Čovjek bez prezimena, s manirama kolonijalnog oficira. Tim je riječima u filmu “Jedinica”, koji se bavi osnivanjem zloglasne Jedince za specijalne operacije (JSO), postrojbe iza koje je stajala Služba državne sigurnosti Srbije (SDS), opisan Dragan Vasiljković, poznat po nadimku Kapetan Dragan. Prije 25 godina, taj široj javnosti nepoznati avanturist ostavio je svoj pečat u osnivanju JSO-a, postrojbe iza koje je ostao krvavi trag u ratovima 90-ih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, te koja je u konačnici bila i u pozadini likvidacije srbijanskog premijera Zorana Đinđića 2003. Kako je pomagao u osnivanju JSO-a te kako je pripadnike te postrojbe početkom Domovinskog rata obučavao u tada okupiranom Kninu, pretvorivši ih u tzv. Knindže, Vasiljković je, iz udobnosti svog australskog prebivališta, okružen klavirom i palicama za golf, bez zadrške svojedobno govorio autorima filma “Jedinica”. No danas, kada je u Hrvatskoj suočen s optužbama za ratni zločin nad civilima i ratnim zarobljenicima, zbog čega će mu uskoro na Županijskom sudu u Splitu, nakon godina pravne borbe, početi suđenje, Vasiljković sve to niječe.
– Kaznena djela za koja me terete su izmišljotine koje imaju politički cilj. Te se stvari nisu dogodile – naveo je u svojoj obrani Vasiljković, nakon što ga je prošlog srpnja Australija izručila Hrvatskoj, i to devet godina nakon hrvatskog zahtjeva za njegovo izručenje.
Dragan Vasiljković ili Daniel Snedden, godinama je neometano živio u Australiji, zarađujući kao instruktor golfa sve dok nije 2006. uhićen te pritvoren po hrvatskom zahtjevu za izručenje protiv kojeg se borio sve do lani kada je prispio u zatvor na Bilicama. Optužnicu je protiv njega u siječnju 2016. podiglo Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, dok kaznena prijava protiv Vasiljkovića datira iz kolovoza 1998. a odnosila se na ono što se tijekom ljeta, točnije lipnja i srpnja 1991. te u veljači 1993. događalo u Kninu, Benkovcu, Glini te selima oko Gline.
Puščana cijev u usta
Prema optužnici, Vasiljkovića se tereti da je u lipnju i srpnju 1991. bio na čelu srpskih paravojnih postrojba koje su u zatvoru na kninskoj tvrđavi zlostavljale zarobljene civile i hrvatske policajce. Zarobljenici su, prema optužnici, udarani šakama, rukama i nogama, kundacima pušaka te volovskom žilom... Neki od njih mučeni su žeđu, dok su drugima u usta stavljane puščane cijevi. Vasiljkovića se tereti da nije ništa učinio kako bi takvo ponašanje svojih podređenih spriječio, a terete ga da je neke od zarobljenika i osobno tukao. Nadalje te da je odgovoran za smrt dvojice neimenovanih hrvatskih vojnika koje su srpske paravojne postrojbe zarobile nakon sukoba s hrvatskim snagama 24. ili 25. veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca.
Prema optužnici, Vasiljković je u to vrijeme bio zapovjednik Jedinice za specijalne namjene i nastavnog Centra za obuku pripadnika specijalnog centra Alfa i bio je nazočan kada je njegov vozač iz vozila izvukao zarobljene hrvatske vojnike. Prema optužnici, Vasiljković je prvo zapovjedio svojim podređenima da zarobljenike tuku, a zatim da ih i likvidiraju, što su oni i učinili, i to nakon što su zarobljenike odvukli u obližnju školu.
Hranu su nam davali neredovito, i to uvijek presoljenu, da je ne bismo mogli pojesti. Ako bismo nešto zbog gladi i pojeli, nisu nam davali vodu. Batinjanje je bilo svakodnevno
Vasiljković je, smatra tužiteljstvo, odgovoran i za napade koje su paravojne srpske postrojbe u suradnji s jedinicama JNA 26. srpnja 1991. izvele na Policijsku postaju u Glini te naselje Jukinac i sela Gornji i Donji Viduševac. Prilikom tog napada iz raketnih bacača i tenkova gađani su civilni objekti, crkva sv. Franje Ksaverskog koja je imala status spomenika kulture u Gornjem Viduševcu te škola u istome mjestu. Osim crkve i škole oštećeno je i 30-ak kuća, a ubijeni su mještanin Nikola Regić i njemački novinar Egon Scotland, koji se u trenutku napada nalazio u vozilu obilježenim oznakom PRESS. U napadu na spomenuta sela bilo je i teško ranjenih civila, a mještani su na koncu pod okriljem noći bili prisiljeni pobjeći, a na svoja razrušena ognjišta, iskazivali su tijekom istrage, vratili su se poslije vojno- redarstvene operacije Oluja u kolovozu 1995.
