Socijalna politika Hrvatske unutar Europske unije ostaje u njezinoj nacionalnoj nadležnosti, generalno gledajući. Zakonodavstvo EU djeluje samo kao osnovni okvir nastojanju svake članice da definira načela i funkcioniranje vlastitog socijalnog sustava. Ipak, već prije nekoliko godina povela se i još se vodi debata na razini EU o jedinstvenom socijalnom modelu koja korijene ima u ujedinjavanju najboljih karakteristika četiri osnovna europska socijalna modela: anglosaksonskom (liberalnom), kontinentalno-europskom, mediteranskom (pripada mu i Hrvatska) te nordijskom.
Dakle, EU postavlja minimalne standarde u područjima kao što su socijalna zaštita radnika, zaštita na radu, socijalna uključenost, borba protiv diskriminacije na osnovu spola, dobi i seksualne orijentacije, religije ili vjere i slično. Što se tiče politike zapošljavanja, ne postoje jedinstvena pravila vezana uz kategorizaciju visine plaće po određenim sektorima ili uz visinu mirovinskih doprinosa.
Na razini EU u ovom se trenutku već naveliko razvija strategija kojom se želi postići fleksibilnije tržište rada u kombinaciji s visokom razinom financijske sigurnosti. U prijevodu, to bi značilo da bi zapošljavanje, ali i otpuštanje bilo puno lakše, a prava za nezaposlene veća u pogledu novčanih naknada i motivacije u traženju novog posla u smislu prekvalifikacije, usavršavanja i sl.
Takvo promišljanje nije nevažno budući da je u državama članicama EU prepoznata neravnoteža između vještina i znanja koje ljudi imaju u odnosu na na današnje potrebe tržišta rada. Posljedice je da ljudi nemaju posla, ali isto tako ima puno radnih mjesta koja ostaju nepopunjena jer kandidati koji se javljaju na natječaje ne ispunjavaju potrebne uvjete za pojedina radna mjesta. U prilog tome govore i brojke: svake godine četiri milijuna radnih mjesta diljem EU ostaju nepopunjena zato što 18 milijuna nezaposlenih nema potrebne kvalifikacije kako bi ih popunili.
Budući da spomenuta strategija nudi samo smjernice, na vlastodršcima je i interesnim skupinama da pronađu način kako ih što bolje ugraditi u domaći sustav i potaknuti njihovu primjenu. Hrvatska je u tom smjeru već poduzela neke korake temeljene na dokumentu koji je potpisala s Europskom komisijom te je počela izrađivati dvogodišnje planove u svrhu povećanja radne aktivnosti stanovništva. Glavni je cilj ujednačavanje ponude i potražnje na tržištu rada i stjecanje novih vještina kako bi posloprimci bili što konkurentniji. Naročito je to važno za nas jer postoji velika neujednačenost stope nezaposlenosti od županije do županije.
Stupanjem u punopravno članstvo, na raspolaganju će biti i sredstva iz strukturnih i kohezijskih fondova, npr. iz Europskog socijalnog fonda, pomoću kojeg će se lakše financirati projekti zapošljavanja, poticanja mobilnosti i borbe protiv diskriminacije radnika, usavršavanja i prekvalifikacije. Potrebno je osigurati da se ti projekti izrade u dovoljnoj količini te da budu kvalitetni kako sredstva namijenjena za njih ne bi ostala neiskorištena.
Koordinacija nadležnih tijela državne uprave s praksom u EU trebala bi rezultirati snažnijim antidiskriminacijskim mjerama, boljim radnim pravima zaposlenika i uravnoteživanjem stope zaposlenosti muškaraca i žena kao i njihovih plaća. "Jednaka plaća za jednak posao" jedno je od temeljnih načela EU. Jedna od koristi takvog pristupa je i to što bi ukidanje razlike u plaćama moglo dovesti do porasta bruto domaćeg proizvoda u državama EU između 15 i 45 posto.
Važno je napomenuti za područje socijalne politike u kontekstu zapošljavanja i članstva u EU da iz njenih institucija stižu preporuke i okviri, ali odgovornost za bolji i kvalitetniji život u Hrvatskoj najvećim djelom leži na nama samima. Najučinkovitiji način sudjelovanja u donošenju odluka na razini EU interesne su skupine koje imaju ne samo nacionalnu, nego i dodatnu, nandnacionalnu platformu za lobiranje i utjecanje na vlastodršce i nacionalnu politiku kao i na europske politike. Na organiziranim je interesnim skupinama, dakle, da daju prijedloge i da ih saslušaju oni koji donose odluke te da utječu na kvalitetu svog i života svojih sugrađana na aktivan način, a ne kao pasivni promatrači, a na donosiocu odluke leži odgovornost da prepozna kvalitetne prijedloge i omogući da oni zažive.
