Dugo je slikar Joško Eterović dijelio sudbinu kakva je u Hrvata gotovo uobičajena. Vani cijenjen, kod kuće omalovažavan. Dok su se za njegova djela otimali najveći kolekcionari, od modnog kreatora Paca Rabannea do američkog kralja papira, u Zagrebu je njegova prva izložba krajem sedamdesetih dočekana na nož. Danas je to ipak iza njega. Uživa status koji zaslužuje, no neki će ipak reći da je nedovoljno prisutan na umjetničkoj sceni. Možda je to i zbog njegova načina života jer živi na nekoliko lokacija, između Hrvatske i Francuske. Upravo ima izložbu recentnih djela u Studiju Moderne galerije Josip Račić, na čijem su se otvorenju okupili brojni ljubitelji njegove umjetnosti.
Rođeni ste u Splitu, odrasli ste na Braču, a danas živite između Rijeke, Zagreba i Pariza. Koji od svih tih gradova smatrate domom?
Rijeku smatram svojim domom i glavnom bazom, onda Zagreb, a tek na kraju Pariz jer sam ondje sve manje. Vezan sam jako za Hrvatsku. U Rijeci sam stvorio prva prijateljstva; kada sam došao s Brača u gimnaziju, to mi je bilo jedno od najljepših razdoblja u životu. Na Brač sam dolazio najviše 70-ih godina nakon što sam sagradio kuću u kojoj mi je bio i atelijer. Čak sam i zimi iz Pariza onamo dolazio. Ta mi je kuća donijela puno sreće i mnogo se ljudi u njoj okupljalo, no u jednom mi je trenutku postalo naporno putovati na Brač pa sam je prodao i sav novac uložio u kuću u Rijeci koju jako volim. Projektirao ju je Idis Turato, a unutarnje uređenje i namještaj sam sâm osmislio.
Vi ste zapravo nesuđeni ekonomist, studirali ste ekonomiju?
Ekonomiju sam upisao iz čiste lijenosti. Najviše zato što su je moji prijatelji upisali. Neko vrijeme studirali smo u Rijeci, a onda smo otišli u Zagreb s namjerom da se prebacimo iako su prošli svi rokovi za upis. Uspjeli smo nekako nagovoriti dekana da nas primi. Kad si mlad, sve je moguće.
Stvar je bila u ružičastoj
Jeste li se uopće pokušali upisati Likovnu akademiju?
Kada sam došao u Zagreb na studij, palo mi je na pamet da upišem Likovnu akademiju, pa sam krenuo na pripremni tečaj. Na prvome satu, međutim, trebali smo naslikati vazu s cvijećem. Već sam tada radio apstrakciju i nisam mogao slikati realistično. Naslikao sam vazu i cvijeće u samo jednoj, ružičastoj boji. Voditelj tečaja pred svima je pokazao moj rad i osramotio me rekavši kako mi je uopće palo na pamet naslikati sve u ružičastoj pokraj svih tih boja u buketu. Nije shvatio da nije poanta raditi ono što vidiš, nego ono što osjećaš. Tako je moja priča s akademijom završila za sva vremena. A to je bio prvi i zadnji put da sam naslikao cvijeće. Ubrzo sam napustio Zagreb i otišao u Pariz.
Kada se počeo manifestirati vaš umjetnički talent?
Kada sam se s obitelji s Brača preselio u Rijeku sredinom 50-ih. Imao sam 14 godina i tada me počela zanimati umjetnost. U jednoj sobici u stanu napravio sam si atelijer. Prijatelji nisu vjerovali da sam doista te slike ja slikao. U školi sam bio loš, stalno sam markirao. Jednom nam je došao razrednik, htio je razgovarati s mojim roditeljima. No, kad je vidio moje slike, zavolio me.
Kako su vaši roditelji reagirali na vaš izbor životne profesije?
Otac mi je rekao da je bit svega u životu raditi ono u čemu ćeš naći sreću. Moji su roditelji bili jako otvorenih pogleda. Majka mi je bila vedra osoba s izrazito razvijenim osjećajem za lijepo. Nije bilo nikakvih problema kad sam im rekao da idem u Pariz.
Tražeći Brigitte Bardot
Što vas je nagnalo da otiđete u Pariz? I s kakvim ste željama i ambicijama ondje otišli?
