"Da odem u dom, ja bi se ubio, poludio. Dosta mi je vještačenja jer me zbog njega boli trbuh i glava. Hoću živjeti normalno kao sva druga djeca. Volimo dolaziti teti Jasni. Jako volim mamu." Napisao je to desetogodišnji Juraj, a njega i dvije godine stariju mu sestricu Martu sljedećeg tjedna temeljem sudske ovrhe odvajaju od majke, da bi ih smjestili u dom.
Detektivi i kamere
A to će biti zadnji udarac djeci koju osam godina vještače nakon što su najranije djetinjstvo provela svjedočeći mučnim scenama u obitelji. "Mama, sjećaš se kad si pala na mene u hodniku, kad te tata gurnuo? Ja sam ti spasio život, podmetnuo sam ruku da ne razbiješ glavu na podu!", najranije su Jurjeve uspomene. Otac je redovito pred djecom suprugu tukao, vrijeđao i provocirao, zbog čega je dvaput osuđen, a prijetio je i liječnicima i nadzornicima socijalne skrbi koji se od 2005. izmjenjuju nadzirući obitelj. Nakon razvoda, skrb je dobila R. K., trenutačno nezaposlena ekonomska tehničarka. Žive u pristojnoj kući u okolici Zagreba koju su sagradili na početku braka. Djeca su uspješna u školi, dobro odgojena, imaju prijatelje, bave se brojnim aktivnostima, Marta odlazi na natjecanja iz više predmeta... Ona je dobra i brižna majka... Krimen joj je što nije ispunjavala obvezu da se djeca viđaju s ocem te da ih nije vodila na tretmane u Polikliniku za zaštitu djece, zbog čega je odlučeno oduzeti joj djecu.
– Djeca sama nisu htjela odlaziti k njemu. Kažu mi da ih neprestano ispituje "gdje mama ide?" i slično, govori ružno o meni, da me prati detektiv i da je postavio kamere po kući. A kad mu kažu: "Pa što onda nas ispituješ ako sve vidiš preko kamera?", odvraća da provjerava lažu li mu. Rekla bih im: "Ali morate k tati, evo ponesite knjige pa čitajte." Uzvratili bi mi: "Ti nas se hoćeš riješiti", na što bi mi srce pucalo! Prvi i zadnji put odveo je djecu na more prije nekoliko godina, skupa sa svojom partnericom i njenim djetetom. Trebali su biti tjedan dana, ali vratio ih je za nekoliko dana psujući i njih i mene, govoreći da je to zadnji put da ih je negdje vodio. Juraj je bio mali, ni tri godine nije imao, a govorio je kako su tata i teta bili goli na krevetu dok su se oni igrali na podu. Poslije su te položaje djeca morala crtati kod psihologa. Jurju se piškilo, zvao je tatu, a ovaj je kazao Marti da ga vodi. Ona nije bila puno veća sa svojih pet godina, jedva ga je digla na WC školjku i Juraj je u nju upao. Kad su se vratili, mjesecima je kakio u gaće – priča R. K.
Potencijalna tragedija
Što se tiče nesuradnje u tretmanu u Poliklinici, R. K. s djecom je isprva odlazila tamo, a kad je liječnica koja ih je imala u tretmanu prešla u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež u Kukuljevićevoj, R. K. je nastavila s djecom odlaziti tamo. Tijekom godina, istina, odbila je uključivanje u neke tretmane, ali, naglašava, isključivo radi dobrobiti djece, koja su zbog dugotrajnog sudskog postupka, vještačenja i tretmana bila iscrpljena: – Jurjeva učiteljica rekla mi je jednom da je bio zamišljen na nastavi, a kad sam ga pitala što je bilo, kazao je da je gledao može li skočiti kroz prozor ako dođu po njega – kazuje 38-godišnja R. K.
Vjerojatno najodgovornija institucija za ovakav ishod, potencijalno tragičan za malodobnu djecu, prema mišljenju odvjetnice R. K. Ines Bojić, jest Centar za socijalnu skrb u Zaprešiću. To je i navela u tužbi koju je pripremila protiv Republike Hrvatske i uputit će je na Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu.
Opet manifetluci socijalnih radnika i sudova. Uništavaju tu jadnu djecu, koji su ionako izluđeni obiteljskom situacijom, navlače ih godinama po vještačenjima i na kraju strpaju u dom. Dom je krajnja nužnost i nikada nije u stanju zamijeniti majku, košta svaki mjesec ne baš malo novaca. Polovinom te svote, kada bi se ju dodjelili majci, njoj i djeci bi bilo lakše, a djeca bi živjela u obitelji. Što se tiče oca, on je nasilnik, kojeg treba kazniti i uputiti na psihijatrijsko vještačenje, te mu trajno zabraniti kontakt s djecom.