Mislila je kako joj zvono na vratima na radi jer se danima nije oglasilo. Izašla je onda na ulicu i sama sebi pozvonila kako bi provjerila je li ispravno. Kada je shvatila da ipak radi, njezina je samoća postala još dublja, tužnija i potresnija. Zvono se nije oglašavalo jer joj danima nitko nije svratio. Priča je to jedne umirovljenice iz Osijeka koju nam, ježeći se dok je se prisjećaju, prepričavaju njezine kolege. I nije jedina potresna. Male mirovine, s kojima jedva krpaju kraj s krajem, nisu jedini problem umirovljenika u Hrvatskoj.
– Da, osjećamo se kao građani drugoga reda. Primjerice, liječnici nam znaju reći: "Pa kako te neće boljeti noge kada 70 godina hodaš" ili, još i gore, tipa: "Što si došao, pa naživio si se!" Doživjela sam osobno neugodnost na ginekološkom pregledu. Imam miom na maternici koji moram pratiti pa sam otišla na kontrolu, a ispalo je kako ima mnogo trudnica pa im zauzimam mjesto. Jako sam se loše osjećala. Nisam došla zato što želim, već zato što moram misliti na svoje zdravlje – rekla nam je Jelena Dodig, čelnica udruge Aktivni umirovljenici Osijek, inače umirovljena odgajateljica. Njoj su 72 godine, a u mirovini je posljednjih šest. Radni je vijek provela u vrtićima. Reći će za sebe kako je "specifičan umirovljenik" jer je s obitelji doselila 1992. iz vojvođanskih Kukujevaca u Slavoniju, razmijenivši kuću za vrijeme rata. S tadašnje 42 godine života suočila se tako s novim početkom. Kada joj je 2010. preminuo suprug, život joj je ponovno nametnuo novu tešku situaciju. Još dok je radila, plašila se samoće i otuđenosti pa se, čim je zauvijek zatvorila vrata vrtića iza sebe, uključila u rad umirovljeničke udruge i tako si "otvorila vrata, kako sama ne bi bila zatvorena i izolirana".
Othranila je troje djece koja su joj podarila petero unučadi, a i oni su odrasli, u dobi su od 14 do 22 godine, tako da im, kaže, ne treba više na isti način kao kada su školske praznike provodili zajedno po bazenima. Danas oni imaju svoje društvo, a Jelena svoje, kroz projekte i aktivnosti u umirovljeničkoj udruzi.
Polovicu staža odradila je u Vojvodini, polovicu u Slavoniji, a plaće su u njezinoj profesiji uvijek bile, kaže ona, srednje razine. U mirovinu je zakoračila s 44 godine radnog staža i 65 godina života. Svaka joj država obračunava nepotpun staž pa joj mirovina, čak i kad obje zbroji, nikako ne jamči lagodan život.
– Bez obzira na to što sam radila i dulje, palo je u vodu. Režije su mi oko 1000 kuna, ali grijem samo jednu prostoriju, i to dnevni boravak jer sam u njemu cijeli dan, a volim spavati u hladnome. Jako pazim. Nakon suprugove smrti još sam pet godina radila i pokušavala se za to vrijeme naviknuti na život umirovljenika. Odvajala sam od plaće onoliko koliko sam pretpostavljala da će mi iznositi mirovina, da pokušam s time živjeti. Teško je to bilo, ali jako sam se trudila da ne bih morala kad stigne mirovina strahovati kako ću platiti režije i hranu. Nitko od nas ne želi biti teret svojoj djeci, iako ona nude pomoć. Dosta nam umirovljenika kaže kako im djeca i ne znaju da su oni taj dan pojeli suh kruh ili kruh s masti samo kako bi toj svojoj djeci mogli pomoći jer im je "zaškripilo". Zaista tužnih priča ima – ističe. Nada se kako će novi Obiteljski zakon popraviti situaciju samcima. Ona i suprug, primjerice, više od 80 godina uplaćivali su svakoga mjeseca u mirovinski fond.
– Pokušava se umirovljenicima pomoći preko socijalnih usluga, no to je sve "raštrkano": nešto daje Crveni križ, pa osječka udruga Rijeka ljubavi, nekada i mi, gradska uprava daje božićnice, uskrsnice, subvencionira gradski prijevoz, sve je to dobro, ali malo je. I pitanje je tu dostojanstva. Radili smo 35 ili 40 godina i očekivali smo da ćemo se u mirovini moći družiti, putovati, ali onda smo se morali prilagoditi. S malo novca pokušavamo si nešto udovoljiti i ispuniti male želje, nađemo si kao udruga neke sponzore pa negdje otputujemo, nekada nam dosadi slušati savjete o zdravlju na tim prezentacijama, ali oni nam plate ručak, osiguraju glazbu pa to "progutamo" – opisuje situaciju naša sugovornica.
