Mali zeleni. To je jedino što je zasad sigurno da će se pojaviti na zagrebačkom summitu lidera 27 država članica Europske unije i šest zemalja zapadnog Balkana, stvarnih i potencijalnih kandidata za ulazak u EU. I nije tu riječ o malim zelenim izvanzemaljcima, premda ta asocijacija ne bi bila tako neobična jer je daljnje proširenje EU postalo znanstvena fantastika nakon Macronove blokade početka pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, nego je riječ o malim zelenim “dealovima”. Veliki zeleni sporazum, tzv. Green Deal, postao je prioritet rada Europske komisije s novom predsjednicom Ursulom von der Leyen i novim odnosom snaga u Europskom parlamentu. I sve države članice, osim možda Poljske, žele držati tu temu kao prioritet.
Što sve znači da se princip totalne ekologizacije – svega: same Europske unije, njezina gospodarstva, načina života običnih Europljana... – preslikava i na sve druge politike EU, pa i na politiku proširenja. Komisijine službe koje rade sa zemljama kandidatkinjama već pripremaju za zagrebački summit odluke koje se tiču upravo toga, zelene agende i malih zelenih sporazuma (i europskim novcem financiranih projekata) sa zemljama kandidatkinjama koji im pomažu da se uključe na europski val borbe protiv klimatskih promjena.
Nametanje volje
To što je uglavnom riječ o zemljama koje ciljeve smanjenja štetnih plinova ispunjavaju zbog ratnih razaranja, deindustrijalizacije i nikad dovršene demokratske tranzicije, a ne zbog pametnih tehnologija i zelene tranzicije, drugi je par rukava. Europsku birokraciju, čini se, taj detalj baš ne brine: nju zanima da okretanje zelenim politikama, koje se događa unutar EU, bude vidljivo i u politici proširenja EU u jugoistočnoj Europi.
Sve drugo što se možda priželjkuje da bi se moglo dogoditi na zagrebačkom summitu Europske unije i zapadnog Balkana 6. i 7. svibnja daleko je od ostvarenja. Ideja da će zagrebački summit biti mjesto i vrijeme nekakvog uskrsnuća politike proširenja koja se čini blago preminulom u zagrljaju Emmanuela Macrona, ali je ostali ožalošćeni susjedi i prijatelji odbijaju pokopati u nadi da se nešto još može spasiti do Zagreba i svibnja, možda se nekim čudom ostvari, ali zasad vjerojatnije izgleda da neće. Je li, dakle, zagrebački summit unaprijed osuđen na neuspjeh?
Nitko to ne govori, nitko od involviranih aktera još se ne predaje, premijer Andrej Plenković u ponedjeljak je na radnom ručku kod Macrona u Parizu, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel i predsjednica Komisije Ursula von der Leyen (koji su sljedeći tjedan u Zagrebu) također aktivno rade na promjeni francuskog stava i blokade... Prema jednom nadobudnom scenariju, francuski predsjednik mogao bi omekšati svoj veto na proširenje EU nakon što završe lokalni izbori u Francuskoj sredinom ožujka pa bi se do Zagreba mogla donijeti odluka koja će ispraviti nepravdu prema Tirani i Skoplju. Ali, osim tih prepreka unutar EU koje stoje na putu uspjeha zagrebačkog summita i uspjeha daljnje politike proširenja, pojavljuju se i prepreke koje izviru iz događaja na terenu, u samim zemljama kandidatkinjama koje u ovom trenutku imaju otvorene pregovore. A to su Crna Gora i Srbija. Ti događaji podsjećaju na pitanje koje je ključno za politiku proširenja EU, ako ona kojim slučajem i preživi Macrona – može li ideja daljnjeg proširenja preživjeti ako Srbija nastavlja voditi politiku koja ne samo da ne pokazuje nikakvo kajanje za pokretanje agresije i ratova protiv susjeda u vremenu Slobodana Miloševića i raspada Jugoslavije, nego se i dalje ponaša kao da može nametati svoju volju drugim suverenim državama na jugoistoku Europe?
– Ovo što se događa u Crnoj Gori pokazuje da se vodi borba za jedan drukčiji Balkan, onaj na kojemu Srbija ne može nametati svoju volju gdje god hoće. Ali Europa to ignorira. Događa se klasična greška europskih diplomatskih krugova koji u tome ne vide nešto bi Europu posebno zanimalo – kaže povjesničar Ivo Banac.
– Činjenica je da je srpska politika uložila mnogo energije i raznih drugih resursa u podjele u Crnoj Gori. I oštricu te priče nosi Srpska pravoslavna crkva, koja se ne ponaša kao vjerska organizacija, nego kao zamjena za jednu pansrpsku politiku. Ono što Srbija sama ne može, to radi SPC. Oni su do te mjere za jednu izolaciju i prorusku politiku da bi to trebalo biti očito svima u Europi – dodaje Banac. No razočaran je što sve to što se događa u našem susjedstvu ne budi poseban interes ni u Bruxellesu ni u Washingtonu, a budi interes u Moskvi. Crna Gora proljetos je osudila niz osumnjičenika, među njima (u odsutnosti) i dvojicu ruskih državljana, agenata ruske vojne obavještajne službe GRU, zbog pokušaja državnog udara 2016. godine, uoči ulaska zemlje u NATO.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova i ovih se dana odmah oglasilo o sporu vezanom za upravo usvojeni crnogorski zakon o slobodi vjeroispovijesti, stavši na stranu Srbije u interpretaciji da je cilj tog zakona izbacivanje Srpske pravoslavne crkve iz Crne Gore. Crnogorsko je ministarstvo uzvratilo priopćenjem kojim osuđuje “kontinuitet neprihvatljivog, teško razumljivog i flagrantnog miješanja Rusije u unutarnje stvari suverene, sekularne, europske države, članice NATO-a i kandidatkinje za EU” Crne Gore.
