E sad zamislite da je 18. studenoga 1991. i da se u Vukovar slilo 50 tisuća ljudi, na čelu s državnim vrhom. Možda 18. studenoga 2018. ne bismo morali odavati počast grupi ludo hrabrih koji su svu tjeskobu jednoga destiliranog zla mjesecima dočekivali na prsa, ostavljeni povijesti i licemjerju suvremenika na milost. Ako postoji dan u godini na koji bi Vukovar morao ostati prazan, da bi se time odala prava počast njegovoj posadi što ga je prije 27 godina odlučila čuvati do kraja, onda bi to morao biti 18. studenoga. Bez kolona, bez govora, bez igranja prizemne političke igre “čovječe, naljuti se”, bez ikakvih poruka što su ionako puke fraze bez sadržaja i stvarnog poštovanja. Morala bi se čuti tišina, slična onoj nakon utihnulih bitaka u kojima su se gubili životi i gdje je “zvjerka ludila” nastavila mahniti galop. I nitko, baš nitko, osim onih koji su tada bili u Vukovaru, ne bi si smio uzeti za pravo “osvajati” ulice grada koji iz nekog razloga i dalje mora postojati kao poligon patnje.
Ali kako u vremenu u kojem je sve moguće, a u kojem ništa ne postoji očekivati trunku logike i smisla. Sve je pomiješano, sve je istovremeno i dobro i loše i najviše i najniže, sve je izokrenuto do stupnja u kojem prava i kriva strana ovise ne o jasnim kriterijima nego o načinu interpretacije jačeg. Nesvakidašnji se trenuci redaju toliko brzinom da su postali uobičajeni pa tako u tjednu kada vukovarsko herojstvo postaje medij za produljenje uporabnog nacional-melodramatskog patosa u isti se rang herojstva njegovih branitelja proizvedu i nogometni reprezentativci, što samo svjedoči kako je gotovo tri desetljeća nakon stvarnog žrtvovanja lako, da ne kažem olako, postati narodni junak.
Da bi postao nacionalni heroj trebao si nekad preživjeti kanonadu mržnje i željeza, a sada herojem u očima cijelog svijeta postaješ kad izgubiš finale Svjetskog nogometnog prvenstva, kako je objelodanila predsjednica. Ili još banalnije; herojem te ovih dana mogu proglasiti i nakon ničim izdvojive pobjede protiv osrednje slovačke ekipe, kako su nogometaše Dinama proglasili mediji. Naravno, nogometaši su tome najmanje krivi, ali im svakako godi. Ispada, pratite li odjeke u javnosti, da je ova država sazdana od sve samih heroja i legendi i u ulaganju silnog truda da jakim terminima prikrijemo suštinu kolektivnog kukavičluka, došli smo do toga da su u istu ravninu dovedene stvarne vrijednosti i očiti placebo efekti. Je li posebno herojstvo možda to kad svlačionicom nakon utakmice odjekuju himne narodnjaka, glazbe uz koju su novokomponirani heroji najopušteniji, ili bi obično herojstvo trebala postati činjenica da si napokon pogledamo u oči i prestanemo od nas samih raditi ono što ne bismo smjeli biti; karikature nacionalnih imperativa.
Raskorak između proklamiranog nacionalnog ideala i stvarnog primitivizma nacije čini ovu tragikomediju. Jer ako se s jedne strane svi skanjuju i pljuju po cajkama, a s druge strane oni koje smo u naše ime proglasili herojima najveći su poklonici tih istih cajki, onda osim podsmijeha otužnosti i ne možemo ništa drugo izazvati. Ne shvaćajući da u svojoj srži nacionalizam i nije ništa drugo nego gola cajka, totalitarni turbofolk, ne prihvaćamo da nije slučajno što su baš oni najžešći nositelji nacionalnog pjenjenja u pravilu i najdosljedniji uživatelji cajkaških „opijata“. Kultura rastakanja pojedinačnih činjenica u kolektivnu konfuziju nemoguća je bez nacije i religije. Ona bi bez ta dva tvorna i prijetvorna elementa bila neuspio pokušaj stvaranja privida u stvarnom svijetu koji je u nama. Ovako, da bi ispunio svoju svrhu u kojoj je žrtvovanju pojedinaca namijenjeno da postane nacionalna amblematika, Vukovar je najprije morao postati kolektivni kič da bi pojedinačno herojstvo ljudi koji su bili grad moglo prema potrebama postati, s jedne strane suspektno, a s druge strane nacionalizirano. Već prema konkretnoj potrebi nacije i religije.
Zbog toga danas u Hrvatskoj nema nikoga tko istovremeno ne može biti i heroj i zločinac, zbog toga svaka vrijednost mjerena kroz nacionalnu dobiva kroj shizofrene košulje, zbog toga svi ovi zakasnjeli desanti na Vukovar nose deklarativni pijetet i stvarno cajkarenje. Prepustiti jednom jedan grad na nemilost onima koji su nahrupili sa strane, nalagalo bi, u boljim vremenima, na dan sudbine prepustiti ga na milost njegovim najpožrtvovnijim i najnesebičnijim ljudima. Svi ostali trebali bismo raditi isto ono što smo radili i onda; gledati sa strane. Heroizam ponekad znači i izdvajanje iz gomile i preuzimanje rizika da se u gomilama nagomilane zablude ruše na dobrobit budućnosti. Možda se to i neće svidjeti trenutku mase, ali mase ionako nisu nikada trajale dulje od pukog povijesnog trenutka čija se tragičnost ogledala u količini užasa i patnje koju je bio kadar proizvesti.
U trenucima kada pravi heroji pognutih glava koračaju ispod neba koje se jednom doslovno srušilo na njih, a lažni bogovi i heroji na to isto nebo, dok im ga drugi pridržavaju svojim leđima, pišu „zauzeto, Hrvat“, priroda onoga što vrijedi i onoga što devalvira isprepletena je u gubitku stvarnog identiteta. Da bismo postali ono što nismo smjeli biti, najprije smo morali zaboraviti tko smo. I da, da su suvremeni hrvatski nacionalni heroji zapravo cajke.