Poseban su problem krcati domovi umirovljenika. Jelena čeka već pet godina, nije još došla ni na red za zdravstveni pregled u sklopu redovne procedure. Ako je suditi po statistikama, još će se načekati.
Irena Đurđević papire za ulazak u Dom za starije i nemoćne osobe u Drinskoj ulici u Osijeku predala je prije tri godine.
– Čeka se deset godina, no tek mi je 69 pa će biti taman – započinje ona.
Rođena je Osječanka, no odselila je iz tog grada davne 1975. u Zagreb, zbog ljubavi. Živjela je u glavnome gradu 32 godine, a vratila se prije 15 godina, nakon suprugove smrti.
– Radila sam u tvornici posuđa Gorica u Zagrebu, odrađivala sam kemijske poslove. Tada se moglo živjeti od plaće u tvornici. Poznata je to tvrtka, no sve se raspalo odmah početkom 1990-ih, čim smo dobili Hrvatsku. A bila je jedina takva u našoj zemlji – pripovijeda ona.
Gorica, tvornica emajliranoga, pocinčanoga i brušenoga posuđa, osnovana je 1928. u Zagrebu. Godine 1990. brojila je 1200 radnika. Kako stoji na stranicama Hrvatske tehničke enciklopedije, Gorica je početkom Domovinskoga rata izgubila tržišta u Srbiji i BiH, na koja je do tada plasirala gotovo 50 posto svoje proizvodnje. Pokušaji da se proizvodnja održi na rentabilnoj razini razvijanjem novih linija posuđa i pribora ipak nisu dali zadovoljavajuće rezultate. Štrajk zaposlenika 1994. i loša poslovna politika, navodi isti izvor, doveli su do proglašenja stečaja. Gorica je likvidirana 2001.
Nakon što je napustila radno mjesto u tvornici posuđa, Irena Đurđević novi stalni posao nije našla, povremeno je čuvala djecu prijateljici. Mirovina joj je 1800, a režije 1200 kuna. Spašava je dio suprugove slovenske mirovine bez kojega ne bi mogla preživjeti. Nema djece.
– Kupujem namirnice na akcijama, kuham svakodnevno iako sam sama. Jesam li sanjala ovakvu starost? Iskreno, nisam ništa ni sanjala. Živim iz dana u dan, ne žalim se, snađem se – pomirljivo će ona. Brine se, pak, što će biti kada bude starija i nemoćnija, zato se i prijavila za smještaj u domu.
Uskrs će provesti kod brata koji također živi u Osijeku, no kupila je, kaže, sve što joj treba za blagdanski stol, malo kolača i šunke, za svaki slučaj, ako joj netko dođe...
Franjo Poljak prije četiri mjeseca uselio je u isti taj dom umirovljenika kroz čija će vrata, nada se, jednom proći i Irena. Njemu je 85 godina na leđima. Puna četiri desetljeća proveo je u vatrogastvu, kao vozač vatrogasnih kola, radeći u nekadašnjem drvnom divu u Đurđenovcu. Cijeli je život proveo u istoj firmi.
– Svakakvih je razdoblja bilo u radu i razvoju poduzeća, mijenjalo se i ime, firma je imala nekada 2000 radnika, pa je pala na 400... Poslije 1990. sve je počelo propadati, izgubilo se tržište, promijenila se vlast i vodstvo, stručnjaci su otišli u Njemačku... Plaće su bile mizerne, nismo se baš mogli pohvaliti standardom. No, kada je firma dobro poslovala, dobivali smo kojekakve naknade pa je bilo dobro – kaže Franjo, koji se umirovio još 1993. godine. Samac je, ne bi ga imao tko njegovati da padne u krevet ili se razboli pa se na vrijeme prijavio za smještaj u domu umirovljenika, kamo je nedavno i dospio.
– Cijena smještaja za moju je mirovinu pristupačna, no dokad će biti tolika, vidjet ćemo, jer sve poskupljuje – nadovezuje se.
Razgovaramo s osječkim umirovljenicima, no ista je slika sa smještajem u državnim domovima i diljem Hrvatske. Privatni su skuplji i mnogima nedostižni, a skrb u njima, ruku na srce, često nije na zavidnoj razini, barem ne onakvoj kakvu bismo očekivali po cijeni.
