Hassan Haidar Diab široj je javnosti poznat kao nagrađivani novinar i ratni reporter Večernjeg lista, kao profesionalac koji pomiče granice struke. Njegova bogata profesionalna biografija krije mnoge utjecajne tekstove, među kojima i ekskluzivni intervju sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, koji je u samo nekoliko sati od objave obišao svijet, kao i duhovite reportaže poput one kada se prerušio u šeika kako bi doznao reakcije Hrvata na “bogate” Arape. Proslavile su ga i legendarne putopisne avanture s njegovim prijateljem Željkom Malnarom, a posljednjih godina postao je i nezaobilazni analitičar događanja u arapskom svijetu, koji ponovno vrije.
No tek će upravo snimljeni dugometražni dokumentarni film “Hassanovi ratovi” otkriti njegovu, javnosti nepoznatu, prošlost dječaka ratnika iz ratnog pakla Bejruta, njegova rodnoga grada, odakle će prije više od četiri desetljeća stići u svoju, sada jedinu, hrvatsku domovinu i u njoj ostaviti dubok trag. Scenarist i redatelj filma Robert Bubalo, ujedno i urednik nedjeljnog izdanja Večernjeg lista i Hassanov prijatelj, otkriva da se ideja o ovom filmu kotrljala više od deset godina.
– Dugo sam nagovarao Hasana da krenemo u taj projekt, ali on je uporno odbijao. Mi nismo imali tada ni viziju kako bi to moglo izgledati, no s vremenom u tim našim svakodnevnim razgovorima on je polako omekšavao, a kod mene se ideja iskristalizirala. Često smo razgovarali o obitelji, recimo, on ima jedanaestero braće i sestara, no i ja također imam jedanaestero braće i sestara. Jedan od njegove braće je poginuo, i moj je brat poginuo. Našli smo brojne sličnosti u biografijama, osim toga, obojica smo novinari. Obojica smo sudjelovala u ratovima, premda ja manje nego on. Tako smo s vremenom odlučili ispričati njegovu priču kroz puno razgovora s njegovom braćom i sestrama koji su pristali na sudjelovanje u filmu – kaže redatelj filma, dodajući kako su u Libanon, nakon dulje odgode zbog pandemije koronavirusa, naposljetku krenuli u proljeće 2022. godine.
U avion se ukrcala filmska ekipa koju su, osim Hassana i redatelja Roberta Bubala, činili i producent Mario Vukadin (Olimp produkcija), tonski snimatelj Tomislav Bubalo, koji je ujedno i koproducent filma, a ekipi se pridružila i Hassanova supruga Ljiljana. Redatelj Bubalo otkriva kako ih je adrenalin “pucao” već u avionu, gdje su počeli snimati potajice, bez dozvole aviokompanije.
– Kad smo sletjeli u Libanon, to jutro u tri sata krenuo je nevjerojatan muving. No išlo nam je sve od ruku i neke su se stvari slučajno odvile. Tih deset dana snimali smo od jutra do mraka. Bilo je i noćnog snimanja. Stigli smo u vrijeme parlamentarnih izbora, kada je u Libanonu jako napeto. Tijekom jedne od vožnji autom naišli smo na grupu ljudi koja zaustavlja promet bacajući kamenje i Hassan je odmah rekao da bježimo iz vozila jer imamo opremu za snimanje i izgledamo kao novinari, a novinari, naravno, nisu poželjni blizu takvih situacija. Znali smo se zateći usred nereda, bilo je i pucnjave u zrak, velikih napetosti i baš se osjetilo kako Bejrut uoči izbora vrije – kaže Robert Bubalo, dodajući kako će gledatelji moći vidjeti i brojne napete scene.
No tijekom snimanja vrije i u Hassanu. Povratak u rodni grad, u nekadašnje palestinske izbjegličke logore Sabru i Shatilu u južnom predgrađu Bejruta, odakle je potekao, za njega znači i pregršt teških uspomena. Bio je to i ključni razlog zašto se cijelo prošlo desetljeće branio od ideje o dokumentarnom filmu koji će ga vratiti u godine djetinjstva i odrastanja.
