Svoj materinski jezik, ukrajinski, Julija Timošenko, 53-godišnja bivša premijerka Ukrajine, učila je, kao i toliki drugi Ukrajinci, tek u odrasloj dobi. Kao i u ostalim zemljama bivšega Sovjetskog Saveza, ruski je mnogima bio prvi jezik iako je u zemlji 1979. godine živjelo 74 posto Ukrajinaca i samo 21 posto Rusa. I danas je ključno pitanje Ukrajine opredjeljenje između Europe i Rusije i zapravo se u tom pogledu već stoljećima ništa ne mijenja, jer je Ukrajina dijeljena i osvajana sa zapada i s istoka, mijenjali su se gospodari, od Poljaka do Austrijanaca i Rusa, a ožiljci višestoljetne vladavine Moskve vidljivi su i danas, ne samo u uništenom gradu Černobilju ili u sjećanju na glad koja je pobila tisuće u Staljinovo doba u zemlji koju je Hitler htio uzeti za žitnicu nego i u tome što Ukrajinci tek pokušavaju osvijestiti tko su i opet uče materinski jezik, koji je najsrodniji ruskom i bjeloruskom, a možda bi i Hrvatima bila zanimljiva ukrajinska ikavica na kojoj je djed did, a dijete ditina. Buduća liderica Narančaste revolucije rođena je u Dnjepropetrovsku, gradu na istoku Ukrajine, u dijelu zemlje u kojem živi najviše Rusa i gdje je smješten velik dio ukrajinske industrije ovisne o izvozu u Rusiju. Rođena je 27. studenoga 1960. godine u braku Ukrajinke Ljudmile Telegine i Letonca Vladimira Griđana, koji je obitelj napustio kad je Julija imala samo godinu dana pa je buduća premijerka, kao i naša bivša premijerka, odrasla, rekli bi današnji krojači javnoga mnijenja u Hrvatskoj, u ne sasvim prirodnoj okolini. Julija je uzela majčino prezime prije kraja školovanja, a onda se udala za Oleksandra Timošenka, sina srednjerangiranog sovjetskog časnika, i njegovo prezime proslavila u svijetu. Prije nego što je diplomirala, odlična je studentica 1980. godine rodila kćer Jevgeniju koja danas sudjeluje u prosvjedima.
Nevjerojatan je život premijerke koja je proslavila tradicionalnu ukrajinsku frizuru s pletenicom oko glave, kakvu su nosile i naše bake, i čije slike opet nose prosvjednici u Kijevu. Timošenko se uspjela jako obogatiti, bila je i na Forbesovoj listi najmoćnijih žena svijeta, a danas vida rane od državnih batina u zatvoru. Zapravo, mnogi analitičari procjenjuju da je upravo Julija Timošenko glavni razlog zbog kojeg je Viktor Janukovič u posljednji trenutak odustao od potpisivanja sporazuma o pridruživanju Europskoj uniji. Naime, lideri Unije jako su se angažirali na oslobađanju bivše premijerke i Janukovič se prestrašio da bi to zaista morao učiniti i onda – jer Timošenko je sada popularnija nego u trenutku kad ju je 2010. Janukovič pobijedio sa svega 3,5 posto razlike – izgubiti predsjedničke izbore 2015. godine. No Janukovič je možda ipak zaigrao na pogrešnu kartu, ma kako primamljivo zvučalo to što Vladimir Putin obećava. Naime, od vremena Narančaste revolucije 2004. godine mnogo se toga promijenilo, internet se proširio i otvorio vidike ljudima koji ipak vide razliku između Bruxellesa i Bjelorusije, zemlje koja čak nije ni članica Vijeća Europe, a s kojom bi trebali ući u zajedničko tržište u carinskoj uniji u kojoj su i Ruska Federacija i Kazahstan. Razlika između dviju unija još je pregolema i Ukrajinci, donedavno podijeljeni gotovo pola-pola, pod vjekovnim ruskim utjecajem, sad više ne žele da im zemlja bude orijentirana prema istoku. Pokazuje to i aktualno istraživanje koje je proveo GfK Ukrajine. Čak 45 posto Ukrajinaca podržava sporazum s EU, a u rusku carinsku uniju želi ih samo 14 posto, što je samo nešto