Riba se još neko vrijeme praćakala u velikim sanducima s ledom. Galebovi su kriještali iznad broda uzaludno se nadajući kako bi i oni u toj strci mogli užicati nešto, a onda je sve utihnulo na trenutak, prije nego su zabrujali brodski motori i riba, oko pet tona atraktivnih primjeraka brancina i orade između 350 i 600 grama, krenula put odredišta.
Uskoro će biti u luci Gaženica i zadarskom Cromarisu, odakle će se za najviše 24 sata naći na stolovima potrošača u Hrvatskoj i okolnim zemljama željnih kvalitetne bijele ribe. Nijemci bi je očišćenu i bez glave, a Talijani netaknutu, kako bi se uvjerili u besprijekorno crvenilo njezinih škrga i svježinu. U jeku sezone iz velikih se kaveza u zavjetrini otočića Bisage, Golca i Velog Škoja pokraj Ugljana dnevno ulovi i 40 tona na koje paze jata dobrih dupina koji se tu zadržavaju pa su se i ovo jutro, nakon što je bura potjerala kišu, između kaveza i barže motala dva njihova stražara. No samo kako bi očistili okoliš od divljih ribljih grabežljivaca poput cipala u potrazi za viškovima hrane iz kaveza. U Cromarisu više strepe od podvodnih gusara u ronilačkim odijelima koji lakše i bez traga uzgajivačima iz tovilišta isprazne stotine kilograma ribe, dok s dupinima u suživotu njihovi proizvodi još više dobivaju na cijeni jer su garancija čistog mora.
– Dapače, i preporučuju našu ribu – smije se predsjednik uprave Cromarisa Goran Markulin. Otkriva kako je tvrtka upravo snimila reklamu u kojoj je jedna od zvijezda dupin.
Nakon što je u jeku krize 2008. i 2009. godine Adris grupa preuzela četiri tvrtke iz marikulture – Cenmar, Marimirnu, Marikulturu Istra i Bisage – objedinivši ih u Cromaris, do ove je jeseni u taj sektor zdrave hrane uloženo više od 400 milijuna kuna. Svaka riba nakon vaganja i sortiranja, a prije pakiranja u plastične kašete, dobiva LOT po kojem se, dođe li do problema u distribucijskom lancu, lako može utvrditi porijeklo mlađi, hrane koju je konzumirala u svom životnom ciklusu, iz kojeg je uzgajališta i kaveza izlovljena, gdje je i kad sortirana i otpremljena. Rade se čak i temperaturni ispisi kojima se može utvrditi poštivanje hladnog lanca, odnosno svježine ribe od trenutka izlova iz kaveza, vožnje brodom, obrade u sortirnici do kamionskog prijevoza do kupca. Idući je korak tiskanje LOT-a na svaku markicu Cromarisa pojedinačno na temelju koje će i sam potrošač moći provjeriti je li doista proizvod koji je kupio vrhunske kvalitete i svježine, kakvu mu garantiraju najstroži svjetski certifikati, koji su zadarskoj tvrtki u samo nekoliko godina osigurali lidersko mjesto u Hrvatskoj i titulu jednog od 15 najvećih proizvođača bijele ribe u svijetu.
Uskoro i organski uzgojena riba
Tvrtka je u posljednjih pet godina učetverostručila prodaju svojih proizvoda, među kojima 90% čini riba, cijela, očišćena ili filetirana, delikatesna marinirana ili dimljena, a ostatak školjkaši – dagnje i kamenice. Sa 900 tona u 2009. prodaja ribe danas je narasla na oko 4000 tona, i samo u ovoj godini raste po stopi od 35 do 40 posto. Broj zaposlenih sa 180 skočio je na oko 280, dok su planirani prihodi u 2013. oko 195 milijuna kuna.
– Od oko 400 milijuna kuna ulaganja, više od 200 milijuna uloženo je u tehnologiju kako bi uzgajališta Košara, Lamjana, Budava te u Limskom kanalu bila opremljena najmodernijom opremom, a ove je godine aktivirano i novo uzgajalište Velo žalo te izgrađen novi preradbeno-otpremni centar u Gaženici – kaže Markulin.
