'kuća nebeskog mira'

Zavjera u Jeruzalemu – za što brži drugi Isusov dolazak treba sagraditi treći hram

Prosvjed zbog odluke da se Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela
Foto: Reuters/PIXSELL
1/9
11.12.2017.
u 19:51

Američki je Kongres još 1995. izglasao Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu, ali su američki predsjednici izbjegavali potpisivanje tog zakona

Kako je i najavio, američki predsjednik Donald Trump priznao je u srijedu navečer Jeruzalem kao glavni grad Izraela. Učinio je to mimo volje saveznika i ostalih država koje se protive takvoj odluci.

Jer, tim činom SAD je postao prva država koja je priznala status drevnoga grada kao središta židovske države. U tom procesu Trumpova će administracija premjestiti ambasadu SAD-a iz Tel Aviva u Jeruzalem. Procjenjuje se da bi jednom kada preseljenje počne to moglo potrajati i nekoliko godina. Nitko od prethodnika sadašnjeg američkog predsjednika nije praktično ni razmišljao o takvom potezu igrajući na sigurno, bolje je ne dizati tenzije na ionako zapaljivu Bliskom istoku. Jer, status je Jeruzalema jedna od najvećih prepreka normalizaciji odnosa između Izraela i Palestinaca koji njegov istočni dio smatraju svojim glavnim gradom od početka mirovnih pregovora s Izraelom 1996. godine. Za dr. sc. Alberta Binga, znanstvenog suradnika na Hrvatskom institutu za povijest, jasno je zbog čega je Jeruzalem toliko važan trima velikim religijama.

Uz strahovita krvoprolića

– U svjetskoj povijesti i religijskoj kulturi Jeruzalem je mjesto od posebnog značaja. Zvali su ga Gradom mira, Zlatnim gradom, Božjim domom… Tri velike svjetske religije – židovstvo, kršćanstvo i islam – smatraju ga najvažnijim (ili jednim od najvažnijih) centara svoje vjere. Jeruzalem je, prije svega, sveti grad. Stotine milijuna vjernika doživljavaju ga stoljećima kao izvorište religijskog identiteta uz koje se povezuju najsuptilniji vjerski osjećaji. Istodobno, riječ je o mjestu tisućljetnih prijepora i sukoba; prema povjesničarima, Jeruzalem je grad koji je više od ijednoga drugoga grada u povijesti osvajan i razaran uz strahovita krvoprolića; u tri tisuće godina osvajan je četrdesetak puta i u osamnaest navrata temeljito rušen. Kroz povijest su se religijski motivi isprepletali s političkim prestižem koji je proizlazio iz nadzora nad gradom i korištenjem vjere u političke svrhe. Pitanje statusa Jeruzalema i danas je postalo svjetskom temom s obzirom na odluku američkog predsjednika Trumpa da premjesti američko veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem te time prizna grad prijestolnicom Izraela; zapravo američki Kongres je još 1995. godine izglasao Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu, ali su američki predsjednici, sve do Trumpa, izbjegavali potpisivanje toga zakona kako bi ostali neutralni u tom procesu – kaže povjesničar iz Hrvatskog instituta za povijest. Za neke, Trumpova je odluka jednostavno ispunjenje predizbornog obećanja, ojačanje njegove unutarnje političke pozicije, pogotovo u odnosu na konzervativne krugove.

– Može se reći da je tim potezom Trump pokazao da želi biti dosljedan u odnosu na svoja predizborna obećanja te da je vjeran svojim pristašama koji zagovaraju snažniju potporu Izraelu. Međutim, time zapravo stavlja Izrael u krajnje delikatan položaj. Premda Izrael već godinama pravno smatra Jeruzalem svojim glavnim gradom, takav jednostrani potez Sjedinjenih Država dodatno usložnjava političku i sigurnosnu situaciju u tom dijelu Bliskog istoka. Treba znati da dio Republikanske stranke povezan s evangeličkim protestantskim crkvama podržava potpuno izraelsko preuzimanje Jeruzalema zbog brže gradnje novog, trećeg hrama, kao zalog bržeg drugog dolaska Krista, te se tu na specifičan način isprepleću partikularna teološka tumačenja i političko-sigurnosne kalkulacije – misli doc. dr. sc. Višeslav Raos s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Očekivano, izraelski premijer Benjamin Netanyahu pozdravio je Trumpovu odluku, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas izjavio je da su tim potezom Sjedinjene Države napustile svoju ulogu posrednika u mirovnom procesu. Ni jedna druga država nema veleposlanstvo u Jeruzalemu, međunarodna zajednica ne priznaje izraelski suverenitet nad cijelim gradom. Rusija je, primjerice, ove godine priznala da je zapadni Jeruzalem doista glavni grad Izraela, ali je za Moskvu isto tako istočni Jeruzalem glavni grad Palestine.