– U Europi ima sasvim drukčijih primjera, a voljeli bismo, kada smo već dio te zajednice, da i mi u Hrvatskoj osjetimo drukčiji stil života, primjerice, da nam se u vlastitome domu pruža određena skrb – poručuje Jelena Dodig.
– Prekrcati domovi nalikuju mi na starački geto, sretnije bi rješenje bilo da imamo više manjih naselja, po principu zajedničkog stanovanja. Zalagali smo se čak za svojevrsne vrtiće za starce. Vlasti su skeptične prema tome, no ne mora to biti ni potpuno besplatno. Moja bi djeca sigurno platila za mene samo da budu sigurna kako sam toga dana popila lijekove ili otišla na liječničku kontrolu, jela kuhano, a mi bismo, s druge strane, na kraju tako ispunjenog dana došli kući i legli u svoj krevet, što je nama najvažnije i najviše nas čini sretnima. Istodobno, otvorila bi se i radna mjesta za medicinske sestre i druge nužne službe – predlaže ona.
Koliko god su socijalna davanja nužna da građanima poprave situaciju, nastavlja Jelena, "toliko su i nepravedna jer jedni ostanu na granici ili malo iznad nje pa nemaju pravo na pomoć".
– Kao da si nekako kažnjen jer si se potrudio u životu, obrazovao se, uplaćivao u drugi i treći mirovinski stup, dok ima podosta onih koji su živjeli lagodno, od danas do sutra, i sada su u situaciji da jedva preživljavaju. Ne kažem da su krivi ni za jedno ni za drugo, ali nije dobro da se određuju ti cenzusi pa netko nikada ne dobije božićnicu ili uskrsnicu. Jer, nije važno kolika je, i je li to samo jedno jaje, čovjeku to nešto znači. Dosta umirovljenika s mirovinama od oko 4000 kuna kaže nam da se osjećaju zapostavljeno i da to nije u redu jer su i oni dio ovoga grada. Teško je to posložiti, svjesni smo toga... Stalno netko ispašta. Trećina umirovljenika ispod praga je siromaštva – ističe naša sugovornica.
Dosta umirovljenika i radi, kažu nam u umirovljeničkim krugovima, četiri sata dnevno ili "na crno". Svjesni su da to nije ispravno, ali i bespomoćni jer sa svojim mirovinama ne bi uspjeli preživjeti.
– Mukotrpan je umirovljenički život. Često se sramimo reći da ne živimo dobro jer imamo ili nezaposleno dijete ili unuče. I oni mladi čekaju svoju priliku, a mi smo svoju navodno imali. Često sa svoje troje djece razgovaram o svemu tome pa mi znaju reći: "Mama, ti si živjela u drugim vremenima." Slažem se, imali smo veću sigurnost, jednom kad bismo se zaposlili, morali smo nešto gadno zabrljati da ostanemo bez posla. Nevjerojatno mi je da firme danas mogu radnike koji postanu invalidi, ako nemaju za njih adekvatno radno mjesto, poslati na burzu. No, činjenica je i da za nas umirovljenike nema razumijevanja ni države ni okoline. Ni odnosi u obitelji nisu kao nekada, zbog trke i borbe za život pogubila se povezanost – dodaje.
Mihajlo Batas 74-godišnji je profesor pedagogije i sociologije. Radio je kao pedagog u osnovnoj školi, proveo je 43 godine u prosvjeti. U mirovini je devet godina.
– Snalazimo se supruga i ja u granicama mogućnosti, a kad vidimo kako je drugima, ne žalimo se. Imamo dvoje djece, ona su samostalna. Žive svoj život, ne moramo im pomagati. Štedimo, kupujemo na sniženjima kako bismo si priuštili putovanja koja su nam velika strast i sve nam je drugo nebitno – započinje Mihajlo. Za razliku od umirovljenika u razvijenim zapadnim zemljama, koji jedva dočekaju završetak ranog vijeka kako bi putovali svijetom, prosječni hrvatski umirovljenici o takvim pothvatima mogu samo sanjati. Za njih je to čisti avanturizam.
– Uvijek nađemo neku mogućnost, "last minute" ili "first minute" aranžman i slično. Kada sam još radio, vidio sam kako su prošli moji kolege pa sam se na neki način pripremio na no što me čeka u mirovini – nastavlja on.
A je li to pravedno?