Čak 12 ljudi radi u istraživanju i razvoju, u odjelu koji ranije uopće nije postojao, i brine o projektima koji Cromaris dižu u sam vrh inovatorstva u marikulturi. Uoči božićnih blagdana na tržište će izaći i prvih desetak tona zubatca iz njihova uzgoja. Ta je riba jako osjetljiva na okolinu, a tehnologije proizvodnje apsolutno nerazvijene i nepoznate. Česti su i kanibalizmi kod te vrste, a time i nizak postotak preživljavanja, dok je, primjerice, kod orade ili brancina i 80%. Stoga nije čudno što je Cromaris, prema dostupnim podacima, tek jedna od dvije tvrtke u svijetu koje ga proizvode. Druga je, naime, u Turskoj, dok u Južnoj Americi proizvode neku vrstu križanca pagra i zubatca. Već četiri godine tvrtka uspješno uzgaja i hamu težine i dva kilograma, koja je prije stotinu godina bila autohtona riblja vrsta u Jadranu i ima svoje kupce na tržištu, a tu je i pokusna proizvodnja pagra, kojega su prvi primjerci ljetos izašli na tržište, te još nekoliko vrsta koje zasad drže u tajnosti. No zato nije tajna da iz Limskog kanala na tržište uskoro izlaze i organski uzgojeni brancini i orade, koji već imaju najprestižnije certifikate poput Bio Suissa i Naturlanda. Njih, naime, traže osjetljiva nepca Nijemaca, Švicaraca, Francuza i Talijana koji su, s obzirom da je riječ i o 40 posto skupljoj proizvodnji od konvencionalne, za to spremni i puno više platiti.
Bura potopila kaveze
– Želimo imidž inovativne i tehnološki sposobne kompanije. Svaka nova vrsta tehnološki je iskorak koji je teško opisati, izuzetno zahtjevan i riskantan proces, jer nije riječ samo o novim vrstama nego i pokusnom hranjenju ribe hranom različitih proizvođača kako bismo vidjeli koliko utječe na njihov rast i razvoj, mortalitet... – priča Markulin, dok na jednoj od barža gledamo kako cijevima, kompjutorski programirano i pod budnim okom dviju kamera u svakom kavezu hrana dolazi do gladnih ribljih usta.
Krešimir Grzunov, hranilac na barži, priča kako se ribe u prosjeku hrane dvaput dnevno. Tlačni zrak kroz cijevi tjera devet kilograma hrane po minuti – čak 400 kilograma u 45 minuta. Gornja kamera snima površinu jer se brancini pretežito hrane na površini, a donja prati propada li hrana u slučaju da je riba sita. Ovoga časa na nekoliko lokacija Cromarisa tri su generacije riba, ukupno 7000 tona, dok na tržištu završavaju orade, hame, pagri i brancini stari dvije, a zubaci tri godine. Naravno, dogodi se i da riba predviđena za tržište završi slobodna u moru. Udari bure u Budavi pokraj Pule ponekad su toliko snažni da kavezi potonu i metar ispod površine. Jednom su tako ostali i bez 80 tona ribe vrijedne oko 3,5 milijuna kuna. Dogodilo se da je i grom udario u kameru u kavezu pa je dio brancina utekao van. Orade pak stalno grickaju mrežu pod vodom pa su u pripravnosti i ronilački timovi koji obilaze kaveze radi krpanja.
Više od 65 posto proizvodnje Cromaris izvozi, najviše u Italiju, potom Sloveniju, Poljsku, Češku, Austriju, Mađarsku, Srbiju i Crnu Goru, a trenutačno se pregovara i s Francuskom. Kao najveće svjetsko tržište brancina i orade Italija pojede i 100.000 tona godišnje, u čemu izvoz Cromarisa od oko 40 posto ukupne prodaje trenutačno ne čini ni pet posto priželjkivanog udjela na talijanskom tržištu. Stoga su u istraživanje tržišta u RH i Italiji samo ove godine uložili više nego ijedna druga tvrtka iz marikulture u Europi, desetke milijuna kuna, te osnovali tvrtku Cromaris Italia u Veneciji, koja je ekskluzivni distributer lokalnim retailerima, veleprodajama i ostalim kupcima.
Četrdeset posto skuplja od grčke
– Domaća potrošnja orade i brancina iznosi pak 2660 tona, od koje 60-70 posto proizvede Cromaris – priča Markulin.