Naime, Libanon i glavni grad Bejrut bili su oaza multikulturalnog Levanta, u kojem su kršćanske i muslimanske sekte živjele i stvarale zajedno. No stoljetni mir prekinut je 13. travnja 1975. kada su četiri kršćanina ubijena u crkvi u Bejrutu, a samo sat vremena poslije, u napadu na autobus i 27 Palestinaca, čime je počeo krvavi građanski rat koji će potrajati čak 15 godina. S područja Libanona Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) uz potporu Sirije nastavila je napade na sjeverni Izrael, što je izazvalo upad izraelskih komandosa u Bejrut i sukob između kršćana i muslimana.
Unatoč prisutnosti mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, u Libanonu su se u jednom trenutku međusobno borile čak 53 privatne vojske i milicije. Operacijom “Mir za Galileju” 1982. u rat se uključio i Izrael. Izraelci su devet tjedana opsjedali Bejrut i nakon teških borbi istjerali PLO iz grada. Brojne Palestince u logorima Sabra i Shatila, u kojima je tada živjelo oko 8000 izbjeglica, masakrirala je kršćanska milicija.
– Zapravo, djetinjstvo nisam ni imao. Kada je počeo taj užasni rat, bio sam desetogodišnje dijete s puškom u ruci, rat u kojem sam ranjen nekoliko puta, u kojem sam izgubio brata i prijatelje. Nisam želio da mi se opet vrate neke stare slike, stare strahote koje u meni izazivaju veliku bol. Međutim, Robert me uvjerio da bi bilo dobro i poučno snimiti film zbog globalno važne teme, jer se ekstremizam širi sa svih strana svijeta, uostalom, upravo bjesni rat u Pojasu Gaze, za što nismo znali kada smo počeli snimati. Ključni Robertov argument bio je da ovaj film treba snimiti za nadolazeće generacije i zato sam pristao – otkriva Hassan.
Je li odlazak u rat u dobi od deset godina bio uobičajen među dječacima njegove dobi ili je takva odluka, lišena bilo kakve zrelosti, ipak bila ekstremna? Hassan odgovara kako se rodio i odrastao u Sabri i Shatili i kako je pored njega u tim palestinskim kampovima uvijek bilo puno oružja.
– Cijeli moj razred uzeo je puške u ruke, ne samo razred, nego cijela škola. Otkad znam za sebe pucalo se na sve strane. Kada netko pogine, odmah ga se proglasi mučenikom koji je dao svoj život za obranu Libanona. Obrana, revolucija... sve mi je to imponiralo, osobito kad sam kao dijete gledao sprovode naših vojnika koje se pokapa uz ispaljivanje metaka iz pušaka u zrak. Tada sam rekao sebi da je bolje da poginem u borbama nego da padne granata i ubije me i tako sam sebe zapravo zatvorio u nevjerojatan krug u kojem ne postoji vanjski svijet. Moja smrt kao heroja, a ne običnog čovjeka, zaista me inspirirala da krenem u borbu. S vremenom sam postajao radikalan i radikalniji od ostalih. Kada kreneš u rat, više nema povratka, kada ti pogine kolega, prijatelj, suborac koji je išao s tobom u školu, ti jednostavno ideš dalje i dalje. I čekaš taj trenutak u kojem će te pogoditi metak i cijelo vrijeme zamišljaš mase koje će pucati u zrak i slaviti kada te pokapaju. Mislim, to je ludo i šašavo, ali to je, nažalost, bilo tako i ja sam jako sretan što sam, unatoč višestrukom ranjavanju u tijelo i glavu, ostao živ – priznaje Hassan.
Redatelj Robert Bubalo otkriva da je filmska ekipa obišla je sva mjesta na kojima se odrastalo, ratovalo i umiralo na ulicama Bejruta. Posjetili su liniju razgraničenja koja je dijelila kršćanski istočni od zapadnog muslimanskog Bejruta te takozvanu zelenu liniju u središtu grada, odnosno vodovod za koji su se borili, gdje je Hassan i ranjen.
