Ivo Josipović, odlukom Ustavnog suda detronizirani borac za pravdu, očekivano je nastavio svoj populistički pjev ustvrdivši "pravda je poražena". Premda nije bio tako uzvišeno pravdoljubiv kad je propalo ukidanje zastare i za udbaške likvidacije. Ideja s kojom je započeo njegov politički uzlet osuđena je od Ustavnog suda u predmetu Sanader, a i Vrhovni sud ju je slično ocijenio 2013. u anonimnom predmetu ratnog profiterstva vezano za šverc kave i cigareta.
Neće to bitno utjecati na Josipovićevu političku karijeru, štoviše, znat će na političkoj pozornici kapitalizirati tu odluku Ustavnog suda, što je pokazao već i svojim komentarima pa i u intervjuu danom Jutarnjem listu. Ali, odluka Ustavnog suda nedvojbeno pogađa i profesora u njemu. Josipovićeva ideja o retroaktivnom oživljavanju zastare koja je već nastupila od Ustavnog suda je osuđena kao protivna vladavini prava i onda kad se to čini s normom ustavne snage.
Taj ustavnopravni izum, svojevrsna pravdoljubiva ustavna mimikrija iza koje se krije kršenje temeljnog načela zakonitosti, Ustavnom sudu više od svega govori "u prilog instrumentalizacije samog Ustava". Vladavina prava pretpostavlja da država "prije svih ostalih mora poštovati zakone koje je sama donosila". Dakle, ako su zakoni RH propisivali da se neka kaznena djela neće progoniti nakon što protekne određeno vremensko razdoblje, onda se toga mora držati, a ne se nakon čak i desetak godina predomisliti.
Drukčije bi bilo da je državni sustav bio takav da je faktički onemogućavao progon ratnih profitera i pretvorbenih kriminalaca. To bi vrijedilo za udbaške likvidacije i druge komunističke zločine za koje bi i s gledišta vladavine prava bilo opravdano ukidanje zastare jer te zločine nije bilo moguće progoniti u bivšoj državi. Ali i za tu retroaktivnu intervenciju država nema vremenski neograničeno pravo. Tako je Mađarska odlučila ustavnom izmjenom koja je stupila na snagu 1. siječnja 2012. ukinuti zastaru za zločine u tijeku komunističke diktature, dakle više od 20 godina nakon demokratskih promjena. Orbanova vlada pravdala se da su isto učinili u Austriji i Njemačkoj, ali Venecijanska komisija, savjetodavno tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja, uzvratila im je da su oni to učinili, Austrija neposredno nakon rata, a Njemačka odmah nakon ujedinjenja. Stajališta Venecijanske komisije relevantna su i za Europski sud za ljudska prava, kao i za naš Ustavni sud.
Svjestan tog problema, sada profesor Josipović tumači kako je državna politika bila u komplotu s ratnim kriminalom, ne samo u kreaciji nego i kad je riječ o kaznenom progonu. To bi značilo da se u vrijeme Tuđmanova HDZ-a nije moglo progoniti ratne profitere i pretvorbene kriminalce, ali to vrijedi samo do 2000. kad je na vlast došao Račanov SDP, koji je 2002. za državnog odvjetnika RH imenovao Mladena Bajića.
Njegov je angažman na čelu DORH-a zaokružen odlikovanjem koje mu je dao predsjednik države Ivo Josipović među ostalim i zbog borbe protiv korupcije. Tko je onda u pravu, političar Ivo Josipović kad nam danas, opravdavajući instrumentaliziranje Ustava, tumači kako se Ustavni sud zauzeo za "konzervativno shvaćanje" retroaktivnosti i zastare "protiv slova Ustava, protiv pravde" ili predsjednik Josipović kad je odlikovao Bajića i za borbu protiv korupcije unatoč tomu što je, vodeći računa da ne bude skuhan u loncu, svojim propustima abolirao ratne profitere i pretvorbene kriminalce "protiv slova Ustava i protiv pravde". Ili se sada kaje zbog odluke?
Kako ce se kajati kad komunjare nemaju savjesti?