Najpoznatiji Kolumbijac Gabriel Garcia Marquez, slavni autor romana Sto godina samoće, umro je prije dvije godine, ali i on možda ima zasluga u mirovnom sporazumu koji je upravo postignut između vlasti u Kolumbiji i marksističke Revolucionarne vojske Kolumbije, poznatije kao FARC, nakon polustoljetnog ratovanja.
Marquez je, naime, svojevremeno sudjelovao kao posrednik u pregovorima između vlade i FARC-a, kao i ostalih gerilskih ljevičarskih grupa, koristeći svoju književnu slavu i ljevičarsko opredjeljenje. Hoće li Kolumbija zaista dobiti šansu za novi početak nakon mira s FARC-om postignutog nakon četiri godine pregovora, kako je to aktualni predsjednik Juan Manuel Santos najavio kad je 2014. godine osvojio drugi mandat?
Znači li sporazum i kraj podijeljenog života između vlasti u glavnom gradu i vlasti različitih gerilskih vojski i narkobossova koji vode cijele holdinge za proizvodnju i prodaju kokaina? O mnogočemu to ovisi u zemlji koja, za razliku od ostatka Latinske Amerike, nije imala nikad vojnu huntu na vlasti, zemlju koja je jedna od najstarijih demokracija na tom području, ali koja je zato posljednja dva stoljeća provela u sukobima različitog intenziteta i u kojoj uz pomoć ubojstava i nasilja poslove vode ne samo kraljevi droge nego se tako vode i političke borbe.
Samo između 1989. i 1999. ubijeno je 138 gradonačelnika, 569 zastupnika u parlamentu i gradskim vijećima te 174 državna dužnosnika! Unatoč optimizmu nakon sporazuma koji je dogovoren na Kubi i slavlju u Kolumbiji, neki su promatrači skeptični. Međunarodno aktivni sindikalni dužnosnik Bert Schouwenburg u pismu britanskom Guardianu upozorava kako je stanje u Kolumbiji još gore nego prije pola stoljeća kad je zbog goleme nejednakosti i nepravde nastao marksistički gerilski pokret.
“Do 80-ih godina 20. stoljeća Kolumbija se mogla sama prehraniti. Ali, primjenom neoliberalne politike Međunarodnog monetarnog fonda uvoz je narastao sa 700.000 tona 1990. na 12 milijuna tona 2015., većina su subvencionirani proizvodi iz SAD-a, na temelju sporazuma o slobodnoj trgovini.
Taj sporazum je prijetnja i za 188 tisuća ljudi u proizvodnji šećera”, piše ovaj aktivist i nastavlja: “Teško je vidjeti kako će predsjednik Santos rješavati razinu siromaštva u zemlji u kojoj 0,4 posto stanovnika posjeduje 46 posto obradive zemlje, a siromašno je 89 posto seoskog stanovništva.”
Zemlja s 48 milijuna stanovnika još trpi posljedice nekih davnih odluka u Madridu. Španjolci su na kolumbijsku obalu prispjeli 1499., zemlju nazvali po Kristoforu Kolumbu i već za nekoliko desetljeća stanovništvo je prorijeđeno, što kolonijalnom predanom vlašću i potpunim izrabljivanjem, što europskim bolestima na koje stanovništvo nije bilo imuno, pa je španjolska kruna zemlju prodala guvernerima i osvajačima koji su tako dobili goleme poljoprivredne posjede i rudnike.
U zemlju dolaze useljenici iz Španjolske, a po radnu snagu idu u Afriku, dovlačeći robove. Kolumbija danas tako ima stanovništva svih boja i nijansi, najviše je mestika – mješavine bijelaca i Indijanaca, slijede mulati, bijelci, crnci i Indijanci.
Ni nakon oslobađanja od španjolske vlasti, Španjolci su konačno protjerani 1826. godine, ne slijedi procvat. Naprotiv, tijekom 19. stoljeća zemlju potresa 8 građanskih ratova i 50 ruralnih pobuna, kako to piše politologinja Lidija Kos-Stanišić u svom radu “Narkodemokracija kao oblik defektne demokracije”.
Zemlja je podijeljena između dviju političkih opcija, konzervativaca koji zastupaju interese veleposjednika i žele što bližu vezu države i crkve, te liberala koji predstavljaju sitnu buržoaziju i žele sekularnu državu.
Ratove vode stranačke vojske, iako obje stranke zapravo zastupaju interese elite i imaju slične stavove o obliku vlasti, zalažu se za slobodu tiska i tržišnu ekonomsku politiku. No, svaka je htjela plijen državne vlasti za sebe, a imale su i svoje vatrene sljedbenike.
“U Kolumbiji je bilo uobičajeno da se patronažom i ugovorima, kao i blagonaklonim administrativnim i sudskim odlukama pogoduje stranci na vlasti”, piše Kos-Stanišić. Osim toga, stranačka se borba vodila i premlaćivanjem protivnika. U sukobima kad su liberali 1899. godine digli pobunu u strahu od prevlasti konzervativaca, poznatim kao “rat 1000 dana”, život je izgubilo oko 100 tisuća ljudi.
Ključno pitanje Kolumbije, zemljišnu reformu, htio je riješiti Jorge Eliecer Gaitan, lider lijevog krila liberala, planirajući radikalne ekonomske i socijalne reforme sredinom 40-ih godina 20. stoljeća. No, konzervativci su bili na vlasti, zbacili liberale sa svih položaja i osnovali bande koje su zlostavljale liberale po selima.