manje od broja Rusa kojih danas ima oko 17,3 posto od 48 milijuna stanovnika. Ostali su neodlučni ili odbacuju oba bloka. Istraživanje je objavljeno prije mjesec dana, a kako je u međuvremenu država ušla u grub obračun s prosvjednicima na Maidanu, Trgu neovisnosti u Kijevu, moguće je da su se i neodlučni u međuvremenu odlučili protiv Janukoviča. Uostalom, čini se da je to ukrajinski predsjednik i shvatio pa najavljuje da će ipak potpisati sporazum s EU, ne određujući doduše datum, a ruski se predsjednik Putin u svom redovitom godišnjem obraćanju svijetu i svom narodu izjasnio da ne želi ništa nametati Ukrajini, očekujući ipak, naravno, pristanak Ukrajine uz Rusiju. U pozadini je cijele priče i puno novca. Janukovič je isticao da Ukrajini treba 20 milijardi eura godišnje pomoći za oporavak gospodarstva i EU ga je odbila. Sad, nakon prosvjeda koji su mirisali čak i na građanski rat, Catherine Ashton, povjerenica EK za vanjske poslove, kaže da bi Europska unija ipak mogla pomoći s investicijama, ali samo onima koje Ukrajina zaista treba. Ružnih ishoda tako, čini se, ipak neće biti, neće biti oružanih sukoba niti će Janukovič uvesti diktaturu, ostaje samo sudbina Julije Timošenko koja je dospjela pod udar tužitelja čim je izgubila predsjedničke izbore 2010. godine. Timošenko je karijeru počela nakon što je stekla obrazovanje i u kibernetičkom inženjerstvu i u ekonomiji, sa 24 godine stekla je zvanje inženjera-ekonomista, a petnaest godina poslije doktorirala je na temu državnog upravljanja poreznim sustavom na Nacionalnom ekonomskom sveučilištu u Kijevu.
Od videoteke do bogatstva
Prvi posao dobila je još za vrijeme Sovjetskog Saveza, 1984. godine, u tvornici oružja u rodnom Dnjepropetrovsku. Krajem osamdesetih Mihail Gorbačov pokreće velike promjene u sklopu perestrojke i Julija sa suprugom koristi mogućnost pokretanja privatnog posla, posuđuje 5 tisuća rubalja i otvara videoteku Terminal, vjerojatno koristeći i pomoć svekra Genadija koji je bio na čelu regionalnog distributera. Videoteka je bila uspješna pa poduzetna obitelj kreće dalje, osnivaju Ukrajinsku naftnu korporaciju i opskrbljuju gorivom poljoprivrednike. Na čelu je korporacije direktorica Julija, a ostaje na čelu i kad se tvrtka pretvara u Ujedinjene energetske sustave Ukrajine, tvrtku koja je postala glavni uvoznik ruskog plina u Ukrajinu, pa direktorica dobiva nadimak “plinska princeza”. Iz toga doba potječe i sumnja da je obiteljska tvrtka napredovala i imala monopolsku poziciju na uvoz plina zbog podmićivanja Pavla Lazarenka, kratkotrajnog premijera u doba predsjednika Leonida Kučme, koji je mnogo kasnije, 2006. godine, osuđen u SAD-u zbog pranja novca i iznude uz procjenu da je u njegovo doba pronevjereno oko 200 milijuna dolara. Za njega se tvrdilo da uzima 50 posto mita za poslove pod svojim “pokroviteljstvom”. U američkom procesu protiv Lazarenka istraživana je i uloga tvrtke povezane s Timošenko u pranju novca, ali kalifornijski sudac Martin Jenkins oslobodio je tvrtku tih optužbi. Sredinom devedesetih Timšenko je ušla u politiku i na izborima za Vrhovnu radu, parlament, u pokrajini Bobrinski dobila nevjerojatnu većinu od 92,3 posto. U parlamentu je vodila odbor za proračunsku strategiju, razvijala projekte novih sustava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te program “100 tjedana do boljeg života”, a istim poslom bavila se i u drugom mandatu. Uskoro je i doktorirala na temu poreza pa i dalje objavljuje stručne i znanstvene radove na tu temu.