VEZANI ČLANCI:
– Snimanja smo obavljali većim dijelom u Sabri, nekadašnjem palestinskom kampu u koji se sada uselilo dosta Libanonaca. U Sabru se ne ide. Nitko normalan tamo ne ide, jer kad vidiš te ljude i da svi imaju pištolje za pasom, a ti dođeš sa strane i nemaš tamo nikoga domaćeg, ne piše ti se dobro. Ne kažem da je to neko leglo zločina, ali nije ugodno biti tamo. Kada prvi put vidiš Sabru, misliš da si ušao u filmski studio. Oronule fasade, žice koje vise posvuda, gomile smeća. U svemu tome imaju neku svoju mini ekonomiju, neki javni bilježnik koji vani na ulici ima svoj stolić i tu radi, naiđe netko na cesti i on mu nešto ovjeri i ide dalje. Tu su, na cesti, i automehaničari, tu je proizvodnja tepiha, neka tiskara, pa i Hassanov brat krojač, koji radi u jednom haustoru. Ta mini ekonomija jako je živopisna i živahna, ali se, nažalost, tu vrti mali novac – kaže Bubalo dodajući da je filmska ekipa zbog velike inflacije svako jutro mijenjala sto dolara jer bi novac već popodne gubio svoju vrijednost.
Snimali su i u Shatili, u koju kamera vrlo rijetko ulazi. Ušli su na prijevaru, pod krinkom snimanja filma o Palestincima i njihovoj borbi koja se, doduše, tek neizravno tematizira u filmu.
– U Shatilu se ne ulazi uopće, bivši logor potpuno je zatvoren. Kad kažeš logor, nije to logor sa šatorima, to su zgrade od 20-ak katova. To je mravinjak koji oni zovu “mala Palestina” i u filmu govore da je njima Shatila jednako važna kao i Palestina. Oni pod svaku cijenu žele sačuvati Shatilu, koja je jednom doživjela pokolj od strane kršćana i Židova, ali nju je jednom pregazila i do temelja porušila i šijitska milicija Amal. Kako Palestinci tamo žive? Oni nemaju pravo na državljanstvo, nemaju pravo na posao, moraju kompletnu ekonomiju stvarati unutar toga. Ali Shatila je grozna za život, nabijena kao neka mala Gaza, unutra ima kriminala, narkomafije, ISIL-a, svega i svačega. Kad ulaziš, dočekaju te, odvedu i isprate do zuba naoružani ljudi – prisjeća se redatelj filma.
Mnogi od njih, nastavlja, Hassana iznimno respektiraju. Tijekom snimanja filma susreli su njegove brojne suborce koji ga se sjećaju. Kada su posjetili sjedište Fataha, odnosno bivšu Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), svi ga pozdravljaju, premda su prošla desetljeća.
Redatelj potom otkriva da je naziv filma “Hassanovi ratovi” dvoznačan jer se, osim na ratove koje je njegov filmski junak vodio kao dječak ratnik, odnosi i na njegove unutarnje ratove, na lomove koji su prethodili odluci da napusti ratni vihor Libanona i promijeni svoj život iz temelja. Uistinu, iz filma se može iščitati da je Hassan, kao svojevrsni obrambeni mehanizam, gotovo izbrisao svu svoju prošlost, koju sada pred kamerama, uz pomoć svoje obitelji, pokušava sklopiti.
– Možda nekome izgledam hrabro i beskompromisno, ali ja sam noćima i noćima plakao snimajući taj film, osobito čitajući naraciju koju izgovaram. Meni je taj povratak u prošlost bio vrlo traumatičan. Kroz život sam mnoge događaje potisnuo, ali ne sjećam se noći da sam odmah zaspao. Ne bih rekao da je riječ o PTSP-u, daleko od toga, ali svaki detalj i svaka sitnica podsjećaju me na strahote kojima se ne želim vraćati – priznaje Večernjakov novinar dodajući da nikada nije pogledao nijedan dokumentarni film o zemljama zahvaćenima ratom poput Libanona ili Palestine.
– Mnogi mi postavljaju pitanje kako izvještavam s ratišta. Premda danas cijenim život, ja još uvijek duboko u sebi nisam svjestan koliko je život vrijedan. Nisam rođen u Zagrebu, u Hrvatskoj, da jesam, možda bih više cijenio život. Rođen sam na trusnom području Bliskog istoka, gdje si se danas rodio i sutra si mrtav, gdje je život jako jeftin, ima vrlo nisku cijenu – kaže Hassan, koji je početkom osamdesetih u dobi od 18 godina, u razmjeni studenata, stigao u Zagreb.
