Redatelj u meni pitao se kojem je to mojem ingenioznom kolegi palo na um obilježavanje prije stotinu godine okončane klaonice, tog poraza pameti i ljudskosti, smjestiti pod pariški Slavoluk pobjede koji, unatoč svojim grandioznim dimenzijama, osim na turističkim selfijima, ne dopire dalje od uskog nacionalnog značenja, osvajačkoga i bahatoga.
Tog pariškog proljeća nada mnom se nadvila prijeteća gromada Slavoluka dok sam među mnogo osvojenih zemalja i gradova pokušao pronaći ime Dubrovnika. Istina, sjećam se i spomenika neznanome junaku Velikoga rata. Junaku francuskom ili možda hrvatskom domobranu koji, kako piše Krleža, po tuđim ratištima “za sobom vuče svoj blatnjavi grob”? I je li na toj gozbi užasa, na kojoj se uz francuske šampanjce i njemačko pivo blagovalo topovsko meso, uopće moglo biti junaka? Od svih najpogrešnijih scenografija za taj povijesni događaj od 11. listopada 2018. odabrana je ona ultimativno najgluplja. Jedan obični vagon u šumi nedaleko od još beznačajnijega mjestašca Compiegne, 90 kilometara od Pariza, postao je simbol njemačkoga poniženja, tako da je 22 godine kasnije poražene i ponižene Francuze Hitler natjerao da izvuku taj isti vagon iz muzeja i na istome mjestu potpišu jednako ponižavajuću kapitulaciju.
Pobjednici Prvoga svjetskog rata imali su dovoljno ukusa da poražene ne dovuku na Elizejske poljane pod nacionalni Slavoluk pobjede, da bi se danas u liberalno demokratskoj Europi jedna internacionalna krvava katastrofa obilježavala upravo pod Arc de triomphe! Gdje vam je pamet i mudrost, vi koji ste se dosjetili najpogrešnijega mjesta od svih pogrešnih? Ako je jedan obični vagon bio hrana njemačkome nacizmu, što li će tek biti danas kad taj isti nacizam, sporo, ali njemački uporno puže iz podzemlja? Kakav će tek slastan obrok toj pošasti biti njemačka kancelarka, na obljetnicu njemačkog poraza, pod slavolukom francuskih pobjeda? “Nijemci su jedini narod koji kontemplacija raspaljuje”, napisao je Camus. I što kad milijuni Nijemaca stanu kontemplirati? Zar je jedan posve snobovski komoditet, logika birokrata da će državnici svijeta pohrliti u Grad Svjetlosti pod skute Slavoluka, bila toliko jača od mudrosti? Zašto ih se nije pozvalo, pa tko dođe, dođe, na jednu anonimnu rijeku kraću od moje Kupe, a zove se Somme, na kojoj je s obje strane pobijeno gotovo milijun i pol duša. Zašto ih se namjesto na Elizejskim poljanama nije nagnalo da koračaju po tome još uvijek razrovanom tlu kostiju, šrapnela i krvi? Veliki rat, ili Prvi svjetski, kako su ga počeli nazivati tek kad se dogodio Drugi i još veći, nije bio mnogo manji horor od potonjega. Zato što su isti ubijali iste, vrhovni su stožeri i političari zaraćenih strana imali jednaka načela, svjetonazore, odgoj, obrazovanje, dijelili su iste manire, ispijali iste šampanjce i nije bilo nikakvih sukobljenih ideologija kao opravdanja. Ta gospoda na izvjestan su način bila jednakim zločincima poput onih s autorskim pravima na logore smrti povješanih u Nürnbergu, koji su slijepo slušali zapovijedi i do kraja vjerovali ideji ma koliko zastrašujuća bila.