Postali su apatridi

– Načelno bi to bilo kompromisno rješenje, no praktično je nemoguće, budući da obje strane priželjkuju cijeli grad kao glavni grad. Još 1980. godine Knesset je usvojio Zakon o Jeruzalemu kojim se utvrđuje nedjeljivost grada i njegov status kao glavnoga grada Države Izrael. Godine 1995. bio je postignut sporazum o dijeljenom suverenitetu nad gradom, no uz uvjet da se legaliziraju židovska naselja na području istočnog Jeruzalema, što Palestincima nije bilo prihvatljivo. Nakon propasti tih dogovora, započeta je ideja da Abu Dis, jedno od predgrađa istočnog Jeruzalema, bude novi glavni grad Palestine. Međutim, u međuvremenu su daljnja gradnja židovskih naselja i podizanje sigurnosnog koridora, tj. zida, fizički odvojili istočni Jeruzalem od Zapadne obale (Judeja i Samarija u izraelskoj nomenklaturi), čime ideja o istočnom Jeruzalemu kao glavnome gradu palestinske države postaje neprovediva – kaže dr. Raos koji smatra da je teško očekivati da bi bilo koja druga zemlja slijedila američki primjer, Europska unija drži se mišljenja Ujedinjenih naroda da bi grad Jeruzalem trebao biti corpus separatum pod međunarodnom upravom, a istodobno bi na simboličkoj razini formalno mogao figurirati kao glavni grad obiju država, izraelske i palestinske, s time da istodobno EU prisutnost izraelske vlasti te policijskih i oružanih snaga na području istočnoga Jeruzalema tumači kao okupaciju. Palestinci koji žive u istočnom Jeruzalemu nemaju izraelsko državljanstvo, već samo potvrdu da im je to trajno boravište. Neka su vrsta apatrida, nisu državljani Izraela, ali ni Palestine ili Jordana. Država Židova smatra Jeruzalem svojim vječnim i nepodijeljenim glavnim gradom, Palestinci žele da njihov glavni grad bude u istočnom dijelu koji je Izrael zauzeo za vrijeme šestodnevnog rata 1967. godine te ga anektirao i time potpuno stavio pod kontrolu, što međunarodna zajednica nikada nije priznala, kao i ni jedna članica Europske unije. Zapadni je dio grada zauzet u arapsko-izraelskom ratu 1948. godine, 1950. godine zapadni dio grada Izrael proglašava svojom prijestolnicom, a Jordan iste godine anektira istočni dio, a 1967. godine ga je izgubio. No, tek je 1980. godine i sam Izrael donio Jeruzalemski zakon u kojem stoji da je “Jeruzalem, u cijelosti i sjedinjen, glavni grad Izraela” te tako formalizirao aneksiju istočnog Jeruzalema.

Prosvjed zbog odluke da se Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela
1/13