Dječak koji je ratovao protiv kršćana, stigao je u grad, u zemlju kršćana. Jesu li mu osjećaji bili pomiješani? Hassan kaže kako nije samo ratovao s kršćanima, zapravo, s njima je i odrastao, kao i s etničkom zajednicom druza, s kojima ranije nije imao problema. Naposljetku, i njegov je najbolji prijatelj Tony, za kojim traga u filmu, kršćanin.
– Meni je najgore bilo u ratu protiv Izraela, tada sam 86 dana bio pod opsadom. U samo jednom danu nad zapadnim dijelom Bejruta avioni su bombardirali 450 puta. Palo je pola milijuna granata. Kad sam došao prvi put u Jugoslaviju, bio je to izlaz iz jedne duge izolacije, kad ti zapravo vidiš kako ljudi žive. Tada je, sjećam se, bilo ljeto, ljudi su išli na more, otišao sam i ja na otok Rab, dolazili su stranci. Polako sam došao do spoznaje: pa to je život – sjeća se Hassan.
Istodobno, dok se lomi u sebi, u to vrijeme dok je rat još bjesnio njegovom domovinom, svi palestinski dužnosnici povukli su se i pobjegli, a Libanon je ostao braniti samo narod, obični borci, smrtnici. I tako je Hassan u dalekoj Jugoslaviji posložio cijeli svoj životni mozaik. Premda se nakon studentske razmjene trebao vratiti u Tunis, odlučio je ostati. Premda je u to vrijeme imao mogućnost nastaviti živjeti u Beogradu ili Sarajevu, srcu mu je, kako kaže, odmah prirastao Zagreb.
VEZANI ČLANCI:
– Sjedio sam na tadašnjem Trgu Republike, gledao gradske kavane, vidio sam one stare zagrebačke dame i slušao taj njihov dijalekt, pa njihova odjeća, pa šetnje kroz Zagreb. Nisam mogao vjerovati. Možda Zagrepčani i ljudi koji žive u Zagrebu nemaju taj osjećaj da Zagreb ima tu ljepotu i taj nevjerojatan duh, nevjerojatan. Zagreb je nešto posebno. Mogao sam otići kamo god sam želio, stvarno, ali odlučio sam ostati u Zagrebu. Onda sam, malo pomalo, počeo razmišljati drukčije i pogledao iz daleka pitajući se zašto ljudi u Libanonu ginu bezveze. I tako sam došao do zaključka da mi je bio ispran mozak obranom, revolucijom, povratkom Palestine i zavjerama Amerike i Izraela, zbog čega kreneš u suludi rat u kojem zapravo ne znaš zašto ratuješ. Tada sam rekao: nikad više borba. Više me nitko, nijedan čovjek, neće natjerati da nosim pušku – prisjeća se nekadašnji dječak ratnik.
Borbe ekstremističkih skupina i nakon njegova dolaska u Zagreb nastavile su se uz goleme civilne žrtve. Rat je završen tek 1990. kada je libanonski parlament u At Taifu u Saudijskoj Arabiji postigao sporazum o nacionalnoj pomirbi i izabrao novog predsjednika. Tijekom libanonskoga građanskog rata ubijeno je 200.000 ljudi, a materijalna šteta procijenjena je na 25 do 30 milijardi dolara.
– Kada danas idem u Libanon, nemam snage otići posjetiti ni grob svoje majke, koju obožavam. Jer, da bih došao na njezin grob, moram proći i pokraj grobova svojih prijatelja iz škole koji su poginuli sa 16, 14 ili 12 godina. Rat u Libanonu još uvijek je sinonim za sve ratove i stradavanja, osobito djece koja su pogibala s oružjem, poput mene nekada – kaže Hassan.
Kada je riječ o političkom promišljanju, film ima i kontroverznih dijelova, otkriva redatelj Robert Bubalo.
– Često gledamo filmove iz Libanona koji su podosta aktivistički i opisuju jednu građansku populaciju koja se bori protiv tih vjerskih podjela, protiv sekti. Teško da će ikada ta država postati građanska. No mi smo ljude pustili da bez ikakve cenzure pričaju ono što im je na umu pa se može čuti i kontroverznih razmišljanja. Neke scene pomalo su zastrašujuće, u smislu da se priča o zastrašujućim stvarima, no nastojali smo da već u sljedećoj sekvenci budemo duhoviti, što nije bilo teško jer su Arapi jako duhoviti i jako prirodni pred kamerom – kaže Robert Bubalo, koji je tijekom putovanja upoznao Hassana kakvog dosad nije poznavao.