A je li ikada suđen britanski zapovjedni stožer koji je samo u jednom danu, pred njemačke strojnice, u smrt poslao dvadeset tisuća vojnika koji su bili nečiji muževi, nečija djeca, nečija braća? Koje je to zločinstvo u gospodi iz otmjenih klubova, besprijekorno odgojenoj, učinilo da nakon što im cijevi učas pokose prvih pet tisuća, oni na te iste cijevi šalju sljedećih petnaest? Drugi veliki rat imao je vrlo jasnu crtu svjetla i tame, dobra i zla, a pritom je bila riječ o tome, kako u obje revolucije, fašističkoj i komunističkoj, čovjek katastrofalno griješi u milijunima smrti, igrajući se Boga, pokušavajući planirati i stvarati povijest u ime svojih načela bila onda dobra ili zla. Opomena Velikog rata, naprotiv, nikad nije posve shvaćena, a glasi da je ubijanje i hladnoća spram tuđih smrti osobina ljudske naravi. U Parizu je kišilo bez pariškoga šarma, povorka je bila turobna, lica namrgođena, što nikako ne znači da su Elizejskim poljanama trebali koračati radosni. Jedino svjetlo estetike bio je govor francuskoga predsjednika. Kao filmski redatelj koji osobno i po dužnosti potpisuje mnogobrojna tuđa autorstva koja stvaraju jedan film, držim potpuno nevažnim koji mu je daroviti filozofsko-literarni um to sročio. Ljepota francuskoga jezika, stil i sklopovi tih rečenica mogu se mirno nositi sa Shakespeareovim političkim citatima iz „Julija Cezara”. A sadržaj toga govora? Podsjetio me na Miloševićev Gazimestan, kada je jedan od demona o kojima je govorio Macron pri proslavi jednoga šest puta starijega poraza najavio „oružane bitke”.
Francuz je bio tmuran kao i taj kišni dan u Parizu, unio je strah u kosti pred novim i budućim klaonicama i katastrofama jer, eto, demoni i nacionalizma i populizma iznova se bude. No ne spada li sve to ipak na pozornicu glasovite i višestoljetne Comedije – Francaise, nije li to humor dostojan Molièreova „Tartuffea”, udariti po nacionalizmu pod simbolom vlastite nacije, njezinih pobjeda i osvajanja. I nije li temeljno pitanje Europe danas jesu li ti Macronovi demoni uzroci budućih zala ili su možda ipak posljedica postojećih? Na vrijednosti liberalne demokracije nasrću, dakle, nacionalistički i populistički demoni. I eto nam evanđeoske prispodobe o brvnu i brvnu. Nijedan nacionalist i populist, ako ima imalo razbora, ne dovodi u pitanje načela liberalne demokracije, kad ona ne bi bila tek šarena, prekrasna opravica, umjetne trepavice i šminka šoping-kraljice ispod koje se krije jedna od najsurovijih globalnih diktatura dosad, a zove se diktatura kapitala. Okrutna velevlast nad stvarnom slobodom, nad dostojanstvom, nad ljudskošću, nad čovjekom. A većina te družbe pod Slavolukom, koja se zaklinje u liberalno-demokratska načela, samo je služinčad toga gospodara, i marljivi su šefovi njegovih korporacijskih uprava.
Da poslodavac uštipne svoju službenicu za stražnjicu, digao bi se na noge cijeli taj vrli i vrijedni liberalno-demokratski svijet, a da taj isti gazda toj istoj službenici i samohranoj majci dvoje djece da nogom u stražnjicu kao tehnološkom višku, ne bi se digao nitko. Osim, možda, tih demona koje se naziva nacionalistima i populistima koji hoće više posla i veće plaće za ljude, više pravde, novca za zdravlje, škole i kulturu. I u toj globalnoj, bezličnoj parakomunističkoj uravnilovki kapitala, onaj ostatak ostataka nacionalnoga identiteta. Problem je, dakle, u brvnu u vašemu oku i stoga se s pravom u Parizu bojite novih pariških komuna.
Macron je duhovna nakaza koja srećom nije pametna, već samo bahata. Nije slučajno da ga prati podrugljivi nadimak Jupiter. Autor je odlično uočio paradoks dociranja o nacionalizmu ispod spomenika francuskom nacionalizmu.