Za Zvonka Kranjčeca (61) iz Benkova kod Pregrade potkraj protekle godine započeo je novi život. Naime, ugrađen mu je novi bubreg, donirani organ, a transplantacija je uspješno obavljena u Službi za urologiju i transplantaciju bubrega u KB-u Merkur.
Zvonka smo posjetili u njegovu domu gdje se oporavlja u krugu obitelji, gdje smo doznali kako se odvijala priča od trenutka kada je zazvonio telefon u kući i kada mu je rečeno da dođe u bolnicu jer je donirani bubreg za njega stigao.
Bilo je to 18. prosinca prošle godine, kada su Benkovo, Zagorje, ali i cijela Hrvatska, bili u snijegu i mećavi. Te je noći u pogonu bio i Vladin zrakoplov, koji je uz druge organe iz Rijeke u Zagreb dostavio i bubreg za Kranjčeca.
Telefon u noći
– Telefon je zazvonio u dva sata u noći i liječnik je rekao da odmah dođem u bolnicu. Svi su se u kući odmah digli na noge, sin, snaha i supruga Ljubica. Odmah smo zvali Hitnu u Pregradu, da bi potom opet zazvonio telefon te iz bolnice poručili da dođem ujutro između šest i sedam sati jer će me tada operirati. No, opet su zvali i poručili da ipak dođem odmah – priča nam Zvonko. Zbog snijega Hitna nije mogla uz brijeg do kuće, pa ga je sin dovezao do ceste.
– Bila je to prava noćna avantura, kola Hitne pomoći malo su proklizila po snježnoj cesti, ali sretno smo stigli do Merkura oko četiri sata ujutro. Čim sam došao odmah je počela priprema za presađivanje. Sve je išlo kao po traci, te sam nakon tri i pol sata provedenih u operacijskoj sali došao k sebi – rekao nam je Zvonko, koji zrači optimizmom i nadom da će već ove jeseni ponovo sjesti za svoj traktor i primiti se posla na poljoprivredi. Zasad se o svemu brinu ukućani.
– Pijem 19 komada tableta ujutro i jedva čekam da mi polako liječnici to počnu ukidati – kaže Zvonko. Supruga Ljubica također neće zaboraviti snježnu noć 18. prosinca kada je, kaže, zbog hitnog poziva iz bolnice u kući nastao urnebes. No, danas je jako sretna jer je kalvarija za njima. Zadnje dvije godine Zvonko je čekao i bio na listi za novi bubreg, a obolio je prije pet godina. – Odjednom sam imao veliku potrebu za snom, otekle su mi noge, lice i ruke, a pojavilo se i učestalo mokrenje. Odlazak na dijalizu u Krapinske Toplice postao mi je obveza – sjeća se Zvonko. Za to vrijeme zbližio se s ljudima s kojima je putovao i uvijek ga je pogodilo kad se netko od njih nije pojavio, jer je, nažalost umro. – Kad mi je to znao pričati ja sam skrivala suze u očima – kaže supruga Ljubica, koja danas ne skriva suze radosnice. – Svi u kući znali smo se nositi s njegovom bolešću, ali svom zdravlju puno je pridonio i on sam, jer nikada nije gubio nadu i volju za životom – kaže supruga.
Jesti i raditi
– Kad mi se stanje stabilizira opet ću moći jesti sve, ali i raditi – uvjeren je Zvonko, kojem ne silazi smiještak s lica dok gleda svoju unučicu Petru, koja je uvijek blizu da mu donese šalicu čaja. Obitelj zna da je bubreg od mlađeg čovjeka, kome su zahvalni na dobročinstvu, jer je za svog života imao donorsku karticu.
Sretno !