Lipanj 1992. godine. Podunavlje i dobar dio Hrvatske okupirale su srpske paravojne postrojbe, a topovske i puščane cijevi još se nisu potpuno ohladile od pucanja. Pri tome granica između okupiranoga i slobodnog dijela Hrvatske bila je iznimno čuvana, a nitko nije mogao garantirati da neće doći do neke nove eskalacije ratnih sukoba. U takvim uvjetima, Ivo Kelić (56), kao zapovjednik izviđačke skupine 109. brigade Hrvatske vojske, započeo je svoju avanturu posjeta Vukovaru i ostalim okupiranim dijelovima na istoku Hrvatske.
– Naš osnovni zadatak bio je da saznamo što se događa na okupiranim područjima, da to fotografiramo i dokumentiramo, a onda i sve dostavimo načelniku obavještajaca koji su zatim sve te podatke analizirali – kaže Kelić prisjećajući se ratnih godina.
Kelić je u Vukovar i druge okupirane dijelove Hrvatske dolazio od lipnja 1992. godine pa sve do Oluje 1995. godine. Ukupno je „na drugu stranu“ ušao 50-ak puta a da to nitko od pobunjenih Srba nije primijetio niti posumnjao. Govoreći o tome kako je uspijevao u tome kaže kako mu je u cijeloj operaciji pomogao jedan vojnik UN-a koji je shvatio kako je došlo do rata i što se sve događalo u Hrvatskoj. O cijeloj operaciji znalo je jako malo ljudi, a podaci koje je na taj način dobivao HV bili su neprocjenjivi.
– Ulazio sam u okupirane dijelove u vozilima UN-a. Išli smo cestom koja spaja Vukovar i Vinkovce. Oblačio sam se kao ruski ili belgijski vojnik, koji su bili angažirani u ovome dijelu, ili u srbijanskoj odori – ponosno kaže Kelić koji je za zasluge tijekom Domovinskog rata i odlikovan odličjem.
Pri svakom posjetu fotografirao je kuće, objekte, ulice… Rezultat svega je na stotine fotografija iz okupiranoga Vukovara i drugih sela koje Kelić danas ima u svojoj kolekciji. To su one koje je mogao sačuvati, dok je većina ostalih završila kod vojnih obavještajaca kojima ih je prosljeđivao odmah nakon povratka. Vrlo često fotografirao je i kuće prijatelja kojima je poslije pokazivao kako im izgleda kuća nakon ratnih djelovanja.
– Nije me bilo strah. Mi smo se jednostavno igrali rata i natjecali tko će prvi u Vukovar, Ilok, Lovas… Svjestan sam bio opasnosti pa sam uvijek nosio pištolj. Bio sam spreman na sve pa i na smrt budem li zatočen – kaže Kelić.
U okupiranim dijelovima zadržavao se po nekoliko sati. Iako se češće kretao s vojnikom UN-a, znao je i sam šetati kroz grad. Bili su zajedno u vozilu ili bi ga UN-ov vojnik ostavio negdje, poslije čega bi se sam kretao gradom. Pri tome je fotografirao što je mogao, ali uvijek skrivajući se. Nikada nije koristio blic kako ne bi bio otkriven. Dosta fotografija napravljeno je iz vozila u kojima se nalazio. I danas se sjeća porušenoga grada, najlona na prozorima umjesto stakala… Prvi put kada je ušao u Vukovar, a bilo je to u lipnju 1992., na ulicama je još bio građevinski otpad. Ništa nije bilo obnovljeno osim dijelova bolnice i restorana uz Dunav „Vrške“ koji je tada nosio naziv „Tri vrške“.
Znao sam da me neće odati
– Slikao sam dio grada od vodotornja prema stanici za tehnički pregled gdje je bager ravnao kuće. Kasnije su mi ljudi rekli da su i tamo bile kuće. Sve drveće bilo je oštećeno, a mnoga stabla bila su i bez lišća. I ono je bilo ubijeno. Ni ptica nije bilo – kaže Kelić.
U nekoliko navrata bio je i na gradskoj tržnici gdje je sreo prijatelja iz Marinaca, profesoricu iz škole… Nekima je, u koje je imao povjerenja, rekao da je pripadnik Hrvatske vojske jer je znao da ga ti ljudi neće odati. Jednom prilikom dok je bio u središtu grada gotovo je sreo i tadašnjeg direktora pošte koji ga je poznavao iz Marinaca. Skrio se u jednoj ruševini jer nije znao hoće li ga odati ili ne ako ga vidi. Tom prilikom fotografirao ga je kako odlazi u vozilu. Nekoliko godina kasnije, rekao mu je za taj susret. Od jednoga prijatelja iz Marinaca, kojega je sreo na tržnici i s kojim je pričao i rekao da je pripadnik Hrvatske vojske, dobio je i pismo. U njemu je pisalo da se „prestane igrati rata i ne dolazi više u Marince jer svi znaju da povremeno dolazi“. Tada se prvi put uplašio, ali ga to nije zaustavilo u ratnim avanturama.
