Oni prvi su kriminalci, ovi drugi su jugonostalgičari. Borili smo se protiv jednih i drugih i zato smo danas ovdje. Tako je obrazložio svoju nazočnost na zagrebačkom antićiriličnom prosvjedu jedan od branitelja, pokušavajući zadržati političku ekvidistancu. I premda se u izjavi kao prvi mogu prepoznati hadezeovci, a kao drugi esdepeovci, što, doduše, nije posve sigurno, posve je neupitno da je čovjek izrekao veliku laž.
Nitko hrvatsku nije obranio od lopova. U ime nacije i pod njezinim plaštom odvijala se i još uvijek se odvija milenijska pljačka tijekom koje je provedena redistribucija nacionalnog bogatstva po jednostavnom i efikasnom principu gole otimačine. Ni jedan branitelj, ni jedna maskirna uniforma nije stala u obranu ni jednog poduzeća u Hrvatskoj. Nije bilo stožera za obranu hrvatskih tvornica, ili za 360 tisuća nezaposlenih. Ni jedan vlak nije vozio ama baš nikamo da bi obranio taj dio nacionalnog suvereniteta koji su nam oduzimali tako da su galamili i udarali se tarzanski u hrvatska prsa, uvjeravajući nas da se zapravo žrtvuju za svetu hrvatsku stvar i da je sve to u našem interesu.
Nije bilo branitelja, ni jedne njihove udruge, da snagom svog moralnog položaja zaustave krnjenje suvereniteta pljačkom, krađom i prevarom. Štoviše, dobar dio čelnika tih istih braniteljskih udruga ne samo da se uključio u profitabilnu igru skrivača nacionalnog poštenja nego je i kosti svojih poginulih suboraca spremno založio, skrivajući se iza njih uvijek kad zagusti.
Ispada da je srpska politika napravila fatalnu pogrešku što je Hrvatsku odlučila osvojiti ratom i velikosrpskom ideologijom. Da su se pozivali na Hrvatsku, da su nas uvjeravali kako sve to čine za naše dobro, da su na svako naše pitanje odgovarali “zašuti, ti nisi Hrvat, nisi za Hrvatsku i ne želiš joj dobro. Ti si jugonostalgičar!”, da su od nas tražili ili nas tjerali da budemo veliki Hrvati, da su, dakle, koristili recept kapitalističkih konkvistadora koji su nam pobrali i srebro, i zlato, i suverenitet, danas bi u Hrvatskoj najveći nacionalni ekskluzivisti pisali ćirilicom i sazivali na trgovima prosvjede protiv latinice.
Imali smo, srećom, posla s ideologijom iz 19. stoljeća, neinteligentnom poput naše vlastite koja će i danas svaki vapaj za poštenje u ovom društvu proglasiti nacionalnom veleizdajom. Ruku na srce, zbog jugoslavenstva nemamo kome što prigovarati. Ono je ionako izum hrvatske političke filozofije i njezine stoljetne malograđanske nekonzistentnosti, lutanja i traženja spasa u drugima i kod drugih. Ta je ideja u međuvremenu doživjela civilizacijski poraz jer su je u dugom razdoblju počeli zastupati pljačkaši, palikuće, silovatelji, konjokradice, hohštapleri, ubojice, kontroverzni poduzetnici, dakle žgadija najgore vrste. I što su više vrištali u njezino ime i pozivali se na nju tvrdeći da je čuvaju, to su je sve više devalvirali, oduzimavši joj moralno pravo na političku budućnost.
Politički je jugoslavenstvo dosegnulo svoj posve logičan kraj 1991., a prave anticivilizacijske ponore svaki put kada je njegovo očuvanje dovodilo do masakra. Nakon toga se sve svodilo na produljenje agonije organizma koji je u terminalnoj fazi i kojem nema lijeka. Zato civilizacijski gledano, hrvatstvo je danas u sličnoj situaciji pa ga zlostavlja ista žgadija; pljačkaši, palikuće, silovatelji, konjokradice, ubojice, kontroverzni poduzetnici, oni koji se i najviše pozivaju na njega, koji ga koriste kao paravan svojim nečasnostima, koji se skrivaju iza njegova autoriteta kao ideološke supstance društva koje polako gubi sva svojstva, pa tako i nacionalnu smislenost. Takvi vode hrvatstvo njegovom logičnom civilizacijskom kraju. Zgadit će ga generacijama koje dolaze, oduzet će im želju da se s hrvatstvom identificiraju.
Paradoksalno je da smo doveli unutrašnji smisao hrvatstva do stadija da se jedino može realizirati pozivanjem na – Srbe. Pa ispada da su Srbi uvjet našeg nacionalnog opstanka. Bez njih bismo sve što nas čini nacijom, što nam jamči suverenitet, za što smo se, kako tvrdimo, toliko borili i krvarili, sve bismo to posve dobrovoljno predali bilo kome drugome. Zbog toga tvrdnje u kojima jugonostalgičarstvo i kriminal u ovoj državi treba smatrati jednakom opasnosti predstavljaju paradigmu prizemnih pokušaja pravdanja apsurda da je za naše stanje kriv emocionalni recidiv koji u stvari i ne postoji. A ako bi i postojao ne bi li baš hrvatski razbojnici bili glavni razlog za to da netko misli kako mu je nekad bilo bolje no danas. Zato u nazovi-dilemi izbora između jugonostalgičarstva i pljačkaša Hrvatske nemam ama baš nikakve dileme oko toga što je u ovom trenutku veća opasnost za ovaj narod; pljačkaši Hrvatske su njezino najveće zlo i pod cijenu da me proglase jugonostalgičarom. Jer povijest, a bome i sadašnjost, uče nas da su za hrvatski narod najveća opasnost baš – Hrvati.