>>> Znate li koje su najkišovitije države na svijetu: U jednoj kiša traje i do 7 mjeseci
– Moja je pretpostavka na temelju ovog filma da je Hassanu taj rat u početku djelovao kao dječja igra. Pa on je pucao na izraelske avione misleći da ih može skinuti puškom! S vremenom je krenula i indoktrinacija, tako i on sam kaže: kad ti operu mozak, onda si stvarno gotov. Pričao nam je da je imao djevojku, tadašnju simpatiju, koja je izvela samoubilački napad, a on je tu noć sanjao da će i on tako nešto napraviti. Radovao se tom trenutku.
A onda možete misliti u kojoj je fazi bio kada je želio izvršiti teroristički napad kako bi slavili i njegovu smrt. Tek u Libanonu uvidio sam koliko je snažna Hassanova preobrazba do danas, kada postaje najbolji novinar u tiskanim medijima prema izboru Hrvatskog novinarskog društva. Jako se promijenio. Hrvatska ga je jako promijenila – kaže redatelj Bubalo.
Glavnog junaka svoga filma, štoviše, smatra sjajnim primjerom integracije u hrvatsko društvo. Svojoj djeci prepustio je da sami odaberu religiju. Hassan u filmu kaže da je nargila jedino što je sačuvao od libanonske tradicije, sve ostalo zakopao je duboko u utrobu planine Hermon.
– Hassan često za sebe govori: “Neka mi netko kaže tko je veći Hrvat od mene”, što govori i u filmu. Znači, on je jako dobra priča za Hrvatsku, njegova je integracija fantastična. Kada su prije nekoliko godina masovno dolazili migranti, on je često išao na te terene i govorio ljudima na putu u Europu da pogledaju njega kako je prihvatio svoju novu zemlju i tražio od njih da isto pokušaju i oni – kaže Robert dodajući da ga možda stoga još više bole uvrede koje Hassan ponekad prima u svojoj Hrvatskoj.
– Ljudi misle da se zezaju kada ga pitaju je li mu u ruksaku bomba. Hassan mi kaže da mu je to bilo smiješno u početku, ali sada mu je već na vrh glave i svaki put to mora probaviti. A to sluša već 20 godina. Kad prošle godine nije dobio jednu nagradu, netko je tamo izvalio da će Hassan sada dignuti sve u zrak. Boli to njega, bole ga te stvari, ali on smatra da je jako dobro integriran u društvo i da se ovo društvo nema pravo tako ponašati prema njemu. On je dosta dao ovom društvu, dalo je i društvo njemu i on na lijep način uzvraća – smatra Robert Bubalo.
Hassan Haidar Diab i sam priznaje da se, nakon više od četiri desetljeća u Hrvatskoj, još uvijek susreće s predrasudama, osobito nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine.
VEZANI ČLANCI:
– Za mene je to primitivizam. Što sam ja kriv za rušenje tornjeva blizanaca u Americi da bi me policajac zaustavljao na ulici? Jedno vrijeme čak sam izbjegavao javljati se sestri koja me zove iz Libanona kako nitko ne bi čuo da govorim materinskim jezikom, da ne bih stvarao konfuziju. Na provokacije se više ne obazirem. Uživam među kolegama i kolegicama u Večernjem listu. Ne samo u redakciji, nego bilo gdje da se pojavim, ljudi me izuzetno cijene i poštuju, a primitivci neka žive svoj život. Oni su zapravo robovi. I ja sam neko vrijeme bio rob svoje nekakve glupe ideje, ali ja sam se toga oslobodio, a takvim ljudima najveća je kazna što će ostati robovi svojih ideja – poručio je Hassan.
Priznaje kako ga je u nedavnoj predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore ražestilo što postoje stranke koje prikupljaju političke bodove na imigrantima i stranim radnicima, što smatra nevjerojatnim glupostima koje će, vjeruje, s vremenom proći. Što bi poručio Hrvatima koji ljude koji su stigli u Hrvatsku u potrazi za boljim životom percipiraju drugima i drukčijima?