Betlehem bez svjetla

– Za Europsku uniju status Jeruzalema u osnovi je svojevrsni „corpus separatum“; riječ je o stanovištu, čiji se korijeni mogu pratiti u vrijeme međunarodnih nastojanja s kraja 1940-ih kroz Ujedinjene narode i Lausannsku konferenciju, da se status grada poveže s povratkom palestinskih izbjeglica te uz pitanje određivanja granica novonastale izraelske države. Prema inicijalnoj ideji uz priznanje nezavisnosti izraelske i palestinske države, prema tadašnjim projekcijama, Jeruzalem je kao izdvojena cjelina - grad od iznimnog vjerskog značenja za tri velike svjetske religije - trebao doći pod međunarodni nadzor. Plan koji je dvotrećinskom većinom usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda zapravo nikada nije zaživio zbog tenzija i ratova koji su uslijedili. Priznanje izraelske države te sukob okolnih arapskih država i Izraela (1948.-1949.) rezultirao je zauzimanjem zapadnog dijela grada od strane Izraela, dok nad istočnim dijelom grada nadzor uspostavlja Jordan. Izraelski premijer Ben-Gurion proglasio je 5. prosinca 1948. „židovski Jeruzalem“ (zapadni dio grada) „organskim i neodvojivim dijelom židovske države“. Nakon tzv. šestodnevnog rata 1967. godine u kojem je poražena arapska koalicija, Izrael je stekao nadzor i nad istočnim dijelom grada. S obzirom na to da je status grada ostao jednim od središnjih prijepora izraelsko-palestinskog mirovnog procesa te važnom sastavnicom međunarodne politike, mnoge države razvile su ideju prema kojoj bi Jeruzalem morao postati glavni grad i Izraelaca i Palestinaca – kaže dr. Bing te nastavlja da pitanje nadzora nad Jeruzalemom i „upravljanje“ njegovim simboličkim potencijalom seže daleko u prošlost.

Vječni je to prijepor jer za Netanyahua nikakvih pregovora ne može biti ako Palestinci i prije početka ne priznaju Jeruzalem kao glavni grad Izraela. Palestinci ne žele za to ni čuti. I za Abbasa je Jeruzalem vječni glavni grad države Palestine. Druge arapske države, poput Jordana, Trumpovu odluku ne namjeravaju prihvatiti ni u ludilu. Otišlo je sve toliko daleko da su u srijedu Palestinci ugasili božićno osvjetljenje u Betlehemu, Isusovu mjestu rođenja.

– U tehničkom smislu odluka američkog predsjednika o preseljenju diplomatskih aktivnosti u Jeruzalem, koji Izraelci od nastanka suvremene države smatraju svojim glavnim gradom, nema poseban značaj. S druge strane, taj je potez snažan simbolički čin s jasnom realpolitičkom pozadinom. S obzirom na to da cijela bliskoistočna regija čini jednu od najvažnijih neuralgičnih točaka međunarodne (geo)politike, Trumpova je odluka višeznačan politički potez. Ona se može razmatrati u veoma širokom rasponu od simboličkog značenja - relevantnog za kompleksne odnose zapadne judeo-kršćanske kulture i islama, ali i kao realpolitička gesta naslovljena prije svega politici Rusije u regiji (angažman u Siriji, približavanje Turskoj unatoč tome što je jedna od najvažnijih sastavnica NATO saveza) – isitče Bing i dodaje.

Što će reći Vatikan?

Na diplomatskoj razini sadašnja unilateralna američka odluka o preseljenju veleposlanstva u Jeruzalem može se promatrati i kao još jedan korak u smjeru odvajanja međunarodne politike SAD-a od Europe. Dakako, procjene Trumpova poteza, kao i pozadina toga koraka, doživjet će veoma različite ocjene (reakcije arapskog svijeta, Vatikana…). Zanimljivo je osvrnuti se na povijesni i kulturni kontekst statusa Jeruzalema te njegovo šire povijesno i kulturno značenje, prije svega za zapadnu civilizaciju – kaže dr. Bing. Doista, teško da postoji mjesto poput Jeruzalema negdje drugdje u svijetu. Grad koji stoji na vapnenačkoj zaravni visokoj 762 metra broji 815.300 stanovnika te uza sve navedeno ima i druge važne karakteristike. U njemu su islamska visoka škola, sveučilište, židovski teološki fakultet, akademija umjetnosti i dizajna Bezalel, stari dio grada okružen je četiri kilometra dugačkim zidinama iz 16. stoljeća i u njemu su muslimanska, kršćanska, židovska i armenska četvrt. Kao takav, uvršten je 1981. godine u Unescov popis svjetske kulturne baštine.

