Ako je cilj političara biti viđen i biti prisutan, onda je esdepeovka
Željka Antunović to postigla. Njezina najava koja se, prema principu
“spontano na moj znak”, istoga dana pojavila u
dvojim novinama pod gotovo istim naslovom – da želi biti
predsjednica SDP-a – uskomešala je njezine
stranačke kolege, ali i izazvala pozornost kržljave hrvatske javnosti.
Prema oprobanim obrascima krenula je medijska priča. Ivica Račan je
odmah izašao iz ilegale, u koju se povukao kao da je
predratni skojevac, i s kačketom se pojavio u Crnom Lugu, a ondje se
potom pojavila i pretendentica na njegovo mjesto. U graju oko Željke
Antunović i njezinih ambicija žurno su uključeni i drugi viđeniji iz
SDP-a, da bi ih se pitalo što o tome misle. Od sasvim
razumljive želje jedne političarke stvorena je medijska priča,
vjerojatno više za SDP-ove “kućne
potrebe” nego za neki ozbiljniji interes
“najšire javnosti”.
Naša se “najšira javnost”
vjerojatno bila jako zabrinula kada je Ivica Račan kao jako važno
objelodanio da se “povlači u ilegalu” kako bi u
nekoj skrovitosti stranačkim “kamaradima” iznio
svoje skrovite misli i zajedno s njima domislio način kako da u
“vrućoj jeseni” pokuša politički
prevrat. Osim kruga reflektanata na njegovo mjesto ili pretendenata na
stranačke i državne funkcije, nema nikakvog ozbiljnog razloga da netko
drugi bude zabrinut ili radostan ni Račanovim odlaskom “u
ilegalu” ni povratkom iz nje. I odlazak i povratak uglavnom
funkcioniraju kao medijske priče. Političari žive za medije, a mediji
(i) od političara. A “život je negdje drugdje”. Dok
političari žive od puka, puk ne živi za političare, još
manje od političara. Pučanstvo je gotovo izgubilo nadu da stav
“bit će bolje” može vezati uz političare. Pa je
većini vjerojatno i svejedno hoće li SDP-om vladati Ivica Račan ili
Željka Antunović, državom, pak, Račan ili Sanader.
Način kako se političku želju Željke Antunović dočekalo u njezinoj
stranci otkrio je i nekadašnje političke obrasce i
“okvire orijentacije”, možda još iz
vremena dok se još stvarno odlazilo u ilegalu. Mrzovolja s
kojom su neki esdepeovci dočekali “soliranje” svoje
potpredsjednice moguće je svjedočenje da svijest o nužnosti
“konzultacija u bazi” i dalje živi. Jedino je
sadašnji SDP-ov predsjednik na samokandidaturu Ž. Antunović
ostao “cool”, valjda uvjeren da ga čeka premijersko
mjesto, nakon čega bi darežljivo i kavalirski pristao da joj prepusti
mjesto stranačkog predsjednika. Sam pak Račan nije toliko u politici
praktičar starih metoda, ali je egzemplar stare navike
“jednom predsjednik, uvijek predsjednik”. Po
političkoj dugovječnosti jedino ga na presjedničkom mjestu
“šije” Tito.Ima nešto
univerzalno, dugovječno, gotovo svevremensko, što povezuje
političare. Možda je to ponajprije uvjerenost u vlastitu univerzalnost.
Željki Antunović ne manjka samouvjerenosti takvog tipa. Takva tvrdnja
nije jedino posljedica lakoće s kojom je svojedobno preuzetno preuzela
biti ministricom obrane. Dojam je da bi ona s jednakom
preuzetnošću pristala biti i ministricom zdravstva ili
guvernerom Narodne banke. Naši su političari često uvjereni
ne samo da mogu nego i da znaju sve. I kada se gleda ta drčnost, onda
se čini da se u ovih petnaestak godina višestranačja zapravo
ništa bitno nije niti promijenilo. Nekad si mogao, ako si
mogao, tj. ako si imao političke poćudnosti, jedno vrijeme biti
direktor banke, potom jednako upravitelj rudnika ili šef
općinskih tajnih službi.
Da je nekada nekome od tih samouvjerenih i bahatih tipova netko
još moćniji rekao može li se prihvatiti da bude profesorom
na fakultetu ili glavnim kirurgom na Rebru, valjda bi njihov jedini
odgovor na to bio smirujući pokret rukom, kao ne brini, sve će biti pod
kontrolom.
Uz vlast i političare na vlasti kod nas se – vjerojatno zbog
podaničke svijesti i poltronstva, te medijske servilnosti –
uobičajilo vezati i priče o njihovoj univerzalnosti, koja probija
granice politike. Pa je tako Tito, među ostalim, bio i
“veliki majstor” na svome
“drebanku”, a Tuđman, uza sve, i
“izvrstan tenisač”. Iz tih i sličnih političkih
početnica učili su i današnji političari, pa i ambiciozna
potpredsjednica SDP-a. Priznati se “univerzalnim
neznalicom” političaru znači potpisati vlastitu političku i
medijsku smrt. Ne “pojavljivati se u javnosti”
– potpuno isto.
BIJEDA POLITKE
