Posao pirotehničara jedan je od najopasnijih, a svakoga se radnoga dana suočavaju sa smrti i opasnostima od teških tjelesnih ozljeda. Potvrđuju to i brojke prema kojima je od 1998. do danas samo na području Vukovarsko-srijemske županije stradalo 56 pirotehničara, među kojima 23 smrtno.
Smrtna tišina na terenu
– Onaj tko kaže da se ne boji, laže. Nije nimalo jednostavno ući u minsko polje kakvu god imali opremu i zaštitna sredstva. Možda ružno zvuči, ali pirotehničari svakoga radnog dana ustaju a da ne znaju hoće li vratiti kući živi i neozlijeđeni ili ne – kaže Demir Žulj, koji već 14 godina radi kao pirotehničar.
On je jedan od pirotehničara iz cijele Hrvatske koji su angažirani na projektu razminiranja Vukovarsko-srijemske županije, koja bi konačno, nakon 24 godine, trebala biti u cijelosti očišćena od mina. Koliko je posao opasan, govori i to da su u manje od tjedan dana pronašli više od 50 zaostalih mina na radilištu Vrapčana kod Vinkovaca.
– U vojsci sam bio izvidnik pa mi je posao pirotehničara bio logičan slijed. Iskreno, međutim, nikome ne bih preporučio da se bavi s ovim poslom. Svaki put kad odlaziš na teren ne znaš hoćeš li ikada više vidjeti djecu, ženu, roditelje... Kada smo na terenu, svaki ih telefonski poziv uznemiri – ističe Žulj. U nekoliko je navrata bio i očevidac nesreća u kojima su stradali njegovi prijatelji.
– To je strašno. Poslije toga danima je na radilištu muk i smrtna tišina. Znamo da nam je prijatelj nastradao, a i svi smo svjesni da se to i nama može dogoditi – priznaje Žulj.
Nema garancije
Njegov kolega Oliver Bogatić, koji je pirotehničar 16 godina, ističe kako u radu mora postojati disciplina i odgovornost kako bi se mogućnost nesreća svela na najmanju mjeru.
– Pirotehničar mora biti odgovoran prema sebi i svojim kolegama. Usto, mora ima zaštitnu opremu. Ako je moguće, strojeve treba koristiti u što većoj mjeri. Tu su i detektori metala, pipalice, nož... No, sve to opet nije jamstvo da se nesreća neće dogoditi – zaključuje Bogatić.
>>Pirotehničar stao na minu i ostao bez noge
>>Mine smo morali tražiti ručno zbog lošeg terena
Svaka čast tim dečkima. Kad god odu na posao nisu sigurni hoće li se vratiti živi doma......I to za malu plaću.