Polako ali sigurno Slavonija se gasi. Urušavanje i nestajanje nekada možda i najbogatijeg dijela Hrvatske traje od Domovinskoga rata. Prvo je rat opustošio taj dio Hrvatske da bi zatim došlo do višegodišnjeg zanemarivanje od strane službenoga Zagreba.
Koliko god je to pogađalo plodnu ravnicu ranjena Slavonija je ipak preživjela. Međutim, poslije ova dva velika problema Slavoniju je pogodila možda i najveća pošast koja će je zasigurno zauvijek promijeniti. Iz dana u dan ove krajeve napuštaju deseci građana u potrazi za kruhom. Najčešće je to put s kartom u jednom smjeru prema Njemačkoj, Austriji, Irskoj…
Za razliku od nekadašnjih iseljavanja, kada su odlazile samo glave obitelji, sada odlaze cijele obitelji, i to najčešće one mlade. Odlaze svi bez obzira imaju na to li posao ili ne. Odlaze čak i oni koji imaju sigurne poslove i solidne plaće poput medicinskih sestara, policajaca, djelatnih vojnih osoba. Rezultat je svega da su slavonski gradovi sve prazniji, dok su neka od sela, posebno ona izvan glavnih putova, već sad gotovo mrtva. Škole su pred gašenjem, nestaju sportski klubovi. Ostaju samo najstariji koji ne žele napustiti kućno ognjište.
U isto vrijeme Zagreb šuti o ovoj pošasti kao da se to ne događam ili ne tiče aktualne vlasti. Samo do prije nekoliko mjeseci, odnosno do izbora, gotovo svakodnevno su se mogle čuti prozivke i obećanja koja su jamčila popravak stanja i vraćanja života u Slavoniju. Nakon što su prošli izbori, nastupila je tišina. Danas su za Vladu RH mnogo važnije teme poput kadroviranja, međusobnog prepucavanja, podmetanja… Oni kao da ne shvaćaju da su Slavoniji, ali i ostalim krajevima države koji se susreću sa sličnim problemom potrebne hitne mjere. Nešto se mora napraviti ne sutra, nego već danas jer se vrlo brzo može dogoditi da političari neće imati više potrebe da obilaze ove krajeve jer ih više neće imati tko slušati. Potrebne su hitne mjere koje će omogućiti normalniji i kvalitetniji život u ovim krajevima, a ljudima dati nadu u svjetliju i bolju budućnost. Potrebne su mjere koje će omogućiti dolazak domaćih i stranih investitora, a to se može omogućiti samo tako da uvjeti ulaganja, primjerice, u Vukovar i Zagreb ili Rijeku, ne mogu biti isti.
Niz je i drugih mjera koje se mogu napraviti, ali zasad iz Zagreba nema naznaka nekih promjena. Pokazao je to i prije nekoliko dana ministar obrane Josip Buljević koji je Vukovarcima poručio kako Vlada i cijela Hrvatska misle na njih te da predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović jedva čeka novi dolazak u grad heroj. Međutim, i ovaj put od konkretnih najava ili mjera nije bilo niti riječi. Šute i saborski zastupnici koji i dalje prije svega gledaju tko je koje stranačke boje, a ne viši interes. Vrijeme je i da zastupnici iz ugroženih dijelova Hrvatske, koje plaćaju građani, sjednu za jedan stol ne gledajući stranačke predznake i boje i od Zagreba zatraže hitne i konkretne mjere. Sve do tada priče o famoznih 1000 eura po djetetu ili popis želja poput kanala Dunav – Sava ili proširenja Luke Vukovar ostat će samo mrtvo slovo na papiru.