– U to vrijeme bilo je malo ljudi u gradu. Nisam primjećivao ni puno vojske i vojnih vozila u gradu. Valjda su bili na prvim crtama bojišnice. Ni srpskih zastava po kućama nije bilo puno, iako bi čovjek očekivao da će se na svakoj kući nalaziti po jedna. Stekao sam dojam da vlada bezvlašće i da se živi jako teško. Ipak, poseban doživljaj bio je posjet gradu noću. Nigdje svjetla, pri čemu su se samo mogli vidjeti obrisi razrušenih zgrada na mjesečini. Bio je to strašan prizor kakav bi mogao režirati samo Hitchcock. Jezivo – prisjeća se Kelić.
U te četiri godine imao je i niz različitih iskustava na terenu. Sjeća se i kako su mu jednom prilikom vojnici UN-a s kojima je surađivao došli s molbom da nabavi određene lijekove u Hrvatskoj kako bi pomogli jednome dječaku iz okupiranog dijela koji je imao tešku upalu pluća. Lijekove je nabavio, a na jednoj od kutija napisao je: „Gospođo, želim da vam dijete što prije ozdravi. Ja sam iz Marinaca“. Nekoliko godina kasnije, nakon mirne reintegracije, sasvim slučajno upoznao je toga tada već momka koji se sjećao poruke napisane na kutiji. U srpnju 1993. godine njegova izvidnička skupina, za koju kaže da je bila najbolja, kroz prve crte bojišnice došla je do srpskih položaja. Tom prilikom odnijeli su novi bestrzajni top.
– Ma bilo je svega. I drugi dečki ulazili su na drugim dijelovima i pratili što se radi i događa. Nasreću, nikad nitko nije stradao i time se posebno ponosim – ističe Kelić.
Kako su neki ipak znali da on povremeno ulazi u okupirane dijelove, za odlazak u Vukovar želju je iskazao i pukovnik HV-a Ante Gilja. Međutim, problem je bio kako ga uvesti.
– Izradili smo mu iskaznicu kao da je novinar Večernjeg lista, i to na ime Drago Veselčić koji je u to vrijeme bio novinar Večernjaka u Vinkovcima. Tako smo ušli u Vukovar. I tada je prošlo sve u redu iako je bilo i manjih problema jer nas je dva puta odao blic fotoaparata – kroz smijeh nam je ispričao Kelić.
Uplašio sam se nakon rata
Dodao je i kako je u cijelome mozaiku oko otkrivanja masovne grobnice na Ovčari i jedan njegov kamen. Naime, pomogao je da se jedna osoba, u vozilu UN-a, prebaci do Nuštra. Ta osoba bila je ondje i u studenome 1991. godine i znala je za masovnu grobnicu. On je to rekao tijekom ispitivanja, poslije čega je informacija proslijeđena i UN-u koji je osiguravao mjesto grobnice sve do povratka kada je i otkrivena.
Tako je dočekao i Oluju i proces mirne reintegracije koji je kasnije omogućio povratak Vukovaraca i drugih prognanika u svoje domove. Priznaje kako se prvi put jako uplašio 2. listopada 1996. godine, odnosno, nakon što je rat završen. Tom prilikom je s tadašnjom predsjednicom Općinskog vijeća Nuštar Vesnom Karaulom posjetio Vukovar i zapalili su svijeću na groblju.
– Tada mi je odjednom kroz glavu prošla misao da je rat gotov i da će me sada, nakon svega što sam prošao, netko ubiti ako me vidi. Ruke su mi se bukvalno tresle da nisam mogao zapaliti svijeću. Danas znam da to nikad više ne bih napravio – iskreno kaže Kelić koji je vojnu mirovinu zamrznuo kako bi se bavio poljoprivredom. Ima otvoren OPG i obrađuje dvjestotinjak hektara zemlje. Vrijeme krati i lovom, ribolovom i s obitelji.
– Zbog svega toga, bole me sve ove današnje podjele. Da je tako bilo 1991., nikad ne bismo obranili Hrvatsku – zaključio je Kelić.
>>'U Srbiji još držimo na tihoj vatri aspiracije za zaokruženje svih Srba u jednoj državi'
>>'U Hrvatskoj i dalje diskriminacija Srba, proslava Oluje pojačala napetosti'
