U današnjoj emisiji Večernjeg TV u sklopu Weekend Media Festivala razgovarali smo s akademicima Damirom Jugom te Borisom Jokićem.
Emisiju je vodila novinarka Lana Kovačević.
Što mladi misle o Hrvatskoj, a što misle o obrazovnom sustavu?
- Mladi su optimistični uz osobnu budućnost, no vezano uz Hrvatsku imaju rezervacije. Smatraju da se obrazovni sustav ne cijeni dovoljno, kazao je Jokić.
- Meni to zapravo sastvim logično, mislim da je ovo velika poruka sustavu da se mora promijeniti i biti fleksibilnije te da bi se svi dionici trebali prilagoditi onim modernim trendovima koji se očekuju, kazao je Jugo.
Mislite li da obrazovni sustav ide na ruku mladima?
- Uvijek se pokazuje da je dobar sustav onaj koji se prilagođava učenicima pojedinačno, predugo imamo školu koja je usmjerena nekakvom prosječnom učeniku, kazao je Jokić.
- Imamo previše studentskih programa, a istovremeno se drastično smanjuje broj studenata. Frapiralo me to što skoro 50 posto mladih srednjoškolaca svoju budućnost vidi u inozemstvu što meni kao nekome tko vodi obrazovnu ustanovu postavlja pitanje hoćemo li imati uopće studenata za upisati. Moramo vidjeti što nam mladi poručuju, smatra Jugo.
Moramo li se bojati da će mladi otići van ili se moramo bojati da se oni nikada neće ni vratiti?
- To je po meni ključno: da oni odu van i da steknu nekakvo iskustvo koje je pozitivno za društvo. No ako imamo klimu u kojoj ne vide svoju budućnost ovdje, onda je to šansa manja. Moramo se pitati hoćemo li imati dovoljno stolara, programera, medicinskih sestara, moramo im pokazati zašto bi trebali biti motivirani za ostanak, pojasnio je Jokić.
Ključnu ulogu imaju i roditelji - zašto se oni srame što njihova djeca upisuju strukovne škole?
- Sve više se događa da se ne srame onih zanimanja koja su jako tražena i koja su poželjnija od gimnazija. Potrebna je reforma gimnazija u koju uđete s luđačkom košuljom, s 18 obveznih predmeta i bez imalo modeifikacije. Te promjene bi se pozitivno odrazile i na visoko školstvo i oni bi bili motiviraniji, kaže Jokić.
Najavljeno je uvođenje cjelodnevne nastave. Koliko bi ona mogla utjecati na izbornost učenika?
- Ona može doprinijeti, ali je jako složen proces. To nije samo stvar novaca, to je i stvar samog sustava. Ljudima će biti nepoželjno svoju djecu poslati u ovakvu školu, ali ako osmislimo cijeli program kao mjesto prostora i vrijeme u kojima se mogu udubiti u neke sadržaje, to bi mogao biti dobar projekt za Hrvatsku.
Kakav će biti student koji je imao cjelodnevnu nastavu?
- Prvo je pitanje hoće li ih biti. Imput koji dolazi, bez generalizacije, uvijek može biti bolji. Mi umjesto da raspravljamo o novim kvotama, mi raspravljamo treba li nam stručni ili sveučilišni studij, što je debata stara 20 godina. Tu nisu krivi mediji čiji je prostor popunjen ovakvim pitanjima, tu su krivi dionici unutar tog sustava. Do toga smo došli jer u akademskoj zajednici postoji okoštala struktura koja se ne želi mijenjati. Postoji dosta izuzetaka, naravno, kazao je Jugo.
Mi tražimo izvrsnost od učenika i ocijenjujemo učenika, ali to isto ne radimo s našim profesorima i učiteljima. Kada ćemo konačno doći do jedne razine u kojoj procijenjemo tko nam je kvalitetan i dobar kadar kojeg trebamo dodatno nagraditi?
- Što se tiče vrednjovanja učenika, tu smo jako zaostali negdje u 60-im godinama prošlog stoljeća. Čekam vrijeme kada će taj sustav dati povratnu informaciju učeniku, a dok to nemamo, mi ni ne možemo razgovarati o ovome. Primjerice, imate jednog učenika u trogodišnjoj industrijskoj školi koji nije motiviran za rad i vi ga podignete do neke razine, u usporedbi s učenikom u gimnaziji kojeg profesor nije puno pomaknuo s početne točke. Taj pomak učenika iz industrijske škole je važan, kazao je Jokić.
- U visokom obrazovanju postoji vrednovanje rada nastavnika te ga vrednuju studenti, postoji cijeli sustav vrednovanja, ali se uvijek sve svodi na isto u javnom sektoru: osobu koja ne pruža adekvatno znanje i koja nije dobar predavač gotovo je nemoguće maknuti iz sustava, a da bi se to promijenilo, moramo promijeniti i zakonski okvir, kazao je Jugo.
Nije uspio prije toliko godina i sada djecu želi smjestiti u nekakve logore od 7 do 17 sati. Ne žive sva djeca u Zagrebu. U manjim mjestima djeca po dolasku iz škole nauče, igraju se vani a stariji osmoškolci i roditeljima pripomognu. Zašto bi djeca u školi jela tri obroka konfekcijske hane kada imaju svoju i onu koju vole?