I dok Vasiljković sada u obrani niječe sve navode optužnice, što znači da niječe i svoju ulogu u formiranju i obuci JSO-a, kada je razgovarao s autorima filma “Jedinica”, opisao je i kako se početkom 90-ih sastajao s Frenkijem Simatovićem i Jovicom Stanišićem, dvojcem za prljave poslove Slobodana Miloševića, koji su zbog svoje uloge u postjugoslavenskim ratovima završili i na optuženičkoj klupi suda u Haagu.
– Frenki Simatović bio je čovjek koji prikuplja informacije, a s vremenom smo postali i prijatelji. U ožujku 1991. našli smo se u jednom hotelu u Beogradu i mislim da sam ostavio dobar dojam na njega. Rekao sam im što hoću raditi i kako te da se to može provesti tijekom kraćeg tečaja u trajanju od 21 dan. Pitao me mogu li mu to i napisati i rekao sam da mogu. Ta je moja ponuda ostala bez odgovora, a Frenki mi je rekao: Sjedi i čekaj, kada se bude išlo dolje ići ćemo zajedno – ispričao je Vasiljković autorima filma “Jedinica”. Taj je film dio dokaznog materijala u optužnici protiv Vasiljkovića.
Krećem u Knin bez vas
Vasiljković je autorima filma ispričao i kako je negdje u travnju 1991. nazvao Simatovića te mu je rekao:
– Ja više ne čekam. Krećem dolje s vama ili bez vas!
To “dolje” bio je Knin, koji je u to vrijeme postao “glavni grad” tzv. SAO Krajine, pod kontrolom kasnijih haaških optuženika Milana Babića i Milana Martića. Kada je Vasiljković došao u Knin, zatekao je, kako je kazao autorima filma “Jedinica”, postrojbe koje nisu sličile ni na što, koje nisu imale nikakve stege, koje su nosile uniforme s različitim obilježjima te u kojima je najjači autoritet imao onaj tko je bio – najjači.
Vasiljković je, kao čovjek koji je tvrdio da se kao legionar borio u kolonijalnim ratovima u Africi, brzo uveo red među srpske paravojne postrojbe, a u to uvođenje reda spadalo je i osnivanje zatvora. Zatvor je u početku bila prostorija na kninskoj tvrđavi od oko 25 četvornih metara. U tom prostoru, bez vrata i prozora, znalo je biti smješteno više osoba, a svima je zajedničko bilo to da su zarobljeni bilo kao civili, bilo kao pripadnici hrvatskih oružanih snaga. Kako je izgledalo “gostoprimstvo” Kapetana Dragana, opisali su svjedoci saslušani u istrazi.
– Čim smo došli počeli su nas tući, no Kapetan Dragan im je rekao da prestanu jer se nikoga ne smije tući u prostorijama zapovjedništva. Potom smo premješteni u prostor veličine 25 četvornih metara, koji je bio mračan i vlažan, bez prozora. U njemu je bio betonski pod. Bacili su nam neke deke da možemo spavati, a hranu su nam davali neredovito, i to uvijek presoljenu, da je ne bismo mogli pojesti. Ako bismo nešto zbog gladi i pojeli, nisu nam davali vodu. Ondje sam proveo mjesec dana, a batinanje je bilo svakodnevno. Udarali su nas rukama i nogama te kundacima pušaka po tijelu, a znali su puštati i civile da nas tuku. Jedan od nas je zbog batinjanja pljuvao krv. Nisam vidio da Kapetan Dragan nekoga tuče, no nemoguće je da nije znao što se u zatvoru pod njegovim zapovjedništvom događa – ispričao je jedan svjedok.
Vasiljkovića je opisao kao osobu koja je, po njegovoj procjeni, imala 70 godina, sijede kose i nižeg stasa. Bio je odjeven u šarenu maskirnu uniformu, a s desnog boka visjela mu je futrola s pištoljem koju je nosio spušteno, kao revolveraš, kazao je taj svjedok.
Drugi je svjedok opisao kako je izgledao njegov susret s Vasiljkovićem.
