U srpnju će se navršiti točno deset godina otkako je pokojni
papa Ivan Pavao II. tadašnjeg krčkog biskupa Josipa
Bozanića, na sveopće iznenađenje, imenovao novim zagrebačkim
nadbiskupom. I baš nekako s tom obljetnicom poklopio se i
njegov prvi službeni pohod u Bleiburg i predvođenje
bleiburške komemoracije. Iako nije rekao ništa
posebno novo, njegov dolazak na to mjesto i riječi koje je izustio i te
kako su odjeknuli i na Bleiburškom polju i u hrvatskoj
javnosti. Mnogi zaključuju da je to Bozanićev svojevrsni vrhunac jer
je, kao rijetko dosad, iznio činjenice i misli bez ikakve
zadrške, bez ikakve dvosmislenosti ili nedorečenosti, bez
previše zakamufliranih rečenica crkvenoga jezika.
Najviše će zacijelo biti razočarani tzv. ljevičari koji su
Bozanića sve ovo vrijeme svrstavali u crkvenu ljevicu pa ga često
suprotstavljali nekakvoj crkvenoj desnici čiji bi predvodnik trebao
biti biskup Mile Bogović. Jer, ne treba smetnuti s uma da su ti isti
ljevičari i te kako zloporabili njegovu propovijed iz 1997. o grijehu
struktura, što je iskorišteno za dnevnopolitičke
potrebe, za borbu protiv Tuđmanove vlasti, na što Bozanić
pak nije ni pomišljao.
Bozanić je u Bleiburgu dao i pravu lekciju našim
političarima. Jer, netko sa strane sa strepnjom bi očekivao kako će
okupljeni hodočasnici, kojima zlobnici generalno pridijevaju da su
ustašonostalgičari, reagirati na njegovu osudu
ustaškog zločina u Jasenovcu. A on je upotrijebio najgore
riječi i za njih dobio pljesak odobravanja.
Ljudima jednostavno treba otvarati oči, ne zavoditi ih, pripremiti ih
za istinu, što je Bozanić s Jasenovcem upravo i učinio. I za
to nije dobio nijedan zvižduk iako je na polju bilo i onih u crnome,
bilo da su provokatori ili ljudi koji ne shvaćaju što je
zapravo ustaška uniforma predstavljala i što
danas predstavlja. Makar je i to svojevrstan odraz duboke povijesne i
političke podijeljenosti među Hrvatima koja ne traje od jučer. Oni koji
prate Bozanićeve istupe nisu pak bili toliko iznenađeni jer je
bleiburška propovijed bila samo vrhunac njegovih riječi koje
je, primjerice, izustio prošle godine u Maceljskoj
šumi ili onoga što govori za Stepinčevo svake
godine.
Bozanićev vrhunac očituje se i u nekim drugim zgodama, kao da je
baš te zgode tempirao za desetu godišnjicu, iako
ne mora biti. Valja samo spomenuti njegov nedavni susret s ravnateljima
zagrebačkih obrazovnih ustanova, a onda i niz sličnih manifestacija
kako na crkvenoj tako i na društvenoj razini. Sigurno je da
mu je trebalo vremena za to da se prilagodi Zagrebu u kojemu je dočekan
veoma hladno, a i danas još neki na njega na Kaptolu hladno
pušu. Trebalo mu je vremena da shvati kako vizure koje je
vidio s Krka nisu one iste koje su ga počele zasipati u Zagrebu. To je
njegovo svojevrsno sazrijevanje.
Područje koje mu još nije "sjelo" jest odnos prema medijima.
On jednostavno izbjegava sučeljavanja, rasprave, neugodna pitanja, a i
iznimno sporo rješava unutarcrkvena pitanja praveći
kompromise i važući svaku situaciju. Tako sporo da to mnoge oko njega
frustrira. Ali pokazalo se da uvijek dođe do cilja.
Na žalost, najveća mu je mrlja "slučaj Brajša" koji nije na
vrijeme riješio. Iz toga je sigurno izvukao pouku.
Osoba tjedna