U svijetu u kojemu je sport postao globalnim spektaklom ne bi čudilo da
se ne počnu sastavljati i kontinentalne reprezentacije koje bi se
međusobno nadmetale. Da se sada netko moćan odluči upriličiti takav
globalni spektakl, sigurno je da bi u europskoj reprezentaciji bila i
Janica Kostelić. I jednako je sigurno da bi je selektori zvali bez
ikakvih uvjeta. U toj reprezentaciji kvaliteta poput Janice ne bi bila
tek da popuni broj. Ona bi kao "izvorno hrvatsko" imala i svoje mjesto
i svoju misiju, a ta odrednica nacionalnog sigurno ne bi bila zaprekom
ni za predstavljanje "europskog identiteta". Za takvo svoje
poeuropljenje Janica sigurno ne bi morala čekati ulazak Hrvatske u EU.
Koliko se dade naslutiti iz njezine životne filozofije, Janici Kostelić
ni Europa ni svijet nisu bili cilj sam po sebi. Ona ih je osvojila
voljom, radom, upornošću i rijetkom darovitošću, ali ne zato što si je
to postavila kao cilj. Svojim je pobjedama Europu i svijet primorala i
privoljela da je prihvate kao sebi ravnu, pa i svoju. Ona je išla
obrnutim putem od onoga kojim ide hrvatska politika. Janica je od sebe
napravila prepoznatljivu kvalitetu, pretvorila se u brend koji se ne
mora voljeti, ali ga se ne može ignorirati.
Umjesto da bude fascinirana Europom i svijetom, Janica je fascinirala
njih, čak i kada to ne žele priznati. Kod svih hrvatskih politika do
sada bilo je baš suprotno: sve su bile ili opčinjene Europom i svijetom
ili ponizne. A najčešće i jedno i drugo. Moguće je da su se u našoj
fascinaciji Europom i svijetom pomiješale naša stoljećima taložena
podanička svijest i kasnija marksistička vjera u tzv. društvene ciljeve
i projekte. Naše "klanjam se" uvijek je bilo poklonstvo pred stranom
moći i manjak vjere u sebe, a uglavnom se svodilo na pasivnost i
čekanje, na očekivanje da će moćni stranci riješiti sve naše probleme.
Ni danas ne manjka takvih utopijskih mišljenja, uvjerenih da će naše
utopije EU ne samo prihvatiti kao realnost nego ih u realnost i
pretvoriti. Marksizam nam je pak u naslijeđe ostavio uvjerenje da je
bitno prihvatiti neki veliki društveni projekt, postaviti si neki
povijesni cilj, poput "izgradnje socijalizma", a onda historiju
utjerivati u taj projekt. U tome velikom historijskom inženjeringu
historiji nije bilo dopušteno da se razvija samostalno, društvu da zri,
a socijalizmu da poštuje unutrašnje potrebe društva, kao što je činio
kapitalizam. Valjda je i zbog takva prijekoga odnosa prema realnosti
utopija socijalizma samo zamijenjena utopijom EU.
Janica Kostelić je razvijala svoj talent, a on je postao europskom i
svjetskom vrijednošću po svojim rezultatima. Mogli su Janica i njezin
otac Ante imati stotinu "povijesnih ciljeva", ali da se Janičina
darovitost nije razvijala po nekoj unutrašnjoj logici, slobodi i nagonu
njezina talenta, njezini bi dosezi bili "socijalistički". Za ulazak na
europska skijališta morala bi moljakati kao političari za ulazak u EU.
Kada bi Hrvatska imala rezultate kao Janica, vjerojatno bi EU molila
Hrvatsku da postane članicom. Da je Hrvatska svojim radom, voljom i
darovitošću postigla europske standarde i svjetske domete kao Janica,
netko moćan, a politički mrzovoljan, mogao bi na to jedino brundati,
jamrati i gunđati. Janicu se ne mora voljeti, može ju se i mrziti, može
joj se zavidjeti, no jedino što se protiv njezine uspješnosti može
učiniti jest od nemoći joj "pljunuti pod prozor".
Bez Janičinih rezultata Hrvatska ne može igrati europski u europskoj
reprezentaciji. Može jedino "grijati klupu". Ali da je Hrvatska
Janica koji bi je izbornik zaobišao, pa bio i zlovoljan?
BIJEDA POLITIKE
