da do 32. ili 33. godine nije glasovao osim za neovisnost prošlo je kao izraz uživljavanja u političke frustracije mladih.
A riječ je o neviđenom licemjerju. Naš “spasitelj” dugo je bio samo “slučajni Hrvat u slučajnoj Hrvatskoj”. Sjedio je u ministarstvu, školovao se o trošku države u inozemstvu, a bilo ga je baš briga sve dok se nije učlanio u SDP, do izbora 2000. kad je u izborima vidio osobnu korist. A od kada je premijer, prvoborac je motiviranja birača. I sada mlade zove da se bore protiv HDZ-a, na predsjedničkim izborima govorio je: “Izađi, brate, i glasaj”, a na lokalnima “Glasujte, pa makar i protiv”. I sada mu je preostalo jedino da kaže: izađite i glasujte, makar i za Milanovića.
Počevši od inzistiranja na sučeljavanju s Tomislavom Karamarkom, Milanović vodi personaliziranu kampanju na verbalnom revolveraštvu u kojem programi i ljudi nisu važni. Sve je uložio na sebe. Na web-stranici Hrvatske raste prvi je pojam “Zoran Milanović”, tek zatim koalicija, a u vijestima od 20 naslova 16 su njegovi citati i počinju s “Milanović:” te u još jednoj citira se Grčića i Lalovca: “Ili rast s Milanovićem ili rezovi s Karamarkom”. Jedan naslov prenosi koaliciji očito važnu poruku: “Ili Karamarko ili ja”.
Kakav kult ličnosti i kakav ego! Zar ovo nisu izbori za parlament, vladu i timove!? Nitko nije tako ogolio i obezvrijedio Hrvatski sabor kao što to u ovoj kampanji čini Milanović. Hrvatski sabor i Vlada, to sam ja! I to zove demokracijom!?
Milanović je taj koji stalno napada i drsko ulazi u prostor desnice, pa i tamo gdje stvarno nema što tražiti, ali očito mu je važan dojam neustrašivosti. Doduše, u prve tri godine njegova mandata takvu političku raskalašenost mogli smo vidjeti svega nekoliko puta i u nimalo, kao sada, populističkim, već naprotiv ekshibicionističkim i avanturističkim okolnostima kao kad je zajedno s prvim potpredsjednikom na nadrealnom ručku u domu novinara, uživajući u gastronomskim minijaturama, branio vozača koji je u Mađarskoj izazvao nesreću s dvoje mrtvih ili kad nas je bio spreman sve “utopiti” da, iz pukog inata ili zašto već, spasi od izručenja optuženog za političku likvidaciju, ili kad je kao urbani elitist imao nimalo intelektualan ispad sa Špičkovinom.Nudi svoju predmnijevanu intelektualnu i polemičku superiornost, ali što smo od tih njegovih vještina i znanja profitirali!?
Vrlo malo, uglavnom netolerantnost, isključivost, inat i svadljivost. Da je i ranije radio s vremena na vrijeme barem na “ho-ruk”, makar iz jednako sebičnih razloga, konkurencija bi mu sada bila na velikim mukama jer bismo red, rad i rast već imali, a ne bi nam se opet obećavali.
Već danima čekam da se pojavi jedan ovakav tekst. Ili da se konačno javi netko s naše intelektualne scene. Lijeve ili desne, nebitno, jer ovo što nam Milanović prezentira u ovoj kampanji nešto je što bi svaki pristojan čovjek, a pogotovo intelektualac, MORAO najoštrije osuditi, ma koje da je sam orijentacije. Osuda ovog agresivnog, ružnog, nasilnog, prijetećeg, primitivnog i, na kraju krajeva, glupog tj. jednom riječju rečeno, tipičnog bully nastupa, stvar je jednostavno javne higijene. Jer ako OVO što taj čovjek prezentira postane normalan i uobičajen način nastupa, onda zbogom bilo kakvoj pomisli na građansku Hrvatsku. Riječ je o aroganciji i egocentričnosti bez presedana, riječ je o (zasad) verbalnom nasilju i vrijeđanju kakvo ovdje još nije viđeno. Kao da želi dokazati sve kritike o sebi kao neodraslom pubertetliji, Milanović nastupa agresivno i primitivno, poput onog najklasičnijeg masnog, ružnog, prištavog, krupnijeg derana iz američkih filmova koji maltretira djecu na putu do škole i pod prijetnjom šake traži od njih bombon, sendvič ili novac koji imaju po džepovima. Samo što ovaj bully ne traži od nas tek koji bombon ili sendvič, već ni više ni manje nego vlast. Kažu da vlast kvari ljude. Kod Milanovića nije imala što pokvariti, takav kakav nam se sada pokazuje bio je i prije četiri godine. Ali su te četiri godine vlasti s njega skinule onu malu pokoricu civiliziranosti koja se onda još vidjela. Iz higijenskih razloga i iz razloga vlastite intelektualne vjerodostojnosti, nadam se i očekujem da će se intelektualna javnost konačno oglasiti o ovom užasu koji sve neugodnije podsjeća na nacional-socijalizam iz svog početnog razdoblja.