Ukrajinska tranzicija
Krajem 1999. godine postala je zamjenica premijera Viktora Juščenka, u vrijeme kad je predsjednik bio Leonid Kučma, ali na tom je mjestu ostala kratko, samo malo više od godine dana, a za to vrijeme uspjela je, tvrdi se, drastično povećati državne prihode od električne energije, namećući industriji obavezu da je plaća u gotovini i ukidajući mnoge povlastice – neka su poduzeća, naime, bila izuzeta od isključivanja struje zbog neplaćanja. Zbog povećanih prihoda socijalna davanja dobila su dodatnih 18 milijardi ukrajinskih hrivnji ili oko 1,5 milijardi eura. Na svojoj web-stranici Timošenko navodi da joj je glavni cilj tada bio antikorupcijski program “Čista energija”, odnosno likvidacija korupcije i kriminalne strukture koja je dominirala energetskim kompleksom u Ukrajini. O tome je zacijelo puno znala baveći se plinom i naftom na samom početku ukrajinske tranzicije. Kako bilo, u siječnju 2001. godine smijenjena je, a već u veljači uhićena i optužena, samo četiri dana nakon što je osnovala vlastiti politički blok “Julija Timošenko” u koji je ušla i njezina stranka Domovina. Optužena je za krivotvorenje carinskih dokumenata i krijumčarenje plina, tvrdilo se da je to učinila 1997. godine kad je vodila svoju kompaniju. Međutim, kijevski sud oslobodio ju je već u ožujku, a ona je tvrdila da je riječ o namještenom procesu protiv nje te je okrivila predsjednika Kučmu i oligarhe kojima je stala na žulj istjerujući koruptivne navike i uvodeći tržišne. Proces protiv nje zatvoren je 2005. godine, nakon Narančaste revolucije, ali je ponovo otvoren nakon što je izgubila izbore 2010. godine, a na vlast ponovno stigao Janukovič. Proces se vodio i u Rusiji, ali je pao u zastaru.
Rušenje Kučme
U političku akciju rušenja Kučme Timošenko i Juščenko krenuli su u jesen 2001. godine, a Timošenko je postala zvijezda među Kučminim protivnicima kad je strastveno govorila o ubojstvu novinara Đorđa Gongadzea, u kojem je vidjela i Kučminu ulogu. Tada je počeo i proces protiv nje za podmićivanje, koji je pao tek 2005. godine. Opozicijski blok pripremao se za predsjedničke izbore 2004. godine, njihov predsjednički kandidat bio je Viktor Juščenko, a za premijerku je kandidirana Timošenko. U drugi krug ušli su Janukovič i Juščenko, a dan nakon izbora Kijev, a onda i drugi gradovi, digli su se u pobunu zbog izborne prijevare. U Kijevu se okupilo pola milijuna ljudi, na njezin poziv nosili su narančasto, Vrhovni sud 3. prosinca poništio je rezultate i na ponovljenim izborima 26. prosinca pobjeđuje Juščenko sa 52 posto. Revolucija je provedena, pravda izborena, ali tek onda počinju nevolje, u prvom redu tu su sukobi između predsjednika Juščenka i premijerke Timošenko i već ujesen 2005. godine borci s Trga neovisnosti se razilaze, Juščenko skida Timošenko s premijerskog položaja kriveći je za neslogu u koaliciji, tvrdeći da zemlji vodi u propast i da je premijerski položaj iskoristila kako bi svoju tvrtku riješila duga od 8 milijuna hrivnji.Ona je pak tvrdila da nije riječ o dugu nego o kaznama porezne uprave i da je to sve riješeno prije no što je postala premijerka.
Kako bilo, Timošenko je u trenutku kad je krenula u kampanju za parlamentarne izbore 2006. godine imala dva politička protivnika – Janukoviča i Juščenka. Stara se koalicija ipak obnovila i Timošenko je dobila novi mandat na čelu ukrajinske vlade, gdje je ostala do ožujka 2010. godine. Tada se ponovio stari scenarij, izgubila je predsjedničke izbore i uskoro bila uhićena i osuđena za sklapanje za Ukrajinu nepovoljnog plinskog ugovora s Rusijom. U Hrvatskoj je teško povjerovati u namještene procese protiv bivših premijera, no u Europskoj uniji sasvim različito gledaju na proces protiv Sanadera i onaj protiv Timošenko koju na svaki način nastoje spasiti Janukovičeva zatvora.
Nije bitna vjera sama po sebi,bitne su vrijednosti koje ta vjera promiče...