Nismo se čuli ni vidjeli godinama. Ali, onog jutra kada su objavljeni rezultati referenduma o ostanku ili izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, odmah sam se sjetio svog najboljeg engleskog prijatelja i napisao mu pismo.
Bilo je suvišno pitati ga je li i kako glasao. Čovjek je umjetnik, glazbenik kojem je dom čitav svijet. U danu kada je čitav svijet govorio o razdvajanju, napuštanju, odlasku i zatvaranju, želio sam misliti na ono što nas spaja, na ono što nam srca oplemenjuje i hrabri, a ne na ono što ih straši i ispunjava tjeskobom.
Nekoliko sati kasnije stigao je odgovor. Upravo onakav kakav sam očekivao. Doduše, čak me je iznenadila količina očaja koja je mog prijatelja obuzela zbog odluke njegovih sunarodnjaka. Kako se nalazi na istaknutoj, vodećoj poziciji jedne kulturne ustanove u samom srcu Europske unije, o referendumu su ga pitali i lokalni novinari grada u kojem već godinama radi i dobar dio godine živi. Pronašao sam taj članak koji je već u naslovu citirao riječi mog prijatelja: “Danas se osjećam duboko posramljen.”
“Nisam mogao vjerovati da bi se toliko mojih sunarodnjaka moglo izraziti tako nerazumno i budalasto. Pritom mislim da većina njih još uvijek uopće nije svjesna što su učinili. Ovo će sigurno imati ozbiljne posljedice za čitavu Europu”, objasnio je u razgovoru. Nije on zabrinut za vlastitu budućnost i egzistenciju. Umjetnici njegova kalibra uvijek su traženi i prelazili su granice ne samo država nego i politički suprotstavljenih i neprijateljski nastrojenih blokova. Da, razmjena i putovanja između Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije možda neće biti tako jednostavni kao do sada. Ali, ključ zgranutosti mog prijatelja u ovim je njegovim riječima: “Glazbenici širom svijeta pretežno se zalažu za toleranciju, razumijevanje i zajedništvo, a ovaj ishod referenduma sve je te stvari ostavio po strani.”
Za to vrijeme mediji u Engleskoj te komentari čitatelja novina, a pogotovo onih koje su vodile žestoku kampanju za napuštanje EU, otkrivali su uistinu zapanjujuće neznanje. “Što će biti s mojom kućom u Francuskoj u kojoj sam namjeravao provesti mirovinu? Hoću li svog psa morati opet stavljati u karantenu kada krenem preko Kanala?”
Samo dan nakon što su dali glas za nacionalni ponos i suverenitet, i tako zaradili pohvalu Donalda Trumpa, pojedini Englezi počeli su si postavljati ovakva jednostavna, praktična i životna pitanja. Utoliko više što su im najveći zagovornici Brexita, poput notornog euroskeptika u Europskom parlamentu Nigela Faragea, već tog prvog jutra, te nove zore novog doba, izmotavajući se pred kamerama počeli objašnjavati da sve neće biti baš onako kako su im u kampanji obećavali.
Bila je to zastrašujuće poučna demonstracija onoga što Rob Riemen naziva masovnom demokracijom u kojoj o važnim stvarima odluke donosi neobrazovana te nedovoljno, ili pak sasvim pogrešno informirana masa, zaglupljena da bi bila podložna demagoškim manipulacijama nacionalističkih populista.
Nekoliko dana kasnije, na europskom tlu se dogodio novi teroristički napad s desecima ubijenih i stotinama ranjenih. Meta samoubilačkog napada trojice fanatika bila je Zračna luka Atatürk u Istanbulu. Da, svjetski vođe su reagirali porukama osude još jednog terorističkog zločina i izrazima sućuti pogođenoj državi i gradu. Šok, nevjerica i zgražanje trajali su ipak mnogo kraće nego kada su se slični zločini dogodili u Parizu i Bruxellesu. Svijet je jednostavno takav. Što dalje od oka, to dalje od srca. I sami smo dio tog svijeta, i sami smo sudionici zla koje ga obuzima, ako ničim drugim, a onda svojim neznanjem.
Napadi poput ovog posljednjeg u Istanbulu već su, na primjer, godinama i desetljećima dio života ljudi u Iraku. O tom užasu i krvavom kaosu govori knjiga koju je ovih dana objavila Fraktura. “Irački Krist” snažan je i već sam po sebi upečatljiv naslov knjige priča iračkog pisca Hassana Blasima. To je sjajna i snažna literatura, prava svečanost jezika (priče je s engleskog prevela Mihaela Velina). No ta je svečanost danse macabre, na trenutke nepodnošljivo okrutan za iole tankoćutnijeg čitatelja, zato što je stvarnost u kojoj Hassan Blasim živi i koju tako umjetnički snažno opisuje pravi pakao na zemlji.
Godinama prije nego što će ISIL početi takvim prizorima zastrašivati svijet, vreće pune odsječenih glava i eskadroni bombaša samoubojica bili su u Iraku svakodnevica o kojoj mi ni danas nemamo pojma. Pritom, razni fanatični luđaci i vođe kriminalnih sekti izraslih na terenu kaotičnog bezvlašća, taj su teror bili namijenili zastrašivanju i iskorištavanju u prvom redu vlastitih sugrađana.
Ali, Zračna luka Atatürk nije ni Istanbul ni Turska, nego čitav svijet. Nisu slučajno aerodromi teroristima tako omiljena meta. To su mjesta s kojih su razapeti mostovi preko čitave zemaljske kugle. Meta terorista nisu ljudi koji govore “baš me briga za susjedstvo i čitav svijet, meni putovnica i ne treba, podignite žice, zatvorite granice i neka se svatko drži svog praga i dvorišta”. Meta terorista su ljudi koji putuju, jer svjetove oduvijek spajaju i mijenjaju čak i oni koje su na put otjerale nevolja i bijeda.
Metode su im, barem zasad, različite, ali vrlo su slične ideje i britanskih razbijača Europske unije i terorista na istanbulskom aerodromu. Uostalom, ni britanski referendum nije bio svečanost demokracije, dočim je zbog njega u Engleskoj prolivena krv i uništen jedan život. Da ne zaboravimo i to: mlada laburistička političarka, parlamentarka i humanitarka Jo Cox, vrlo angažirana i oko izbjeglica, ustrijeljena je i zaklana usred dana ispred knjižnice engleskog gradića Birstalla, gdje se trebala susresti s građanima. Pokazalo se da je njen ubojica psihijatrijski slučaj. Ali, do njegova zločina, ubojstva Jo Cox u jeku nacionalističke kampanje za Brexit, dovela je njegova zaluđenost idejama desnih ekstremista i neonacista. To je ipak najteža i najopasnija dijagnoza.
>>Jesmo li napokon spremni da od ove države napravimo normalnu zemlju i udoban dom za sve ljude?