Prvo što me zanimalo kada sam došao u Pariz je režija. Bio sam zaluđen filmom, to je bilo vrijeme Viscontija, Antonionija. Želio sam postati redatelj, pisao sam čak i scenarije. No, kada sam počeo raditi na filmu, shvatio sam da to nije za mene. Bio je to previše timski posao u kojemu ovisiš o puno drugih ljudi. Nakon dva filma na kojima sam radio kao asistent redatelja, odustao sam. Jedan je bio vestern Richarda Balduccija koji se snimao u Španjolskoj. Istodobno i na istoj lokaciji snimala je i Brigitte Bardot. Sjećam se da sam je s glumcem Danielom Berettom neuspješno tražio jer si je on zacrtao da je mora osvojiti. Bila je tamo i Fay Dunaway koja je snimala sa Sergiom Leoneom, razočarao sam se kad sam je na setu vidio bez šminke. Kao asistent režije radio sam i s redateljem Jean-Pierre Mockyjem koji je tada bio jako popularan.
Kakva je klima bila u Parizu tih 70-ih godina. S kime ste se družili?
U Parizu je bilo lijepo to što si mogao slučajno sresti ljude u kavani i sprijateljiti se s njima. No, morao si biti mlad, zgodan i simpatičan. Francuzi najviše vole šarm. Njima je jako važan govor – i način na koji govoriš, ali i ono što govoriš. U Pariz sam došao s 25 godina. Po cijele noći izlazili smo po disko-klubovima i kavanama, a petkom i subotom obavezno. Najslavniji je bio klub “Le Sept” (“Sedam”). Ondje sam često susretao Lagerfelda, Warhola, Saint Laurenta, Bowieja. Ulaz je bio za sve ljude koji su dobro izgledali. A ako nisi bio lijep, morao si biti bogat ili slavan, to je bilo pravilo. Kako sam bio mlad i zgodan, imao sam ulaz svugdje. Ako si htio uspjeti, morao si biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Bio sam jako komunikativan i to mi je otvorilo mnoga vrata.
Je li vam ta osobina pomogla i pri proboju na parišku slikarsku scenu?
Ne, kod galerista nije palio ni šarm ni odakle si ni što si ako ti radovi nisu dobri. No, to je bilo u ono doba. Današnje galeriste zanima isključivo iz koje zemlje dolaziš. Prednost imaju Amerikanci, Englezi, Nijemci. Velike zemlje drže monopol na umjetničkom tržištu.
Kako ste ušli u galerije, tko vam je pomagao da napravite prve izložbe?
Presudan trenutak dogodio se slučajno, na jednoj večeri. Do mene je sjedila gospođa s mačkom. Kada sam joj rekao da sam slikar, otkrila mi je da ima malu galeriju u Rue de Beaune. Nakon što je vidjela moje slike, organizirala mi je i izložbu.
Tko vam se od ljudi koje ste tih godina upoznali najviše urezao u pamćenje?
Moj susret s Dalíjem bio je prilično zanimljiv. Upoznao sam ga preko prijatelja iz Hrvatske koji je bio jako lijep i u Parizu se probijao kao fotomodel. Dalí je vidio njegove fotografije te ga je pozvao u hotel Le Meurice, u kojem je imao svoj apartman, jer ga je htio za modela. Došao sam kao pratnja, a kad smo ušli u apartman, Dalí je za pisaćem stolom telefonirao. Sjećam se i crvenih fotelja i jednog dvosjeda na kojemu je sjedila Gala. Bila je jako lijepa, sva u crnom, s čizmama do iznad koljena. U jednom trenutku mi se obratila – rekla mi je da sam ružan kao pas. Htio sam u zemlju propasti od nelagode. No, dogodilo se nešto što je meni išlo u prilog, supruga Dalíjeva tajnika počela je sa mnom razgovarati, a ja sam okrenuo leđa Gali i potpuno je ignorirao. Dalí je, pak, telefonski razgovarao s nekim modnim dizajnerom kojemu je rekao da će obući njegovu bundu, ali samo ako mu je polije pokloni. Zanimljivo mi je bilo čuti taj Dalíjev smisao za biznis. Potom mi je prišao i počeli smo pričati i zafrkavati se. Nisam mu uopće rekao da sam slikar. Kad je vidjela da je izgubila igru, Gala mi se opet obratila. “Znate, niste vi ružni, nego ta vaša brada”. Postao sam joj simpatičan i pozvala me je na jedan koncert. Nažalost, morao sam je odbiti jer sam putovao. Ispalo je na kraju jako lijepo, a počelo je jako ružno.
Bojao sam se New Yorka
Sjećate li se kome ste prodali prvu sliku i tko su kupci vaših djela?
