Možda nije lijepo za čuti, ali čovjek 19. bio je puno dinamičniji od čovjeka 21. stoljeća. Svijet kojem je bio suvremenik bio je sve samo ne pravedan i idealan, ali svijet koji se nazirao u budućnosti bio je mjesto u koje je vrijedilo uložiti sebe. Ljudi su to i činili.
Revolucionarni polet i ideja pravednog, besklasnog društva, osamostaljivanje malih naroda, velike promjene u velikim carstvima te rođenja i djelovanja nekih od najvećih umova koji su hodali ovim planetom sugerirali su da je cijeli svijet u mijeni i da čovjeku prijeti da se konačno izdigne iz klasnog determinizma i postane ono što bi trebao biti – osoba s jednakim šansama među osobama s jednakim šansama.
Intelektualna podloga kao preduvjet svakoj političkoj artikulaciji svoju filozofsku oštricu našla je u radu Marxa i Engelsa koji su, prije nego što su bili dogmatski zloupotrijebljeni, uprli sve snage ne bi li objasnili ponornice odnosa kapitala i rada i raščlanili ulogu klasne borbe u portretiranju ljudske povijesti. Čovjek 19. stoljeća mogao je kroz rastuću samosvijest srednje klase konkretizirati socijalna potraživanja, mogao je sanjati internacionalni oblik solidarnosti, mogao je o komunizmu razmišljati bez iskustva staljinističkih deportacija.
Kapital je duboko osjetio pravac u kojem bi, zahvaljujući prvi put u povijesti ostvarenoj dinamici sublimnog odnosa teorije i prakse, u opasnost mogla doći društvena stratificiranost koja je status quo održavala proteklih nekoliko stotina i koju godinu više. Poanta je bila, ukratko rečeno, u tome što su ljudi počeli dizati glave i što su za to imali razloga i što su taj razlog uspjeli i uobličiti. Ideja ravnopravnosti naizgled nezaustavljivo počela se širiti svijetom kao što se počeo paralelno s njome širiti i strah od nje u redovima onih što su mirno spavali u kastinskim pregradama moći.
Svijet je bio ogoljen do srži koja nije ostavljala dilemu da je kontrola spomenute moći vulgarna i najdoslovnija motivacija svih oblika vladanja. Što se dogodilo u međuvremenu? Između ideje komunističke besklasnosti i današnje ultraklasne segregacije dogodilo se već spomenuto staljinističko silovanje komunizma i kapitalističke metamorfoze koje su, kroz nacizam i fašizam, eksperimentalno tražile radikalan otpor „crvenoj opasnosti“ da bi od njega odustale shvativši da se puno efikasnije stvari odvijaju pod deklaracijama slobode nego pod rasnim zakonima. Stalno uvjeravanje da sloboda pojedinca izlazi iz njegove ambicije, a ne iz njegove solidarnosti pretvorila je svijet u logičnu arenu agresije u kojoj se ista ta sloboda garantira i čuva sa sve više uniformiranih i do zuba naoružanih „anđela slobode“ koji među nama patroliraju ulicama i na novogodišnjim slavljima.
Oružje ponovno postaje jamac demokraciji, a čovjek 21. stoljeća unutar strahova za egzistenciju, život, zdravlje, unutar fobija od imigranata, vrućina ljeti i snjegova zimi, unutar vjetrova koji dobivaju olujna imena, razbješnjen susjedima, drukčijima, nacionalnim i anacionalnim, ateistima postaje statično manipulativna amorfna struktura koja bez ikakve ideje treba dočekati budućnost. Intelektualna baza čovjeku 21. stoljeća tehnološka je ovisnost o informaciji u realnom vremenu koja je obezličena manipulativnim ekshibicionizmom što uspješno skriva pravu prirodu vijesti. Svako filozofsko nastojanje da se artikulira socijalno-solidarna paradigma svijeta u kojem se krećemo lakonski i zborno pretvara se u teoriju zavjere. Dvostruka je vrijednost takve metode; najprije, nepovratno se obezvrijedi intelektualni napor spajanja ideje i djelovanja u logičan ishod akcije unutar prepoznatljive, a time i dinamične grupe koja je kadra pokrenuti promjene. Druga bitna posljedica jest da se spomenutom devalvacijom sprečavaju dijalog i razmjena misli, svaka polemika koja bi dovodila do intelektualnog brušenja i napokon do brušenja karaktera jednog vremena. Nekarakterno vrijeme.
To je to u čemu mi živimo, u kojem bi i Marxova filozofija kao potpuno legitimni i po mnogo čemu precizan dijagnostički pokušaj bio ismijan kao teorija zavjere. U hrvatskom društvu intelektualna se neznatnost ogleda i kroz dvije naoko banalne stvari. Imate tako odnos prema Nikoli Tesli u kojem je najvažnije osporiti Srbima ono što oni osporavaju nama; čiji je Tesla bio znanstvenik, kojem je od ova dva smiješno nevažna naroda rođenjem pripadao. Svesti Teslino univerzalno, bezvremensko djelo na smrad nacionalne epike mogu isključivo oni koji od vlastitog smrada i rade tu istu epiku.
Drugi je primjer Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti koja bi trebala biti intelektualni portal u budućnost, a postala je sigurnom kućom svakom intelektualnom kukavičluku koji sada žele podvaliti kao društvenu normu. Strah od izdaje čovjeka ne postoji u hrvatskim intelektualnim krugovima kad su ti isti krugovi odavno i najlakše izdali sebe, i to čak ne za šaku srebrnjaka, nego za laskanje i tepanje njihovoj korisnoj uskogrudnosti koja svesrdno pomaže u cementiranju društvene nedinamičnosti. Ljudi iz JAZU-a 19. stoljeća uopće ne bi mogli ni nazrijeti ideje ljudi HAZU-a 21. stoljeća, kao što i običan čovjek u raskoraku ova dva vremena izgleda potpuno izgubljen u strahovima da će se već sutra morati bojati nečeg novog.