– Prosvjeta bi trebala u svakome društvu, kao primjerice u Finskoj, biti osnova, no kod nas to nije tako, mi joj ne pridajemo veliku pozornost, nama je važniji Luka Modrić od jednog dobrog kirurga, dobrog znanstvenika ili profesora. Nemam ništa protiv Modrića, ali nije mi jasno da je netko toliko velik, a na sve ostale, koji i spašavaju živote, osnova su društva i pokreću to isto društvo, ne gleda se ni približno tako. Političari su, nažalost, zvijezde, a trebali bi, kao u Norveškoj i Švedskoj, šetati s ljudima i biti jedni od jednakih, a ne nedostižni – rezimira ovaj umirovljeni pedagog.
Kada je birao zanimanje i upisivao fakultet u Zagrebu, rad u školi još je uvijek bio cijenjen, posebice u malim sredinama i selima.
– Nažalost, sudbina je penzionera da gledaju gdje su sniženja. Ne pratimo više modu, ali smo se kroz život naučili obući u skladu sa skromnim mogućnostima, a da se ipak dobro osjećamo – dodaje.
Dolazi nam nikad skuplji Uskrs, poskupjeli su već plin i hrana... Kako se umirovljenici mogu tome prilagoditi, kako će podnijeti divljanje cijena?
– Ne možete to znati dok ne dođete u tu situaciju. Prilagođavate se svemu, i vi, i vaša obitelj, djeca, unuci, navikli su da imate onoliko koliko imate. Unaprijed ih trebate na to pripremiti. Ja ne mogu svojem unuku kupiti motor, kupit ćemo mu Lego kocke ili nešto drugo. A kao pedagog, mislim da mi koji manje imamo priuštimo svojima onoliko koliko bi optimalno i trebalo. Jer, igračkom i skupom stvari ne možete kupiti ljubav, ona se ne kupuje, nego zarađuje. Istina, oni to ne shvaćaju, jer žive trendi, vide koliko imaju njihovi vršnjaci pa se pitaju zašto to nemaju i oni... – kaže.
Živo je proteklih dana bilo u prostorijama Dnevnog boravka za umirovljenike grada Osijeka u Županijskoj ulici, gdje su se umirovljenici družili i odmjerili snage u igranju pikada, kartanju... Ozbiljno su shvatili svako natjecanje. Kada smo ih tijekom turnira odvlačili na stranu i nudili da sjednu dok razgovaramo, svi su redom, oni od 65 pa do 85 godina života, pogledavali u taj jedan jedini slobodni stolac i odgovarali: "Ne, ne, ne treba, sjednite vi...", gotovo se čudeći zašto im nudimo mjesto. Ne razgovara se tu o visini mirovina.
– Jedni drugima smo podrška. Nekada nemamo vremena s djecom razgovarati o nekim stvarima, a nekada ih ne želimo ni opterećivati. Ovako se jedni drugima pojadamo pa nam se naša briga učini manjom. Ne razgovaramo o politici, bolestima i visini mirovine, takvo nam je pravilo – smješka se Jelena Dodig.
Povezuje se sve više s mladima – volonterima iz volonterskog centra, s kojima surađuju i na zajedničkom projektu, studenti socijalnog rada kod njih odrađuju praksu, što im je, kažu, jako važno.
– Lovci, vikendaši, penzioneri, to je idealan svijet, svi smo jednaki, to mi se sviđa – zaključuje Mihajlo Batas.
U Osijeku su tri dnevna boravka za umirovljenike, a posljednji je otvoren krajem veljače u prigradskom naselju Višnjevac. Tom je prilikom gradonačelnik Ivan Radić kazao kako Grad Osijek poduzima i niz drugih mjera radi povećanja kvalitete života umirovljenika.
– Imamo novčanu pomoć u smislu mjesečnog dodatka. Povećali smo prihodovni cenzus kako bismo mjerom obuhvatili što veći broj umirovljenika s malim mirovinama. Cenzus smo povećali i kod isplate božićnica pa je prošle godine božićnice dobio rekordan broj umirovljenika u Osijeku, njih čak 10 tisuća. Isplaćujemo i uskrsnice, sufinanciramo javni prijevoz te pomažemo i sufinanciramo projekte umirovljeničkih udruga. Nastavit ćemo ovim tempom raditi i u budućnosti – rekao je gradonačelnik Radić. U gradu na Dravi živi oko 30.000 umirovljenika.
Tako je to kad je jedva 25% umirovljenika odradilo puni radni vijek! Sa 40 ili 50 godina starosti kupovale su se mirovine. Sad polagano dolazi to i na naplatu.