Stranci, većinom Talijani, sve masovnije kupuju nekretnine u Istri,
registrira Večernji list. Domaći političari počinju slati zabrinute
poruke o opasnostima tihe talijanizacije Hrvatske. Ne odgovaraju jedino
zašto je talijanizacija gora od kutlizacije, jambizacije,
vukelićizacije, bandićizacije, svih onih “zacija”
koje su već prošle ovim prostorom i uz blagoslov politika
pokazale narodu da o njegovu interesu nitko ne vodi računa.
Zašto bi onda talijanizacija bila baš najgore
što im se događa?
Zbog kombinacija nesposobnih, nemoćnih i pokvarenih vlasti u prethodnih
15 godina, Hrvatska je postala idealan poligon za pokuse naživo. Nema
tko dosad nije ovom narodu pokušao oderati kožu s leđa, nema
otimačine koja nije legalizirana ili čak napravljena u skladu sa
zakonima koje je omogućila politika, nema politike koja to nije
pravdala višim interesima od nacionalnih, kao što
nema ni one koja se usudila pokušati vratiti stvari na
početak.
Jer koga će, osim možda hrvatske političare, iznenaditi ako talijanska
država u jednom trenutku nađe interes povoljnim kreditima motivirati
svoje građane za kupnju nekretnina cijelom dužinom obale. Promjena
demografske slike donijet će i sve ostale nužne promjene koje uz to
idu. Elegantan je to način da se teritorij koji nije dobiven u ratu
dobije u miru, u skladu sa svim zakonima.
Vrijedi to za svaku državu koja nije desetljećima iz vida
ispuštala svoje nacionalne interese i koja točno zna kako ih
u sklopu novih integracija ostvariti. Posve je nevažno što
je Italija u posljednjih 60 godina imala isto toliko vlada. Nijedna od
tih, uglavnom kratkotrajnih vlada nije ni trenutka zaboravila na
interese s druge strane Jadrana.
Jer nacionalna strategija, koju Hrvatska nema, i mora biti upravo
takva, neosjetljiva na tekuće političke promjene. Ona je ta koja može u
nepovoljnim uvjetima prespavati koliko je god potrebno, a da nijedna
generacija ne zaboravi što joj je činiti.
Međutim, kad se jednom, kao u Hrvatskoj početkom 90-ih, kriminalnom
privatizacijom otvori prostor nelegitimnog bogaćenja, kada se s državom
postižu najunosniji sumnjivi poslovi, kada ministri, koji sjede u
nadzornim odborima kako bi čuvali državno blago, sami sebe
proglašavaju nesposobnima i neinformiranima, onda ne može
biti ni nacionalnih interesa ni nacionalne strategije.
I nisu toga svjesni samo naši susjedi. I u Bruxellesu su
posve svjesni da Hrvatska nema s čime pregovarati, da je
prepuštena na milost i nemilost i da njezina politika nema
ni dovoljno kičme, ali ni moralnog kredita da bi se sada mogla oko
nečega tvrdoglaviti. Jer što je normalnije nego upitati se,
gledajući aferu Brodosplit, kakvi su tek pomoćnici ministra koji je sam
sebe proglasio nesposobnim voditi nadzorni odbor. Kakva je vlada koja
ima takve ministre. I kakva je država koju vode takvi ljudi.
Zapadni svijet, koji tako jako čuva i brani svoje interese, mora da se
jako veseli kada se Hrvatska uzjoguni zbog nekih svojih prava. Znaju
oni da je to tek tako, da se zamagle oči vlastitom narodu. Jer dok se
hrvatske vlasti budu zabavljale praveći plan edukacije budućih članova
nadzornih odbora, koji će za 18 tisuća kuna dobiti svoje certifikate,
kao jamstvo da će moći pročitati ugovore i zapamtiti brojeve i imena
koja su u uzročno-posljedičnoj vezi, nitko se ne treba brinuti da će se
nešto bitno u Hrvatskoj promijeniti.
Certifikati za vođenje države još ne trebaju. Nitko ne traži
da političari budu savjesni, odgovorni, pametni. Nitko od njih ne
očekuje da napamet znaju ključne nacionalne interese i sve metode
kojima ih treba štititi. Nikakva papir nije potreban da bi
netko bio na čelu države i vodio je u kakvom god smjeru želi. Čak ni 18
tisuća kuna ne treba platiti da bi se dobilo pravo da sve ode
– k vragu.
U POVODU