– Pitanje Pravoslavne crkve nije čisto vjersko pitanje, to je pitanje kako će se odnositi razne politike na Balkanu prema, prije svega, neovisnosti raznih država, a onda i prema pitanjima od šireg značenja poput europskih integracija – smatra profesor Ivo Banac.
Može li Hrvatska, koja je kao država predsjedateljica Vijećem Europske unije pripremom neformalnog summita u Zagrebu uključenija u politiku proširenja EU više nego ikad prije, biti ta koja će senzibilizirati jezgru EU po tim pitanjima? Hrvatska je jedina država članica EU koja je iskusila kako to izgleda kad Beograd izravno inspirira i provodi pobunu dijela stanovnika druge države protiv te druge države, a ovi događaji u Crnoj Gori nose neki “déjà-vu” osjećaj, kako je to ovih dana u intervjuu za radiosarajevo.ba rekao i crnogorski pisac Andrej Nikolaidis.
“To je bio déjà-vu. Borovo Selo, barikade u Bosni, barikade na crnogorskim putovima, prijetnje s govornice Skupštine koje je izgovarao Andrija Mandić iste su one koje je Radovan Karadžić govorio u Skupštini RBiH 1991. godine. Međutim, jedna je stvar bila različita i ta stvar napravila je sve razlike ovog svijeta. Crna Gora je članica NATO-a. Samo zato sinoć se nije dogodilo ono što se moglo dogoditi i što ja ne isključujem da bi se moglo dogoditi”, rekao je Nikolaidis u razgovoru objavljenom 27. prosinca. Direktna uključenost Beograda u događaje u Crnoj Gori po njemu je najvidljivija iz činjenice da su lideri Demokratske fronte koji dižu pobunu državnim zrakoplovom Vlade Srbije putovali iz Podgorice u Beograd na razgovore i instrukcije prije glasanja o zakonu o slobodi vjeroispovijesti u Skupštini Crne Gore i prije provociranja prosvjeda i blokada na ulicama.
– Mislim da su to ishisterizirane interpretacije – smatra filozof Žarko Puhovski, komentirajući izjave Nikolaidisa i drugih koji upozoravaju na izravnu involviranost Beograda u pokušaj dizanja pobune u Crnoj Gori.
– Srbija u ovom trenutku nema potencijal za otvoreni sukob s bilo kojim od susjeda. Oni znaju što mogu i sad su ocijenili da ni s Crnom Gorom ne mogu ići u sukob. Upravo se, dakle, pokazalo da nemaju ni mogućnosti ni snage za takvo što jer nisu oni u Beogradu zbog dobrote svoga srca zaustavili tu histeriju koja se pojavila među dijelom stanovnika same Crne Gore – dodaje Puhovski.
Ugled pa poentiranje
Uoči zagrebačkog summita u svibnju premijer Andrej Plenković planira, ili je barem tako više puta najavljivao, obići glavne gradove zemalja jugoistočne Europe. To bi mu trebalo pomoći da bolje pripremi i očekivanja od summita i samu deklaraciju koja će biti usvojena na tom neformalnom sastanku na vrhu. No na pitanje može li Hrvatska sada kada ima važniju ulogu u EU bolje senzibilizirati ostatak EU, teško je dati jednoznačan odgovor. Hrvatska se u ovih šest i pol godina članstva u EU uvjerila da u raspravama o proširenju nema takvu ulogu da se njezini stavovi doživljavaju kao konstruktivan doprinos zajedničkom europskom stavu, nego se često, posebno kad je riječ o hrvatskim stavovima prema BiH, među ostalim državama članicama uzimaju s oprezom, primaju na znanje, ali ne i ugrađuju u zajednički europski stav ili europsku politiku. Hrvatska, drugim riječima, najprije mora izgraditi ugled konstruktivne države članice u tim raspravama, a onda s takvim ugledom može pokušati poentirati, što danas jednostavno još nije slučaj.
Zagrebački summit, kao neformalni sastanak na vrhu posvećen temi proširenja EU na zapadni Balkan, tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU mogao bi biti točka na kojoj će se izgraditi taj ugled, a onda i veći utjecaj Hrvatske. Mogao bi, ali i ne mora biti. Sve ovisi o tome kako će Hrvatska i ponajprije premijer Andrej Plenković odigrati svoje karte u sljedećih nekoliko mjeseci.
Zbog francuske blokade politika proširenja EU gurnuta je u slijepu ulicu, u mrtvi kut. No na neki paradoksalan način istodobno je i dobila na važnosti jer se praktički svi ostali europski lideri slažu da je takav potez Macrona bio pogrešan i da to treba ispraviti jer EU ugrožava svoju vjerodostojnost i gubi geopolitičku snagu ako nije u stanju biti snažna i biti izvor inspiracije ni u svom najbližem susjedstvu kao što je jugoistok Europe.
Iako je uglavnom nikada ne slazem s Macronom , u ovom slucaju Macron je u pravu. Jos nijedan hrvatski politicar nije detaljno objasnio koji je to "hrvatski interes " ulazak Srbije i ostatak takozvanog zapadnog Balkana u EU ?