Već 32 godine ime Vukovara izgovara se s velikim poštovanjem u cijeloj Hrvatskoj, ali i šire, a sve zbog njegove uloge u Domovinskom ratu i činjenice da je svojim otporom omogućio da se obrani ostatak domovine. I danas se velika većina Vukovaraca sjeća slika razorenog grada, rijeke napaćenih ljudi koji napuštaju grad s vrećicama u rukama u kojima su mogli ponijeti samo svoje osnovne stvari. Sjećaju se i brojnih ubijenih i nestalih Vukovaraca, silovanih žena, tisuća onih koji su završili po logorima. Sve to u jednoj riječi predstavlja Vukovar.
Danas, 32 godine nakon razaranja grada 1991., Vukovar izgleda sasvim drukčije. I oni najstariji Vukovarci reći će kako grad nikad nije izgledao ljepše i uređenije. U prilog tome ide i činjenica da se u obnovu i uređenje grada te izgradnju niza objekata, uložile milijarde kuna. Već na samome ulasku u Vukovar putnike dočekuje veliko slovo V koje simbolizira da ulazite u jedan sasvim drukčiji i posebniji grad. Kada pak uđete u Vukovar, onda ćete svako malo moći vidjeti neki spomenik iz Domovinskog rata, spomen-dom, bistu, naziv ulice koja nosi ime po nekom od branitelja… Sve to je Vukovar u studenom 2023. godine.
U isto vrijeme obični Vukovarci i dalje vrijedno rade i stvaraju za sebe i svoje obitelji te na taj način omogućavaju da grad i dalje raste i razvija se. Vukovar je tijekom proteklih godina, a posebno otkako mu je na čelu Ivan Penava, postao i grad iz kojega dolaze drukčije poruke kada je riječ o stajalištima Vlade i vladajućih. Zbog toga danas cijela Hrvatska zna što i kako govore politički čelnici grada, ali slabo znaju kakva su razmišljanja običnih Vukovaraca, kako oni žive i razmišljaju o svemu što im se događa i čime su okruženi. Od običnih Vukovaraca najbolje se može čuti puna i prava istina o gradu, što vole, a što im smeta, ali i koliko im smetaju stereotipi o gradu koje slušaju posljednjih godina.
Prema službenim rezultatima popisa stanovništva iz 2021. godine, Vukovar broji 23.175 stanovnika što je, po mišljenju većine Vukovara, nerealna brojka. Među današnjim Vukovarcima najveći dio je onih koji su i rođeni u gradu na Dunavu, ali tu je i velik broj onih koji su se iz raznih razloga doselili. Jedna od njih je i Dragana Shoukry, inače rođena Zagrepčanka, koja s obitelji u Slavoniji živi već desetak godina s tim da u Vukovaru žive nepune posljednje četiri godine.
– Iskreno, kada smo doseljavali u Vukovar postojalo je malo straha i to prije svega zbog svih tih stereotipa o kojima sam i sama slušala. Međutim, sada, poslije nepune četiri godine života ovdje, mogu slobodno reći kako sam oduševljenja gradom i životom ovdje kao i da je Vukovar moj grad. Mislim kako se neću ni vraćati u Zagreb – kaže Shoukry.
Ističe kako su osnovni razlog tome upravo ti obični ljudi kojima se oduševila i za koje kaže da su puno otvoreniji i pristupačniji nego drugdje. Podsjeća kako im je prvoga dana kada su doselili u zgradu došla jedna susjeda i počastila ih pekmezom. Poslije nepune četiri godine života u Vukovaru kaže kako nije imala nijedno neugodno iskustvo niti je vidjela ili osjetila i jednu provokaciju. Isto kaže i za svoga supruga Nizara, inače rođenog Sirijca koji radi kao stomatolog i koji je muslimanske vjere. Prisjeća se i kako je prije dolaska u Vukovar i sama slušala o podijeljenim kafićima i sličnim stereotipima, ali da se ubrzo po dolasku u grad uvjerila da to i nije baš tako.
– Nisam nikada dijelila ljude ni po kakvoj osnovi i bilo mi je nepojmljivo da moram razmišljati u koji ću lokal sjesti, s kim razgovarati i slično. Bio me je strah toga. Međutim, kada sam počela živjeti u Vukovaru, vidjela sam da to jednostavno nije istina i da je puno toga što se govori i priča o podijeljenosti u gradu neistina. Sjedim u lokalu gdje želim, družim se s kim želim i s kime mi je ugodno. Niti u jednom trenutku nisam osjetila da je Vukovar podijeljen grad – ističe Shoukry.
