U tjednima prije Božića broj se ljudi na središnjim zagrebačkim trgovima i ulicama, a i u cijelom gradu, začuđujuće poveća. Gdje je toliko pučanstvo bilo cijelu godinu? I zašto, pa i po prilično hladnoj zimi, iznikne upravo pred Božić? Kome se to želi pokazati, što će to u gradskom mnoštvu naći? Možda narod želi doći na svijet zajedno s Isusom, vratiti se u stanje nevinosti, obnoviti se u štalici, i kao onaj koji oprašta i kojemu se oprašta čist ući u iduću godinu. Sjećam se božićnih ozračja iz djetinjstva i mladosti, kad je dobrota ulazila u selo, u sve ljude, i kad je zlo izlazilo i iz najopakijih i bježalo glavom bez obzira. Kad su roditelji gubili nad nama nadzor znajući da smo u to vrijeme u najnevinijem društvu s Božićem, s Isusom, u raskalašenosti slobode i lijepih osjećaja. Tada nas je i na selu za Božić bilo više, kao da se broj stanovnika višestruko povećao, živost se uvelike pojačala baš kao sada u središtu Zagreba. I bili smo u prednosti pred gradovima. Dok se nitko na komuniste i njihovu vlast nije osvrtao niti je ta vlast u selu mogla ljudima uskratiti božićne radosti, zagrebački glavni trg bio je onda za Božić i po kićenosti, i po zabavi, i po ponudi na štandovima posve drukčiji nego danas. Božić je u komunizmu u selima bio posvuda, u gradovima se posvuda gdje se to moglo nastojao sakriti. Nije u selima bilo osobitog kićenja i svjetlucanja, ali su s djeca valjala po slami na podu a na ognjištima su plamtjeli badnjaci, kuće su se kitile grančicama bršljana, ako koja nije bila okićena, znalo se da je partizanska ili da se neki državni zaposlenik koji je bio u Partiji boji vlasti. Ateisti iz jedne novoosnovane stranke neki dan rekoše kako se u Jugoslaviji živjelo bolje, što je za njih i istina. Oni nisu imali Božića, to ih je dijelilo od naroda, a istodobno su ih dijelile i povlastice koje su imali. Osim što će jugonostalgičari prešutjeti nestašice u prodavaonicama, vožnju par-nepar, neusporedivo manji broj automobila, televizora, perilica..., neusporedivo slabiji izbor hrane, odjeće, obuće... i mnoge druge stvari koje život čine boljim, prešutjet će i ono najvažnije - protuprirodnost komunizma kao sustava, njegove zabrane i represiju te neprijateljstvo prema najvećim narodnim vrednotama kao što su vjera i domoljublje. Prešutjet će i smaknuća s kraja Drugog svjetskog rata, nelegalnu i nelegitimnu uspostavu komunističke vlasti, kazne za politički nepoćudne, Goli otok i Staru Gradišku s tisućama zatvorenika proglašenih neprijateljima naroda i države, ubojstva političkih emigranata i mnoga druga zla. Ali nikad se kao za Božić nije osjećala takva suprotnost između bijede komunističkih zabrana i ignorancije i radosti u narodu, između depresivnog, hladnog i bezbožnog ateizma i narodne vjere.
Za cijeli svijet Božić je bio najveće veselje, za (hrvatske) komuniste vrijeme najveće otuđenosti od naroda. Zamislite koja je tjeskoba bila u obiteljima bez bora, bez čestitanja, bez radosti i s natmurenom djecom dok su im u susjedstvu bili vjernici, skupa sa svojom razdraganom djecom veseli i zaneseni Božjim dolaskom u njihove živote. Ništa što je u komunizmu bilo dobro ne može iskupiti njegovo neprijateljstvo prema narodu, koje je u vrijeme Božića dolazilo do posebnog izražaja. Još jednom ću ispričati priču koja pokazuje kako je nas djecu u vrijeme Božića obuzimala nadnaravna hrabrost. Bilo nas je podosta iz moga sela koji smo svaki dan pješačili u školu u Imotskom, tada smo bili u sedmom ili osmom razredu osnovne škole, a nas nekoliko je odlučilo tjedan dana prije Božića “štrajkati”. Došli bismo nadomak škole te se u jednoj šumici zaustavili i igrali do kraja nastave, pa krenuli kući. Za nesreću, uoči samog Božića brat jedne učenice, od nje puno stariji, došao je u školu kod razrednika se raspitati kakve mu ocjene ima sestra, a razrednik mu je rekao kako ni nje ni još nekoliko učenika iz moga sela već tjedan dana nema u školi. Brat se nekako snašao, ali pošto je došao kući i roditeljima sve kazao, bilo je vatre, ali je svaki roditelj otišao kod razrednika i zaštitnički smislio neki opravdan razlog zbog kojeg smo izostajali. Tako smo mi 15-godišnjaci i 15-godišnjakinje s mladenačkom neustrašivošću i vjerskom predanošću pobijedili komunizam hrleći u susret Isusu kao što mu je proteklih dana u Zagrebu hrlilo mnoštvo izronivši iz cjelogodišnje zauzetosti poslovima, učenjem i brigama kojih se oslobađamo da bismo se opet rodili sa Spasiteljem.
>> 'U Jugoslaviji se živjelo bolje, a NDH i komunizam nisu isto'
Cemu pisanje ako najobicnije protupitanje i konstatacija mora biti obrisano ili skriveno? Ako ne mozete podnijeti jednostavni kriticki osvrt citatelja onda ste u krivom poslu. I jos sam i platio da to procitam ... dzaba para.