Zabrana odlaska na nastavu jedini je način koji je, čini se, preostao roditeljima učenika osnovnih škola ako vlastito dijete žele zaštiti od nasilnih vršnjaka u razredu. Tom radikalnom potezu pribjegnu, pokazuju to brojni slučajevi iz hrvatskih škola, tek nakon nekoliko godina upozoravanja kako učitelja i profesora tako i ravnatelja, ali i brojnih drugih državnih službi.
Premještaj jedino rješenje
I dok spora birokracija (ne)reagira, učenici cijelog razreda postanu žrtve jednog učenika trpeći ozbiljne posljedice. Ni zlostavljači ni žrtve nemaju mnogo koristi ni od glavnih u Ministarstvu obrazovanja koji u takvim slučajevima pribjegnu dvjema opcijama – ili javno osude nasilje u školama ili prekasno pošalju psihološki tim podrške u školama. I tu se sažima sav njihov napor u borbi protiv sve očitijih nasilničkih ispada u školama.
Primjera je mnogo – od posljednjeg u osječkoj Osnovnoj školi Tina Ujevića u kojoj je 12-godišnji dječak pet godina terorizirao svoje razredne prijatelje, tukao ih, a na kraju im stavljao i skalpel pod vrat te prijetio da će ubiti i njih i sebe. Pet godina, iako je riječ o dječaku čije je ime jako dobro poznato i Centru za socijalnu skrb i svim profesorima, nije bilo dovoljno da se nasilnom dječaku pruži adekvatna pomoć kao ni da mu se osigura mjesto u posebnom odjelu za učenike s poremećajima u ponašanju. Sličan slučaj iz 2012. godine pamti se i u zagrebačkoj Osnovnoj školi Ante Kovačića u kojoj su roditelji djeci zabranili odlazak na nastavu te se konačno progovorilo o nasilniku koji terorizira cijeli razred.
Kad je tako napravljen javni pritisak i na nastavnike i na Centar, reagirao je gradski ured zadužen za obrazovanje, Ministarstvo i drugi odgovorni. Nasilnog učenika, tada polaznika četvrtog razreda osnovne škole, premjestili su u novu školu – i to je sve što su mogli poduzeti. A selili su ga do njegova četvrtog razreda čak tri puta. Čini se da nismo nimalo napredovali od tada do danas jer i posljednjim ovogodišnjim izmjenama Zakona o odgoju i obrazovanju u vezi s ozbiljnim društvenim problemom – nasiljem u školama – nismo učinili ništa. Točnije, nismo propisali radikalnije mjere uz pomoć kojih bi se roditelji i nastavnici u školama mogli uloviti ukoštac s takvim i sličnim situacijama.
Tužbe protiv škola?
Opomena, ukor i preseljenje u drugu školu pedagoške su mjere zbog nasilničkog ponašanja u osnovnoj školi, a slučajevi pokazuju da takve mjere nisu dovoljne. Zaseban propis koji se odnosi na nasilničko ponašanje i stroge kazne koje bi uključivale i obavezan rad sa zlostavljačem, ali i novčane kazne za roditelje zlostavljača u našim izmjenama Zakona o odgoju i obrazovanju nisu razmatrane.
Čini se da neće još dugo ni biti jer je provoditeljima politika puno važnije osigurati digitalne sadržaje i educirati nastavnike kako učiti, ali ne i kako zaštiti djecu u razredu. Stoga čudi ni ovogodišnja presuda Općinskog suda u kojoj je učeniku bjelovarska osnovna škola dužna isplatiti gotovo 60 tisuća kuna jer ga nisu zaštitili od zlostavljača. Je li tužba jedini put i ostalim roditeljima čija su djeca žrtve zlostavljača?
Ma bitno je na školu natovariti ploču s natpisom "ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje"! Nadje se jedan klinac s posebnim potrebama i popiša vam se na tu ploču.