POVEZANI ČLANCI:
Ipak, mišljenja je i kako bi radi dobrobiti djece, uvažavajući zakonska prava nacionalnih manjina, najbolje bilo da sjede zajedno u razredima, a da se srpski jezik i ćirilično pismo uči fakultativno. Kao prednosti života u gradu vidi da je sve blizu, niz sadržaja kao i činjenica da su djeca sigurna i slobodna. Smatra kako je po puno toga u Vukovaru danas kvalitetniji život nego onaj u Zagrebu. Jako joj godi i činjenica da je u Vukovaru manje stresa. Svjesna je i kako nekih stvari ipak nedostaje, ali i da su zato jako blizu Osijek i Vinkovci, a da nisu daleko ni Zagreb ili Novi Sad. Ipak, priznala je i kako joj neke stvari smetaju, iako se ne radi o uobičajenom životu, poput plakata Grada Vukovara s istaknutim slovom U. Zasmetali su je i ljudi koje je vidjela u crnim odorama, ali i ono kada je vidjela djecu koja dolaze u Vukovar učiti o vrijednostima Domovinskog rata, a koji nose crne majice s natpisom "za dom spremni".
– Rat je iza nas i ne trebamo se vraćati stalno unazad. Bio je i Drugi svjetski rat i nitko me nije odgajao da se vraćam stalno unazad. Taj 18. studeni treba biti Dan Vukovara. Toga dana svi trebamo pognuti glave, prisjetiti se onih kojih više nema i pomoliti se da se tako više nikada ne ponovi – istaknula je Shoukry.
Kada govori o životu u Vukovaru, Maja Buljubašić, magistra sociologije, kaže kako je relativno zadovoljna, odnosno da ima ono za što se sama uspjela izboriti. Tako kaže kako ima posao koji voli i u kojem uživa, a do kojega je došla tako što je prvo volontirala, kao i da ima napola riješeno stambeno pitanje. I socijalni život joj je onakav kako ga si sama organizira.
– Relativno sam zadovoljna životom u Vukovaru. Ima sadržaja, ali to nije to jer kada odem na plivanje na bazen, tamo je još dvoje ljudi, odem u kino tamo je pet ljudi, odem u restoran, jedini smo stol… Nema niti neke interakcije među ljudima jer je velik broj građana nekako zatvoren u sebe. Osijek je na svega 30 kilometara, a ljudi su tamo puno otvoreniji i komunikativniji. Razloge tome vidim i u ratnoj prošlosti Vukovara. Stoga ovdje živim i radim, a ujedno se i trudim nešto uštedjeti, a onda kada poželim nešto više, odem do Osijeka ili Novog Sada – kaže Buljubašić.
Napominje i kako se veliki broj njezinih prijatelja s kojima se družila odselio pa stoga u gradu i nema neki širi krug ljudi s kojima se druže. To rješava tako što im ode u posjet ili oni dođu u Vukovar.
– Vukovar je simbol prošlosti i grad živi tu sudbinu. Kada dođete u Vukovar, prva asocijacija je ta prošlost. Zato je sadašnjost zanemarena, a o budućnosti se ne govori – ističe Buljubašić.
POVEZANI ČLANCI:
Ukazuje i kako je zastupljen odlazak mladih, što se vidi i po dobnoj strukturi na ulicama, ali i da bi to iseljavanje bilo i puno veće da nemamo tu povezanost s obiteljskom kućom. Kao veliki problem grada vidi nedostatak posla. Prema njezinim riječima, posla u nekim uslužnim djelatnostima ima, ali kaže da nigdje nije vidjela nekakav natječaj za sociologa.
– Mladi su u Vukovaru relativno zadovoljni i ako im se otvori neka mogućnost drugdje u Hrvatskoj ili u inozemstvu, dobar dio njih će otići i probati. Neki će se možda i vratiti, ali puno će ih i ostati tamo. Vani se cijeni vaš rad, stručnost, znanje i slično dok je u Vukovaru prije svega bitna politička ili etnička podobnost i to je ono najgore – kazala je Buljubašić.
Dijana Antunović Lazić rođena je Vukovarka i ne krije kako iznimno voli Vukovar te da se u svoj rodni grad uvijek vraćala i kada je odlazila živjeti nekamo drugamo. U svakom od tih gradova uvijek je tražila nekakav dio Vukovara.
