Vjeruju li građani sudovima i koliko povjerenja imaju u njih, pitanje je koje se provlači u javnosti, a na koje nema zadovoljavajućih odgovora. Najpoželjniji odgovor bio bi da velika većina građana vjeruju u sudove i neovisno pravosuđe, no za takav odgovor morat ćemo se još strpjeti. Sudstvo je opterećeno zaostalim predmetima i kadrovskim križaljkama, ali ima slučajeva kad može biti brzo i efikasno a to nije. A to su upravo slučajevi na kojima građani - porezni obveznici stvaraju svoj sud o pravosuđu.
S jednim takvim slučajem upoznala nas je Gordana Pacek-Gjurašin, diplomirana pravnica iz Zagreba.
- U proljeće 1994. godine u cijelosti sam uplatila građevnoj tvrtki Pionir iz Zagreba ugovorenu cijenu poslovnog prostora roh-bau izvedbe, površine 45,34 kvadrata u Malešnici. Po završetku radova utvrđeno je da je zbog odstupanja od projekta povećana podna površina za 5,5 kvadrata, za što je tvrtka zatražila da zaključim aneks ugovora te da uplatim razliku u cijeni. Budući da sam cijenu koštanja prostora namaknula prodajom naslijeđenog roditeljskog stana i još se dodatno zadužila, te da sam samohrana majka dvojice sinova koji su tada pošli u osnovnu školu, tražila sam da mi se plaćanje naknadno povećane cijene omogući u ratama od 100 maraka mjesečno. To je bio maksimum koji sam si mogla dopustiti, ali Pionir na to nije pristao te je, odbivši primopredaju, zaprijetio zaprijetio njegovom prodajom.
Naša čitateljica podnijela je tužbu Općinskom sudu u Zagrebu, a proces, u kojem se pojavljuju tek dvije stranke i jedan ugovor, trajao je šest punih godina. Cijelo to vrijeme Pionir ne želi izvršiti primopredaju nekretnine za koju je primio cijeli iznos ugovorene cijene.
- Pionir se ponaša suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i revizijskim odlukama Vrhovnog suda, što sam sve kopirala i dostavila u sudski spis kao pomoć pri bržem i efikasnijem donošenju odluke da spriječim nastanak štete. Već sam se tada, nakonšest godina razvlačenja postupka bez ikakve odluke, obratila svim nadležnim institucijama. Napokon, šest mjeseci nakon glavne rasprave, zahvaljujući intervenciji tadašnjeg ministra pravosuđa goso. Ivaniševića, napisana je presuda. Na tu presudu Pionir se žalio. Tadašnji predsjednik Županijskog suda gosp. Šumanović dodijelio je 11. srpnja 2000. predmet u prioritetni rad. Od tada do danas nije se ništa dogodilo iako sa sigurnošću mogu kazati da su istom vijeću uzeti u rad i riješeni predmeti koji su kasnije zaprimljeni na sudu.
Gordana Pacek-Gjurašin ponovo se obratila brojnim institucijama sustava: ministrici pravosuđa u nekoliko navrata, predsjedniku Županijskog suda kod kojeg je bila dvaput i oba puta joj je obećano da će najozbiljnije porazgovarati sa sucem zaduženim za njen predmet, Hrvatskom helsinškom odboru, uredima predsjednika Vlade i predsjednika Republike, Saborskom odboru za pravosuđe, Udruzi sudaca, pučkom pravobraniteljuÖ
- Najčešći odgovor je da čekam. Pitam se do kada? Vijeće Županijskog suda nema zakonskog roka u kojem mora riješiti neki predmet, što teoretski znači da ga uopće ne moraju riješiti. Zbog odugovlačenja odluke već osam godina, umjesto da otkloni štetu, naše pravosuđe je prouzročilo još veću štetu. Podstanar sam kod vlastitog brata, djeca su mi već u srednjoj školi, dugovi za kupnju prostora su mi se enormno popeli jer od poslovnog prostora nemam nikakve financijske koristi. Što ako se moj predmet nikada ne riješi? To je lako moguće, jer ako se ne poštuje rješenje Predsjednika Županijskog suda, tko će pokrenuti Vijeće da se primi tog posla? Podnijela sam tužbu i Ustavnom sudu, no možda se baš zato predmet ne rješava. Suci se vole pohvaliti svojom neovisnošću, no meni se čini da se tu ipak radi o njihovoj nedodirljivoj samovolji.
Duško Tadić