U Café de Flore u koji se često zalazilo svakodnevno je dolazio Paco Rabanne. Kad sam ga upoznao, tražio me adresu i već drugo jutro došao do mene. Stanovao sam tada u Rue de Rivoli. Bio je jako drag čovjek, a uz to i kolekcionar. Jako su mu se svidjele moje slike i pitao me bih li mu mogao dvije donijeti kući da vidi kako se uklapaju u ambijent. Bio je veliki esteta. Izabrao je jednu i od tada smo bili u stalnom kontaktu. Tako da je Rabanne prvi kupio moju sliku. To je bilo nekoliko mjeseci prije moje prve izložbe u Parizu. Moj najveći kolekcionar, pak, bio je američki kralj papira Howard Gilman, izvanredan čovjek s velikom zbirkom. Nudio mi je čak da ostanem u New Yorku. No, ja sam se bojao toga grada. Bio sam još relativno mlad, a New York pun svega. Bilo mi je, zapravo, i žao napustiti Pariz, a 1976. vratio sam se u Zagreb.
U Parizu ste upoznali i Daniela Gervisa, jednog od najznačajnijih francuskih galerista s kojim surađujete i danas. Tko je kome prišao?
Strašno sam htio izlagati kod Gervisa, naročito nakon što sam kod njega vidio izložbu Louise Nevelson. Pokazao sam dijapozitive njegovoj tajnici koja ga je odmah pozvala. Napravio mi je veliku izložbu koja je imala golem uspjeh. Brzo su se obistinile riječi Paca Rabannea da ću potpisati ugovor s nekom velikom galerijom u Parizu. Danas Gervis vodi cijeli koncern galerija i kod njega možeš doći samo uz prethodnu najavu.
Jeste li se družili s nekim od hrvatskih umjetnika u Parizu, poput Knifera?
U Parizu sam ga samo jednom posjetio, nekoliko godina prije njegove smrti. Cijenili smo se.
Upravo je Knifer bio jedan od rijetkih koji su vas podržali nakon vaše prve velike izložbe u Zagrebu, u Umjetničkom paviljonu 1978., i silnih kritika koje je izazvala?
Nije mu bilo jasno zašto me toliko napadaju. Rekao mi je da je ta izložba bila tehnički i konceptualno dobro osmišljena. Bilo je još nekih slikara koji su pozitivno reagirali, ali bilo je i onih koji su okretali glavu. Na jednom primanju na Markovu trgu, baš je bila izložba u tijeku, nitko mi se nije htio približiti. Stajao sam sâm s čašom šampanjca u ruci. Neki ljudi s kojima sam večerao mjesec dana prije klonili su me se. Rekao sam samom sebi: “Izdrži, nije to prvi put u životu da ti se događa nešto neugodno, moraš ostati ovdje i biti jak”. Ljudi su zapravo jako labilni. Ni danas ne mogu shvatiti da je jedna izložba mogla izazvati toliko negativnosti. Vladimir Maleković je napisao jednu jako neugodnu kritiku koja je bila puna bijesa i mržnje.
Sin imućnih roditelja
Uspjeli ste u onome što je san svakoga umjetnika, probiti se u inozemstvu i živjeti od svog rada. Kada ste počeli zarađivati od svoje umjetnosti?
Bio sam sin imućnih roditelja, tako da nisam imao egzistencijalne probleme, a sâm sam počeo zarađivati gotovo odmah, radeći na filmu. Presudan je bio ugovor s Galerijom Gervis 1973. kada počinjem i živjeti od svoje umjetnosti, od slika. Iza vas je 40 godina stvaralaštva. Je li ikada bilo faza traženja, eksperimentiranja, možda kolebanja, nezadovoljstava, odustajanja? Nije bilo odustajanja, ali je bilo kriza. Kada sam počeo raditi ciklus Kamenolom 90-ih, napravio sam prve dvije slike koje su bile izvrsne, no odjednom su se počele redati slike od kojih nijedna nije bila dobra, i tako godinu dana. Dvije godine radio sam i uništavao slike. Prijatelji su mi govorili da sam poludio. Možda sam i pogriješio što sam neke slike uništio. Ne volite figuraciju? Naprotiv. Jedan od mojih najdražih slikara je Francis Bacon. Puno sam izučavao njegove slike i od njega sam najviše naučio. To će možda nekima biti čudno s obzirom na ono što radim. Samouki ste umjetnik, kako ste svladali slikarsku tehniku? Pričao sam s prodavačima boje, oni su genijalci. Objasnili su mi sve tajne tehnike. Jeste li ikada naslikali portret? Samo nekoliko puta. Znao sam gledati neke ljude i pustiti olovku da radi svoje. Više se radilo o mojoj impresiji nego stvarnim portretima.
>> Joško Eterović: Nakon prve izložbe ljudi su me izbjegavali