Hrvat u prosjeku pojede osam, prosječni Europljanin 18, a Talijan i 20 kilograma ribe. Talijani sami za svoje potrebe ne proizvedu ni 15 posto ukupnih potreba pa to najbolje govori o potencijalima izvoza na to, ali i druga tržišta poput poljskog koje tek otkriva hrvatsku ribu i čudi se kako je njezin rok uporabe 10, a grčke i 15 dana, s obzirom da samo na put potroši osam dana. Hrvatska riba pak stiže najviše za 36 sati jer u Cromarisu love šest dana u tjednu i odmah sortiraju, važu, čiste od ljuski i iznutrica ili filetiraju i isporučuju na tržište, a Grci u prosjeku dva puta tjedno, te je hrvatska riba i 40 posto skuplja od grčke. Češka ili Slovačka trenutačno troše samo 200 tona orade i brancina što najbolje govori koliki je potencijal tih tržišta, a ni Slovenija im nije nezanimljiva.
Julian Matulina, direktor prodaje, otkriva kako 30 do 50 posto prodaje u Hrvatskoj završava u trgovačkim lancima koji se nisu pretjerano potrudili oko ribljeg asortimana već im je najlakše policu popuniti Cromarisim proizvodima. Od njih kupuju baš svi hrvatski lanci osim Lidla, a kako je riječ o svježoj i kratkotrajnoj robi naplate je već u roku 30 dana. Imaju i svojih šest ribarnica, a iako su laboratorijska ispitivanja pokazala kako nema neke razlike između divlje i uzgojene ribe – dapače, uzgojena živi u kontroliranijim uvjetima i čak je i bogatija omega 3 masnim kiselinama – Matulini smeta što se puno uzgojene ribe u Hrvatskoj podvaljuje pod divlju. Nada se da će u crno tržište, koje nije zanemarivo, pogotovo kad je riječ o ribarnicama i ugostiteljima, više reda uvesti Linićeva fiskalizacija. Njihovu kvalitetu pak prepoznala je i prehrambena tvrtka Heinz za koju će za talijansko tržište raditi liniju dječje hrane od orade i brancina, dok s HIP-om dogovaraju organsku ribu u baby kašicama.
Dobri rezultati Cromaris tjeraju na sve ambicioznije planove pa do kraja iduće godine proizvodnju ribe planiraju dići na 5000 tona, a do 2020. i na 10.000 tona, od čega 80 posto u izvozu. Tako bi došli u top 10 proizvođača bijele ribe u svijetu, što zahtijeva nova velika ulaganja od oko 400 milijuna kuna. Pritom će itekako osjetiti nedostatak državnih subvencija koje su ukinute zbog pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji, no više nema izvoznih troškova špedicije i veterinarskih certifikata.
Rekonstrukcija mrijestilišta
Kao najznačajniju investiciju do 2015. čelnik Cromarisa Goran MArkulin ističe rekonstrukciju mrijestilišta u Ninu, koje su naslijedili od Cenmara, vrijednu 80 milijuna kuna, koja će proizvodne kapacitete s današnjih 13 milijuna komada mlađi godišnje podići na 25 do 30 milijuna i bit će peterostruko teža, što garantira i veće preživljavanje ribe. S obzirom na trenutačnu prekapacitiranost mrijestilišta dio mlađi prisiljeni su čak i kupovati što je izrazito osjetljivo i može izazvati ogromne gubitke u uzgoju te su orijentirani na samo nekoliko mrijestilišta u Francuskoj i Italiji.
Unatoč velikim potencijalima, hrvatska marikultura trenutačno ne zauzima ni pola posto površine Jadrana, pa se u Cromarisu nadaju još dvama uzgajalištima kako bi bili konkurentniji na međunarodnoj razini. Za usporedbu, Grčka proizvodi i 110.000 tona bijele ribe godišnje, a Hrvatska samo 6500, pri čemu je veliki problem duljina postupka dobivanja koncesija, koji ponekad traje i tri godine.
U sedam brodova, među kojima je Cromaris najveći brod za akvakulturu na Jadranu, dosad je uloženo više od deset milijuna kuna, a jednako toliko novih trebalo bi se graditi u brodogradilištima.
>>Cromaris grabi prema top 10 svjetskih proizvođača