– Odveli su me u neki restoran na ispitivanje gdje me je on pitao: Znaš li ti što se događa sa srpskim momcima u Zagrebu? Kazao sam mu da mi nije poznato, nakon čega me udario nogom po rebrima i leđima. Kako sam sjedio na stolcu, od boli sam se prignuo, nakon čega me rukom udario po tjemenu. Nakon toga sam ga vidio još jednom kada je mene i još jednog zatvorenika upozorio da pazimo što ćemo govoriti pred novinarskom ekipom koja je dolazila na tvrđavu. Kazao nam je da moramo reći da se s nama postupa dobro. A najžešće batine od zatočenja dobio sam nakon što je on posjetio tvrđavu te se raspitivao kako se postupa s nama. Jedan od nas mu je kazao da nas tuku, što je bilo vidljivo po ozljedama koje je imao na licu. Poslije odlaska Kapetana Dragana stražari su nas ubili batinama – opisao je taj svjedok.
Vasiljkovića je svjedok opisao kao osobu odjevenu u šarenu maskirnu uniformu, a s desnog boka visjela mu je futrola s pištoljem koju je nosio spušteno, kao revolveraš
Slično su iskazivali svi oni koji su prošli torturu kninskog zatvora, a zanimljivo je da je Vasiljković o svemu ostavio i pisani trag jer se SDS-u, odnosno Simatoviću žalio da su uvjeti pritvaranja na kninskoj tvrđavi loši te je tražio da im se osigura drugi prostor za zarobljenike. Uz to, nađen je i jedan dokument kojeg je Vasiljković potpisao s australskim imenom Daniel Snedden, a u kojem SDS izvještava o razvoju obuke te predlaže kako da Simatović i Martić koriste jedinicu koju obučava.
Treći svjedok opisao je pak kako su likvidirana dvojica hrvatskih vojnika u veljači 1993., koji su mjesec dana nakon akcije Maslenica dovezeni u Vasiljkovićevu komandu u Bruškoj. Prema iskazu tog svjedoka, nakon što su izvučeni iz vozila i premlaćeni, Vasiljković je svojim vojnicima kazao:
– Oćerajte ih dalje, likvidirajte i bacite!
Nakon te zapovijedi zarobljenici su prvo odvučeni u školu gdje su ih još neko vrijeme tukli, da bi se potom začulo šest-sedam hitaca.
Potom su trojica Vasiljkovićevih vojnika iznijela mrtve zarobljenike, bacila ih na kola i odvezla na nepoznato mjesto. Tijela ubijenih nisu nađena ni danas i oni se još vode kao nestali. U teže zločine koji se Vasiljkoviću stavljaju na teret spada i ubojstvo njemačkog novinara Egona Scotlanda koji je poginuo u srpnju 1991. prilikom napada na Jukinac. Scotland je bio s kolegom Petrom Wustom, koji je opisao što se dogodilo.
– Bili smo u tamnoplavom vozilu, na kojem je velikim slovima pisalo TV, a imali smo i ploču na kojoj je pisalo PRESS. Kada smo stigli do Jukinca, uz rub ceste vidjeli smo vozilo koje se dimilo. Bilo je izrešetano. Rekao sam Egonu da se vratimo i tada je počela pucnjava. Poviknuo sam mu da legne. Spustio sam sjedalo te sam gotovo ležeći okrenuo vozilo i krenuo natrag. Kada smo došli na sigurno, Egon mi je rekao da na ruci ima krvi. Pitao sam ga je li ozlijeđen i tada sam vidio rupu na njegovoj desnoj nozi. U susjednom selu sreo sam hrvatskog novinara kojem sam rekao da Egon mora u bolnicu. Par sati kasnije bio je mrtav – svjedočio je Wust.
Vozilo je bilo pogođeno sa sedam hitaca, od kojih je jedan, onaj smrtonosni, prošao kroz svjetlo na suvozačevoj strani. Po načinu na koji je ispaljen, radilo se o snajperskom hicu, koji je ispaljen s namjerom da se usmrti putnik u vozilu. Svi hici dolazili su iz istog pravca, a tenkovski napad na civile u Jukincu, Vasiljković je pokušao opravdati u jednom intervju koji je 1992. dao japanskom novinaru.
– Osobno sam nadgledao taj napad, tamo su bile utvrde hrvatske vojske, a ne kuće civila – ustvrdio je Vasiljković.
No nikakvih utvrda hrvatske vojske tamo nije bilo, a svjedoci su iskazivali da su tenkovi JNA, potpomognuti srpskim paravojnim formacijama, išli od kuće do kuće gađajući ih granatama.