– Vukovar danas zaista izgleda super. Puno je i kulturnih sadržaja za ljude koji vole kulturu. Isto tako ima i dosta sportskih sadržaja za djecu i odrasle. Imamo i bazen, kino… Imamo zapravo puno toga više nego prije rata. Međutim, gospodarstvo nam je katastrofa i to je možda i najveći problem grada danas – kaže Antunović Lazić.
I njoj smetaju razni stereotipi o Vukovaru za koje kaže kako su dobrim dijelom krivi mediji i to prije svega oni koji o događanjima iz grada izvješćuju iz drugih gradova Hrvatske. Prema njezinim riječima, Vukovar je pun pozitivnih priča, ali one rijetko izlaze u javnost dok se o nekim incidentima uvijek naširoko piše. Govoreći o životu u gradu, kaže kako je atmosfera u Vukovaru u studenom uvijek drukčija te da se i u zraku odjeća teret bliže prošlosti i velikih trauma. Isto se osjeti i među ljudima, a sve to dodatno produbljuju i politička previranja kojima nema kraja. Smatra i kako se zbog svega toga Vukovar prikazuje i dalje kao grad slučaj, kao nekakvo ratište gdje se ljudi i dalje svađaju i bore što nije istina.
– I kada pomislim da ne može biti gore, uvijek se iznenadim i vidim da može. Vukovar je nekako ostao zaglavljen u bližoj prošlosti i nikako da krene naprijed. Društvo i dalje iz nekog razloga ne pronalazi model i način kako se izvući iz toga pri čemu tu mi nismo jedini krivci. Godinama unazad imamo primjere da se svi pozivaju na građane, a te iste građane nitko ništa ne pita. Svi oni moraju shvatiti da Vukovar živi i ostalih 364 dana u godini, a ne samo tog 18. studenog. I ove godine sva događanja oko Dana sjećanja su u prvi plan istaknula političare – kaže Antunović Lazić.
O svakodnevnom životu u Vukovaru razgovarali smo i s Vukovarcima srpske nacionalnosti. Većina njih kaže kako je život u Vukovaru zadovoljavajući, a da bi bio još bolji i kvalitetniji kada bi bilo više posla i kada bi plaće bile više.
– Činjenica je da se plaće većine zaposlenih u Vukovaru kreću oko minimalca. Nema tu nekih jačih tvrtki gdje bi se moglo raditi i zaraditi i zato nas se dosta bavi nekim dodatnim poslovima ili odlazimo nekamo u inozemstvo da zaradimo nešto – kaže nam Goran M.
GALERIJA Vukovar danas s pogledom u budućnost
Ukazuje kako je grad lijepo uređen i izgrađen, ali i da dalje ima neobnovljenih kuća i zgrada te da sve i dalje čudi zašto je dobar dio kruga tvornice Borovo ostao razrušen i nije priveden k svrsi. Kada je riječ o međunacionalnim odnosima, kaže kako su odnosi velike većine Hrvata i Srba sasvim u redu, ali i da uvijek ima onih koji iz nekog razloga ističu svoju nacionalnost. Prema njegovim riječima, već godinama su vukovarski problem "profesionalni Hrvati" i "profesionalni Srbi".
– To su ljudi koji, kao i njihove obitelji, jako dobro žive od toga. Međunacionalni odnosi su sasvim u redu sve dok ne dođu neki izbori, a onda se odjednom počnu događati incidenti među navijačima, tuče oko škola ili u školama, pisati grafiti i slično. Kada prođu izbori, onda sve to opet nekako odjednom stane i tako već godinama unazad – kaže nam naš sugovornik.
Kada je riječ o položaju pripadnika srpske nacionalnosti, kaže kako on može biti bolji i da se to možda najbolje vidi po rukovodećim dužnostima gdje u gradu baš i nema Srba. Smetaju mu i stalna prozivanja za ratne zločine te činjenica da se Srbe naziva četnicima.
– Moja obitelj i ja zadovoljni smo životom ovdje, ali ima i mnogo onih koji nisu. Na žalost, zbog interesa manjeg broja ljudi, ali onih glasnih, proći će još puno vode Dunavom dok se sve to ne sredi i dovede na zadovoljavajuću razinu. Godinama unazad mnogi Vukovar koriste za svoje političke svrhe, a tako je i danas – zaključio je Goran M.
Gospodo priča vam je izvršena kao sito, da je suprotno vukovarci bi već pokopali svoje mrtve a "susjedi" pomagali u pronalasku posmrtnih ostataka ubijenih,najbolji primjer omerte je obitelj jeckov.