“Stižem, prijatelju, izdrži.” Koliko su samo puta čuli ove riječi koje su im ulijevale beskrajnu sigurnost. I Damir Tomljanović Gavran bi stizao, uvijek bi održao riječ. Sve dok nad obroncima Velebita nije svanuo 17. veljače 1994. godine, na lokaciji Ruje, gdje su se štitili položaji Hrvatske vojske, kada je pao pogođen od neprijateljskog snajperskog metka. Od dana kada je, na današnji dan, Hrvatska izgubila jednog od najvećih heroja Domovinskog rata prošlo je točno 25 godina.
Bobetko ga čekao
Poginuo je s činom pukovnika, ali Hrvatska mu se odužila promaknućem najprije u čin brigadira, kasnije i u stožernog brigadira. Njegovo ime danas nose ulice u najvećim hrvatskim gradovima, trgovi, sportski tereni, memorijali, hodočašća, ali uspomenu na njega ponajviše čuvaju obitelj i suborci, svakoga dana, ne samo o obljetnicama.
Video: Domovinski rat - Prvi veliki poraz Ratka Mladića
Kada je svojim krilima odlepršao u vječnost, Gavranu je bilo tek 26 godina, no za njegova kratkog života već su se ispredale legende poput one kada je na jednom od sastanaka general Bobetko odbio početi bez Gavrana. Kada je netko od okupljenih pitao tko je taj Gavran da se samo njega čeka, suborci su se na njega obrušili riječima: koju ti vojsku služiš kad ne znaš tko je Gavran? Zov domovine osjetio je među prvima, 5. kolovoza 1990., i tada kratko rekao: “Majko, treba braniti Hrvatsku” i otišao.
Put ga je iz okolice Senja vodio u Zagreb, u bazu Rakitje gdje je pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a. Dočekao je ondje i njezin preustroj u Zbor narodne garde, pa dogodine u svibnju prišao u 1. gardijsku brigadu, među svoje Tigrove. U kratko vrijeme svojim vojničkim držanjem izdići će se iznad drugih, pa će ga imenovati zapovjednikom voda pješaštva, potom i dozapovjednikom satnije, dok će ukazano povjerenje ubrzo vratiti na prvim terenima s 4. pješačkim bataljunom po Banovini i Kordunu, u borbenim operacijama na području Nove Gradiške, na ratištima zapadne i istočne Slavonije pa i Vukovara, sve do najjužnije zemljopisne točke Hrvatske, oko Prevlake. Suborci o njemu govore u superlativima.
– Vodio je stotine akcija i izviđanja, ali nikada, ama baš nikada nismo upali u neku zasjedu. Nikada nas nije izložio pogibelji i u tome je veličina vođe. Treba to zahvaliti Gavranovu urođenom instinktu. Fascinantno je bilo gledati kako se pred našim očima razvija u velikog vojnika. To mogu samo izuzetni ljudi. Nismo ga zvali zapovjednikom, to je bilo prekruto i formalno, nego “šefe”. Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu. Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljući njemu. Nismo se usudili reći da se bojimo. Tko je pred njim mogao reći da se boji? Nismo mogli, iz poštovanja. Velika je sreća što smo ga imali – prisjetio se negdašnji Tigar Ivan Pasariček.
Video: 'Tukli su neprestano, nije mogao preživjeti ni mrav. Sklanjali smo se među stijene'
Slaže se i Darko Katuša.
– Bio je časnik, jedan od najvećih, čovjek legenda. Kada imate takvog zapovjednika koji ne kalkulira, koji ide, vi idete za njim. On je bio Tigar koji je svuda išao prvi i svojoj vojsci ulijevao sigurnost – rekao je Katuša, svjedok tragične Gavranove pogibije.
Legenda Hrvatske vojske
– Gavran nije postavljen za zapovjednika, on je izabran od ljudi kojima se “nametnuo” svojim prisustvom na terenu, uvijek s vojnicima. Gavran je od mnogih kukavica napravio istinske borce. Iz najobičnijeg je vojnika znao izvući ono najbolje i to je osobina koja mora biti urođena. Kao čovjek, suborac i zapovjednik bio je uzor i vodilja svima nama. Bio je vođa. Kad ide Gavro, idemo svi. Bio je legenda Hrvatske vojske i Tigrova – reći će Ilija Vučemilović Šimunović.
Gavran nije zaboravljen, za Tigrove nije umro. A kako vrijeme prolazi, sve je više s njima, kažu.
– Govorimo o njemu i čuvamo uspomenu na njega. Duboko vjerujemo da bi, da je ostao živ, neke stvari u ovom društvu bile drukčije. Bio je moralna vertikala kakvih danas i te kako nedostaje – slažu se suborci koji su se danas u velikom broju iz svih krajeva Hrvatske uputili na Gavranov grob u rodnom Krivom putu. Jer, ne bi sin svojoj majci Mariji oprostio da ga je pokopala drugdje. Govorio joj je: “Nisam ja za te velegradove, ja pripadam u ovu divljinu."
>> Pogledajte video: Domovinski rat - VRO Maslenica - proboj linija na Velebitu
Prava lička hajdučina! Pozdrav legendi!