– Poručio bih Hrvatima da ih prihvate. Mi smo Europa odavno, a odavno je Europa šarena. Mislim da mi u Hrvatskoj moramo prihvatiti novonastalu činjenicu da se svijet mijenja, da nije ono što je bilo prije, da smo nekada bili izolirani od Europe i svijeta, ali to više nije slučaj. Ne moramo gledati na te ljude kao da su drukčiji zato što su tamne boje kože. Ti ljudi dolaze pošteno raditi svoj posao i zaraditi. Gledam ih kako dostavljaju hranu na tim biciklima na plus četrdeset ili minus deset. Na kraju krajeva, naša burza puna je radnika koji ne žele raditi, prema tome oni nisu došli nikome od nas oteti kruh. Molim Hrvate samo da budu milosrdni prema tim ljudima jer su se samo došli boriti za goli život, a to znamo osobito mi koji smo putovali tim jadnim i siromašnim svijetom – poručio je Hassan Haidar Diab.
>>> FOTO Znate li koja je najduža rijeka u Hrvatskoj?
Naposljetku, kad se osvrne i sagleda svoj životni put, je li ponosan na svoj uspjeh u Hrvatskoj? Naime, ovaj novinar Večernjeg lista dobitnik je nagrade za pisano novinarstvo Hrvatskog novinarskog društva, pri tome, dva puta ista ga je krovna strukovna organizacija nominirala i za novinara godine. Dobitnik je i nagrade Večernjeg lista za najbolji intervju što ga, kaže, čini izuzetno ponosnim. Nagradila ga je i Azerbajdžanska Republika glavnom nagradom organizacije Turksoy u kategoriji priče, reportaže i fotografije iz Azerbajdžana i Gorskog Karabaha.
Ovjenčan je i posebnim priznanjem Hrvatske udruge turističkih novinara i pisaca u turizmu Fijet Croatia za doprinos razbijanju predrasuda, razumijevanju različitosti i razvijanju tolerancije reportažama i novinskim objavama... A ne treba smetnuti s uma da nije nimalo lako pisati na jeziku koji nije materinski, pa još biti i najbolji.
U Hrvatskoj je svio i svoje obiteljsko gnijezdo sa suprugom Ljiljanom, imaju četvero djece, petero unuka, a šesto je “na putu”, i dva psa s kojima nerijetko odlazi u šumu tražeći svoj mir.
– Hrvatska je moja prva domovina, apsolutno. Kada putujem u Libanon, osjećam se kao da dolazim u goste, a kad avion na povratku nadlijeće Zagreb i kada pilot najavljuje da ćemo uskoro sletjeti, u meni se budi nevjerojatan osjećaj jer znam da se vraćam kući. Svaka osoba mora se integrirati i zato apeliram na strance u Hrvatskoj da, uz dužno poštovanje svačije kulture i civilizacije, ne mogu dolaziti u drugu zemlju i nametati svoje običaje. Većina u Hrvatskoj njeguje svoju kulturu i ja sam to prihvatio i integrirao se od glave do pete. Kao što kaže Robert, Hrvatska mi je dala sve i ja joj uzvraćam na najbolji način, kako to Hrvati zaslužuju. Mislim da je to uzajamno, osjećam se kao pravi Hrvat. Kad bilo gdje svira hrvatska himna, to je i za mene nešto neprocjenjivo – kaže Hassan pa potom govori o ponosu koji je osjećao dok je velika Christiane Amanpour ispred Bijele kuće spominjala intervju sa sirijskim predsjednikom Assadom koji je napravio – hrvatski novinar.
– Netko će moj život nazvati kontroverznim, kao i film koji smo snimili, ali ja za to ne marim, jer je moj. Neka kritika kaže svoje, kao i publika. Da se opet rodim, ne bih ništa mijenjao osim mjesta rođenja – da se rodim u Zagrebu pa da iz Hrvatske, koju najviše volim, putujem na Bliski istok – zaključio je Hassan Haidar Diab uoči premijere filma 4. lipnja u 19 sati u kinodvorani Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, koja se očekuje s velikim nestrpljenjem.
>>> FOTO Ovo je 20 najviših nebodera u Hrvatskoj
Ništa od mulitkulturalnih društava, čista iluzija kada su Arapi u pitanju. Svaka ptica svome jatu i mir na svijetu.