Netko tko ima stalni posao u državnoj službi i za taj posao prima plaću trebao bi imati dovoljno novca barem da plati kućne račune i da svakoga dana svojoj obitelji stavi nešto u tanjur. To je minimum minimuma koji osigurava kakvo-takvo preživljavanje. No ako nakon kraja radnog vremena obitelj mora žuriti u pučku kuhinju kako bi pojeli ručak za koji novca nema, onda se počne događati ono što se dogodilo u Grčkoj.
U zemlji u kojoj više od trećine stanovništva živi duboko ispod praga siromaštva i u kojoj oni koji bi zapravo trebali biti srednja klasa ne mogu spojiti kraj s krajem, nego jedu po pučkim kuhinjama, političke elite koje su do sada vladale zemljom dobile su značajnu poruku – da su potrošile sve kredite kod birača koji ih smatraju korumpiranima i nesposobnima te da većini njenoga stanovništva osiguraju relativno dostojanstven život. I nije toliko šokantan podatak da su se mladi Grci, čije je živote i budućnost kriza najviše ugrozila, okrenuli ultralijevoj Syrizi, ali je šokantno da se lavovski dio srednje klase, koja uglavnom glasa za centrističke stranke, prestrojila na stranu ultraljevice. Sve su to zapravo politički tektonski poremećaji koji u Europi, a možda i šire, najavljuju neko novo političko razdoblje, novu eru koja bi mogla biti burna, zanimljiva, ali i pomalo opasna. Naime, riječ je o političkoj opciji koja do sada u suvremenoj Europi nije vladala, pa je zapravo neizvjesno kako će u idućem razdoblju uopće izgledati grčka politika, odnosno kako će Syriza voditi zemlju.
O potencijalnoj šokantnosti cijele ove priče najrječitije govori podatak o tome koga je jučer Syriza uzela za koalicijskog partnera. Nikoga drugoga do Nezavisnih Grka, krajnje, nacionalističke desnice. Ono što ih je spojilo jest protivljenje mjerama štednje. To im je ujedno i jedina dodirna točka, no i to je bilo dovoljno da se sklopi ova koalicija koja zadire duboko u područje nevjerojatnog i apsurdnog. To je i poruka njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, idejnoj majci mjera štednje koje je smislila promatrajući šparne švapske kućanice. U tom kontekstu Syriza i njena apsurdna koalicija više nisu poruka grčkom političkom establišmentu, već cijeloj Europi, a napose njemačkoj kancelarki Angeli Merkel.
U ovakvim političkim situacijama uvijek mi se u pamet vraća Shakespeare i njegov Macbeth, genijalna drama o zamkama političke moći, odnosno u ovome trenutku onaj njen dio u kojem vještice proriču Macbethu da će biti kralj sve dok se ne pomakne šuma ispred svoga dvorca, ali i to da ga ne može ubiti nitko tko je od majke rođen. To mu je dalo sigurnost jer je bilo potpuno apsurdno i nevjerojatno da se šuma počne kretati i da postoji čovjek kojeg nije rodila majka. No na kraju se vojska, koja je krenula protiv njega zakamuflirala velikim granama, pa je izgledalo kao da se šuma miče, a ubio ga je čovjek kojeg nije rodila majka, nego je iz njene utrobe izvađen carskim rezom. Da je većini europskih lidera netko rekao da će u jednoj zemlji pobijediti krajnja ljevica i da će sklopiti koaliciju s krajnjom desnicom, oni bi se poput Macbetha osjećali sigurnima zato što duboko vjeruju da nema apsolutno nikakve šanse da se nešto tako šašavo i besmisleno zaista dogodi.
A dogodilo se i upravo se zato Europa nalazi pred golemom nepoznanicom koja bi tijekom 2015. mogla dobiti još veće razmjere. Već u svibnju u Španjolskoj će se održati lokalni izbori, i to u Andaluziji, u kojoj je nezaposlenost porasla na šokantnih 35 posto. Bit će to prvi test za Podemos, stranku blisku Syrizi, koju je prošle godine osnovao Pablo Iglesias, a koja je u tom kratkom vremenu postala najjača politička stranka u Španjolskoj, zemlji koja je nakon Grčke najviše izmrcvarena mjerama štednje. I Syriza je prije nacionalne pobjede pobjeđivala na lokalnim izborima, a u Španjolskoj će parlamentarni izbori biti najkasnije u prosincu. Tada će biti jasno ispunjava li Syriza u Grčkoj svoja obećanja. Ako ih ispune, mogli bi postati uzorom sličnim političkim opcijama i u drugim državama EU. Bauk Syrize u tom bi trenutku zaista mogao poharati Europu.
1989g Hrvatska je bila najrazvijenija republika (bdp po glavi stanovnika) u ovom dijelu Evrope i ispred Slovenije i dođe Tuđman i hdz i pogledaj narode gdje smo sada? Cijela Hrvatska u pučkoj kuhinji sem 200 bogatih obitelji.