Englezi su otišli 1947. i iza sebe ostavili rat, podijelivši teritorij kojim su do tada vladali na Indiju i Pakistan. Počela je jedna od najdramatičnijih seoba i “zamjena” stanovništva u novijoj povijesti: muslimani su iz Indije odlazili u Pakistan, a Hindusi iz Pakistana u Indiju, ostavljajući sve iza sebe, spašavajući živu glavu od krvoprolića koje je nastalo. Rat između dviju nezavisnih država za Kašmirsku dolinu potrajat će godinama i desetljećima.
O spašavanju, gubljenju i življenju života usred tog vihora pisao je priče Saadat Hasan Manto. Njegov se književni opus smatra jednim od najvećih i najvažnijih koji je nastao na urdskom jeziku. O svemu tomu u Hrvatskoj odnedavno možemo učiti i čitati u knjizi “Preko granica”, s podnaslovom “Pripovijetke o ljubavi, ludosti i ratu”. Počevši od bilješke o piscu na koricama knjige.
“Saadat Hasan Manto (1912. – 1955.) spada među najznačajnije autore 20. stoljeća koji su stvarali na urdskom jeziku. Veći dio života proživio je u Indiji... Nakon podjele Indije za svoju domovinu odabrao je Pakistan i ostatak života proveo u Lahoreu, pišući često upravo o traumama koje je podjela proizvela u svijesti pripadnika svih društvenih i vjerskih skupina na Indijskom potkontinentu...”
Mantove je priče odabrao i s urdskog na hrvatski jezik preveo zagrebački indolog Krešimir Krnic, a knjigu je objavila njegova nakladnička kuća Ibis grafika.
Zašto je “Preko granica” velika i važna knjiga? Zašto bismo trebali čitati priče o traumama nekih drugih i dalekih naroda, kad se još uvijek gušimo u vlastitima? Upravo zato. Da bismo, upoznavajući druge, možda ponešto naučili i o sebi, podigli pogled s prašine na svojim cipelama i povirili barem nakratko vrhom svog nosa preko granica, u svijet kojem pripadamo i kada o njemu ama baš ništa ne znamo. Manto, kao i većina velikih pisaca, ne piše političke pamflete i romantizirane nacionalne epopeje. Njegova slika svijeta, sa svom njegovom divotom i strahotom, počinje i završava u oku i životu odabranih likova, ljudi od kojih, naravno, ama baš nijedan nije ni malen ni običan. Od svih tih očiju, kroz koje sam gledao i koje su gledale mene dok sam čitao “Preko granica”, jedan me pogled osobito dugo prati nakon zaklapanja Mantove knjige.
U priči “Posljednji prijavak”, dok dvije vojske u kašmirskim planinama izmjenjuju metke i uvrede, susretnu se i prepoznaju dva glasa. Jedan pripada Rabu Navazu, nižem časniku na pakistanskoj strani bojišnice, a drugi Ramu Singhu, također muslimanu, ali na drugoj, indijskoj strani. Naime, nisu ljudi pijesak da ih se samo tako baš sve pretovari iz jedne države u drugu.
Navaz i Singh su veterani Prvog svjetskog rata u kojem su se borili rame uz rame, kao vojnici vojske istog imperija. Proživjeli su i preživjeli svašta i skovali neraskidivo prijateljstvo. Na čuđenje njihovih mladih, žarom borbe za vlastitu stranu obuzetih vojnika, uvrede pojačane jekom od planina između, izvikivane iz zaklona, između Navaza i Singha pretvorile su se u prijateljske šale i razmjenjivanje uspomena. Sve do jednog, također onako iz dosade i šale ispaljenog metka iz Navazove puške koji je, odbivši se od stijene, smrtno ranio Singha. Prijatelji-neprijatelji na kraju se priče nađu licem u lice. Dok Navaz pokušava zaviti ranu koju je napravio njegov metak i spasiti život starom ratnom drugu, Singh bunca o ratu. Priča završava ovako: “Ram Singh nije uspio dovršiti svoju rečenicu. Očima koje su se zatvarale pogledao je nekako upitno prema Rab Navazu i preminuo.”
Taj “nekako upitan” pogled Rama Singha iz Mantove priče u mojoj se svijesti preklopio s pogledom jednog drugog umirućeg čovjeka. Premda je njegove oči u posljednjim trenucima života morao ispunjavati samo strah i užas, meni se neprestano nameće misao da je posljednji pogled bistrog i plemenitog bangladeškog mladića Faraza Hossaina morao biti preplavljen pitanjima i čuđenjem. Faraz Hossain jedna je od dvadeset žrtava pokolja koji je teroristička grupa fanatika, zaluđenih nekom vlastitom krvavom vizijom islamske vjere, počinila prije tjedan dana u Dhaki, glavnom gradu Bangladeša. U Mantovu dijelu svijeta.
Kao i obično, o tom dalekom zločinu malo se moglo saznati iz hrvatskih medija. Primjerice, kada je neku večer u Francuskoj počela nogometna utakmice između Italije i Njemačke, uzalud sam na hrvatskim portalima tražio odgovor na pitanje zašto talijanski igrači oko ruke nose crnu vrpcu. Tek kad sam počeo pretraživati na engleskom, saznao sam da tom gestom oplakuju desetero svojih sunarodnjaka koji su, nekoliko dana prije, ubijeni u popularnom restoranu diplomatske četvrti Dakhe.
U tom užasu, vrijedi čuti i upamtiti priču o Farazu Hossainu, muslimanu iz Bangladeša koji je tu večer provodio s dvije svoje prijateljice, sunarodnjakinjom Abintom Kabir i Indijkom Tarishi Jain. Svi troje studirali su u Americi.
Teroristi su taoce razdijelili na muslimane i nemuslimane. Selekciju su radili perverznim ispitom iz vjeronauka. Tko nije znao recitirati ulomke iz Kurana na arapskom, bio je ubijen. Među onima koje su pustili bio je Hossainov nećak, koji je kasnije ispričao strašnu priču. Nakon što je prošao test terorista, Farazu je bio ponuđen izlaz iz pakla i život. Odbio je ostaviti svoje prijateljice. Zaklani su zajedno. Nekom velikom piscu, poput Manta, poput teme ostaje Farazov posljednji pogled i pitanje: je li mučenički poginuo za svoju vjeru ili je tu vjeru, u trenutku dok je u njeno ime ubijan, izgubio? Ali jedno znamo: poginuo je braneći svoje bližnje i vlastitu ljudskost.
U međuvremenu, mrtvi se još uvijek broje u Bagdadu, gdje je na vrhuncu svetog mjeseca ramazana u jednom terorističkom napadu raskomadano i spaljeno gotovo tri stotine ljudi. Nije taj dio svijeta naviknut na smrt, nego smo mi naviknuti na smrt u tom dijelu svijeta. U svom neznanju, koje neće nestati. Ovo je tek moja crna vrpca od slova za sve te ljude.
