Posljednja ženka jaguara (lat. Panthera onca) divljinama SAD-a lutala je prije više od pola stoljeća. Glave joj je 1963. došao traper Russell Culbreath, koji ju je tjednima lovio po Arizoni. Ženka te velike divlje mačke povremeno je ubijala stoku lokalnih rančera, što ju je na kraju stajalo života. Od tada pa sve do danas u cijelom SAD-u u divljini je primijećeno samo sedam jaguara. Svi su bili mužjaci. Upravo zato ta se populacija treće najveće, a po nekima i najopasnije divlje mačke na svijetu u tom dijelu svijeta smatra praktički izumrlom.
Dva milijuna hektara za život
Nekada su se dijelovima jugoistočnog SAD-a, diljem Arizone, Kalifornije, Teksasa i Novog Meksika, slobodno kretale tisuće tih predatora. Danas na svijetu živi, prema optimističnijim procjenama, oko 15 tisuća jaguara, i to na području Srednje i Južne Amerike, između Meksika i Argentine. Prema planu koji je nedavno napravio tim od 16 znanstvenika, broj tih divljih mačaka u idućih bi nekoliko desetljeća mogao narasti za čak nekoliko tisuća, i to tako da se jaguare vrati i ponovno nastani u SAD-u. Na područje koje bi obuhvaćalo oko dva milijuna hektara te bi se prostiralo duž četiri već spomenute američke savezne države dovelo bi se između 90 i 150 jaguara, koji bi zatim bili pušteni u divljinu kako bi se razmnožavali. To u teoriji ne predstavlja nikakav problem jer se radi o prirodnom području na kojem te životinje obitavaju, ali prepreke predstavljaju – ljudi. Najprije bi se trebalo uvjeriti lokalno stanovništvo da te životinje za njih ne bi bile opasne, a kad bi se i dogodilo da ubiju nečiju stoku, država bi tu štetu trebala nadoknaditi. Kad bi lovci svojevoljno krenuli u lov na njih kao u neku vrstu osvete, cijeli projekt bio bi uzaludan. O svemu će u idućih nekoliko mjeseci, nakon što detaljno sagleda prijedlog znanstvenika, odluku donijeti američka Služba za ribu i divlje životinje.
Nešto slično je, samo ne s jaguarima nego s risovima, sedamdesetih godina prošlog stoljeća provedeno i u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje su risovi u tom trenutku bili doslovce izumrli. Posljednji primjerci autohtonog risa prije toga su u Hrvatskoj, na Dinaridima, ulovljeni 1903. Početkom sedamdesetih zaživjela je ideja da se na području Kočevja u Sloveniji ponovno naseli ris, a u siječnju 1973. tri mužjaka i tri ženke dopremljene su iz Slovačke. Tri naseljene ženke prvih su se godina neometano razmnožavale, brojnost je rasla i populacija je proširila svoje stanište u Sloveniji te se ustalila u Hrvatskoj i u zapadnom dijelu BiH. Prvi odrasli primjerak u Hrvatskoj uočen je na gorskoj livadi Lazac u Nacionalnom parku Risnjak 16. lipnja 1974.
Kontinuiran pad od 1990-ih
Može se smatrati da je reintroducirana populacija risa imala pozitivan trend u smislu porasta broja jedinki i prostornog širenja od reintrodukcije sve do sredine osamdesetih. Tada je populacija stagnirala na svom vrhuncu, a u devedesetima je došlo do početka kontinuiranog pada brojnosti te stabilizacije na sadašnjoj nižoj razini. Znatnu ulogu u tome je igrala i činjenica da su svi risovi koji danas žive u Hrvatskoj potomci samo tri para roditelja, što je moralo dovesti do velikog gubitka genske raznolikosti s mogućim posljedičnim padom reprodukcijskog uspjeha. Smatra se da danas u Hrvatskoj živi najviše 40 do 60 tih životinja. Kako opet ne bi došlo do izumiranja te populacije na ovom području, nužno je dovođenje svježih gena iz druge, stabilne populacije, zbog čega je prije nekoliko godina na području Hrvatske, Slovenije i Italije počeo projekt LifeLynx. Cilj projekta je do 2024. godine naseliti 14 risova iz Slovačke i Rumunjske, od kojih će njih četiri biti puštena u našoj zemlji te po pet u Sloveniji i Italiji.
Video: Serval - Divlja afrička mačka viđena u Turopolju