Gaitan je ubijen i to je prouzročilo rasne, etničke i klasne sukobe, bio je to uvod u desetogodišnji period, od 1948. do 1958., poznat kao “La violencia” (nasilje). Tu je 1952. došao i Che Guevara, koji je ovako opisao što je vidio: “Ovdje je više represije nad slobodom pojedinca nego i u jednoj zemlji u kojoj smo bili, policija patrolira ulicama noseći puške, svako malo traže od vas dokumente... Atmosfera je napeta i čini se da revolucija kipi. Selo je u otvorenoj pobuni koji vojska ne može suzbiti.”
“Bogota je bila u plamenu, pale se trgovački objekti, uništavaju crkve i napadaju vladine zgrade. Spontano se dižu mase seljaka i uzurpiraju zemlju, a revolucionarni radnički komiteti zauzimaju strana naftna postrojenja”, piše Kos-Stanišić.
Kako bilo, stranačka borba u bipolarnoj raspodjeli vodila se svim raspoloživim sredstvima sve do 1958. godine. U deset godina stranačkih borbi život je izgubilo 180 tisuća Kolumbijaca. Slijedi razdoblje velike koalicije dviju stranaka u sklopu Nacionalne fronte s dogovorenom smjenom liberala i konzervativaca na vlasti, no od željenih reformi nije bilo ništa. “Kongres je 1961. izglasovao zakon o zemljišnoj reformi, kojom je eksproprirano i redistribuirano neobrađeno zemljište.
Reforma nije uspjela jer je samo mali postotak bezemljaša dobio zemlju”, navodi Kos-Stanišić. Zemljom se šire revolucionarni komunistički pokreti, pa 1964. Komunistička partija dobiva oružano krilo, FARC, a nastaju i brojni drugi odmetnuti pokreti i vojske.
Osim FARC-a, u koji su ulazili ljudi sa sela, nastala je još jedna utjecajna ljevičarska grupa, marksističko-gerilska Nacionalno-oslobodilačka vojska ELN, koju vode intelektualci inspirirani kubanskom revolucijom. Kolumbijskim vlastima u obračunu s ljevičarskim pobunjenicima pomažu Sjedinjene Države, a FARC sredinom osamdesetih poseže za drogom kao izvorom financiranja političkog pokreta.
SAD i Kolumbija optužuju FARC da se bavi trgovinom drogom, a FARC tvrdi da samo na područjima koje kontroliraju u amazonskoj prašumi nameću porez malim uzgajivačima koke. Tamo i danas kokain služi kao novac, pa se, prema reportaži Al Jazeere, kilogram krumpira prodaje za gram kokaina, a s dva hektara zemlje godišnje zarade oko 6 tisuća dolara. Malo, ali od drugih kultura zaradi se i manje i jedno od pitanja je i kako se riješiti uzgoja od kojega toliko puno ljudi živi.
Kolumbija se krajem sedamdesetih utekla uzgoju koke, kokain se počinje širiti svijetom, a danas je Kolumbija najveći proizvođač koke i kokaina, jedan je od velikih izvoznika heroina. Procjenjuje se da zemlja zarađuje 5 milijardi dolara godišnje na kokainu, a cijena koju plaća vrlo je visoka, ne samo za zdravlje korisnika nego i za ukorijenjen mafijaški način života u kojem vladaju bande ili bacrims (bandas criminales) koje radnike na plantažama opskrbljuju i prostitutkama, a protivnika se rješavaju ubojstvima.
Od četiri najjača narkokartela, koja su trgovala kokainom i heroinom, najpoznatiji je onaj Pabla Escobara, kartel Medellín koji je ubio i oteo stotine ljudi, među kojima i vladine dužnosnike, političare, tužitelje, novinare. Escobar je bio jedan od najbogatijih kriminalaca u svijetu do sada. Život je skončao 1993. kad ga je otkrila i ubila policija.
Hoće li umjesto koke kolumbijski seljaci i plantažeri ubuduće prijeći na legalan posao, ali također vezan za drogu? Možda, takvi planovi se upravo kuju, jer u mnogim je zemljama medicinska uporaba marihuane legalna. A predsjednik Santos legalizirao je medicinske proizvode marihuane i u Kolumbiji, dopušten je i izvoz, pa i Federico Cock-Correa, farmaceutski menadžer, planira velike plantaže marihuane upravo kraj Escobarova Medellina.
– To je preokret, uzgajat ćemo biljke koje liječe umjesto onih koje ubijaju – kaže on. Preokret reklamiraju i u Bogoti, privlačeći turiste ne samo magičnim Marquezovim realizmom nego i sloganom “Kolumbija, jedini rizik je želja da ovdje ostanete”, sugerirajući da pogibelji za život nema.
Kolumbijska ekonomija raste visokim stopama, između 4 i 5 posto, siromaštvo se smanjuje, rađa se srednja klasa. Nakon što se bivši predsjednik Alvaro Uribe oštro obračunao s mnogim pobunjeničkim skupinama, stigao je Santos i dovršio posao pregovorima. Je li to kraj života pod različitim vojskama? Marquez je u tom pogledu bio skeptičan. “Što se tiče Kolumbije, mislim da smo se napokon naviknuli na nju.
Mislim da to naprosto morate prihvatiti. Stvari se upravo u ovom trenutku zamjetno popravljaju, čak su i paravojne snage shvatile da ovako ne može dalje. No, zemlja će uvijek biti ista. Uvijek je bilo građanskog rata, uvijek je bilo gerilaca i uvijek će ih biti. Tamo je to način života”, rekao je Marquez 1999. svom biografu Geraldu Martinu. Možda ga stvarnost ipak demantira?
>> Prošli mjesec dogodilo se 10 stvari koje će izmijeniti svijet!