Jedan od najstarijih gradova u svijetu kao da nije osuđen na trajniji mir. Tragovi prvih naselja iz brončanoga su doba, oko 3000. pr. Kr. Kako stoji u Hrvatskoj enciklopediji, prema pisanim izvorima, od 1900. do 1800. pr. Kr. te oko 1400. pr. Kr. Jeruzalem je bio pod vlašću Egipćana, od kojih su ga preoteli kanaanski Jebusiti. Oko 1000. pr. Kr. osvojio ga je izraelski kralj David, a njegov nasljednik kralj Salomon proširio je grad i sagradio jeruzalemski hram.

U X. i IX. st. pr. Kr. grad su opljačkale egipatske i potom filistejske vojske, a 587. pr. Kr. razorila ga je vojska babilonskoga vladara Nebukadnezara II. Velikoga. Bio je i u rukama Aleksandra Velikog, razorio ga je rimski vojskovođa i car Tit, jedan drugi rimski car, Hadrijan, na njegovim je ruševinama podigao Aelia Capitolina, a sačuvani zapadni zid hrama današnji je Zid plača.

Vrijeme križarskih ratova

Gospodarski će se Jeruzalem razviti za bizantskog cara Konstantina I. Velikog kada postaje i glavno kršćansko hodočasničko središte te stječe status patrijarhata. Kasnije njime vladaju i Perzijanci, Arapi koji će ga prozvati El-Kuds, Svetim gradom. Omejidski kalif Abd el-Malik sagradio je na prostoru jeruzalemskog hrama džamiju koja je postala glavno muslimansko hodočasničko mjesto; važnija su mjesta jedino Meka i Medina. U križarskim ratovima nekoliko puta mijenja vladare i potom potpada pod osmanlijsku vlast. Tek su ga 1917. godine zaposjele britanske vlasti, a iste godine donesena je i Balfourova deklaracija kojom je postavljen temelj buduće židovske države.

Britanska vlast koja upravlja pod mandatom Lige naroda ipak ne uspijeva smiriti krvave sukobe između Arapa i Židova. Tome ne pomaže ni doseljavanje Židova iz drugih krajeva svijeta. Palestinski nacionalistički pokret vodi Amin al-Husseini, veliki muftija jeruzalemski, koji je poveo Arape u žestoke sukobe 1920. i 1929. godine pa onda i u generalni štrajk ne mareći previše za snažan gospodarski napredak Jeruzalema. Njegov će utjecaj prekinuti Drugi svjetski rat i Al-Husseinijeva suradnja s nacistima koju pamtimo i ovdje po osnivanju Handžar-divizije, dijela SS-a.

S druge strane, ni židovski ekstremisti nisu mirovali u nastojanju da konačno oforme državu. Teroristički napad na britansku upravu smještenu u hotelu “King David” 1946. godine odnio je dosta života, a izravni sukobi Židova i Arapa nešto kasnije donose teške zločine počinjene s obje strane. Konačno, Generalna skupština Ujedinjenih naroda donosi odluku da se Palestina podijeli i postane protektorat, ali to nikada nije profunkcioniralo. Završetkom britanskog mandata 1948. godine proglašena je država Izrael, koja nema mira sve do danas.

Pogledajte prijetnje Sjeverne Koreje:

Komentara 9

Avatar nemam-pojm@
nemam-pojm@
21:37 11.12.2017.

Distrikt_Jeruzalem bi trebalo proglasit Distriktom i glavnim gradom Judeizma, Kršćanstva i Islama. Palestinci i Židovi nek si grade glavni grad

Avatar prof.baltazar
prof.baltazar
20:25 11.12.2017.

Za Arape je neprihvatljiva čitava država Izrael, a ne samo Jeruzalem kao glavni grad. I što bi sad trebali? Plan Z-4 za Arape? ili plan Z-5? Ma ne budimo naivni... Njihov obrazovni sustav se temelji na učenju djece u mržnji prema Židovima. I kako to promijeniti? Popuštanjem? Ne postoji rješenje za mir s Arapima niti će ikada postojati. Arapi ne žele mir s Židovima. S glavnim gradom ili ne, mira nećete vidjeti. Kome smeta Jeruzalem kao glavni grad Izraela, neka smeta i dalje...

ZL
zlako
20:32 11.12.2017.

U vrijeme Krista je bio glavni grad.Nitko to ne može poništiti čak niti komunjare muhe meda..

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije