Hrvatski premijer Zoran Milanović sam se, bez ikakve potrebe, prometnuo u postulatora “kauze” za proglašenje “političke beatifikacije” zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, a kako se ne radi o pravoj kauzi i pravoj beatifikaciji, sve su stvari pomalo izokrenute naglavačke, pa je tako Milanović promovirao Bozanićeve dugogodišnje nedostatke u herojske kreposti i od njega, ničim dakle izazvan, učinio i nacionalnog i crkvenog heroja.
Posljednji potez Milanović je povukao u svome stilu nepotrebna i nepromišljena tijeka misli, koje je ionako glavna odlika njegova političkog pehlivanstva u cjelokupnom dosadašnjem poslanju, ispalivši da on ima dobru suradnju s Crkvom u Rimu i s vatikanskim predstavnikom u Hrvatskoj, pa mu suradnja s hrvatskim episkopatom prema tome i ne treba. Na njegovu veliku žalost, Milanovićeva nevjerojatno pogrešna faktografska i politički nepotrebna vratolomija nije polučila onaj rezultat koji je trebala, a to je: poniziti hrvatski episkopat na čelu s kardinalom Bozanićem i još gore od toga – unijeti razdor između crkvenog vrha u Hrvatskoj i Vatikana.
Takvo što nije pošlo za rukom malo većem političkom mačku, kao što je bio Josip Broz, kojemu je na raspolaganju bilo znatno više metoda za akciju odcjepljenja Crkve u Hrvatskoj od Vatikana, pa nije prezao ni od uhićenja i sramotna procesa kardinalu Stepincu, što je ovome, kasnije, pomoglo da doista postane jedan u nizu blaženika (a uskoro i svetaca) cijele Katoličke Crkve.
Ideja dijeljenja Crkve na Vatikan i Kaptol, Rim i Zagreb, nije samo politički neprovediva i otrcana te povijesno očito neuspjela, već se u ovome trenutku može dijagnosticirati i kao jedan oblik političke kratkovidnosti. Kojoj je, dakako, uzrok svjetonazorska zaslijepljenost i ideološka isključivost, koju aktualna vlast otpočetka svoga mandata projicira i prema većinskoj Katoličkoj Crkvi i prema ostalim vjerskim zajednicama.
Javnosti je poznato da kardinal Bozanić po svome habitusu nije karizmatični crkveni lider, niti je to ikada želio biti, bez obzira na titule i funkcije koje su ga s godinama snašle. Voli biti prvi i na čelu episkopata, ali ipak ne toliko isturen da poput gromobrana privlači sve političke i ine munje. No, sudbina je htjela da u posljednjih godinu dana ipak bude nešto drukčije, pa je u ovome trenutku upravo Bozanić stožerna osoba u Crkvi, koja ne samo što je kadra odolijevati napadima izvana, nego i kreirati politiku koja će iznutra homogenizirati Crkvu, a za one izvana učiniti je neosvojivom.
U ovome trenu to se ogleda kroz tvrdi Bozanićev stav da s ovom vlasti ne treba ponizno dijalogizirati tek radi pukoga dijaloga, bez obzira na naputke i želje svilene vatikanske diplomacije. I u tome Bozanić, kao rijetko dosad u bilo čemu, ima podršku cijelog episkopata, a najviše onog oštrijeg i desnijeg krila, koje mu svih ovih godina i nije bilo sklono, pa mu čak i danas zamjera što se nije ranije uključio u političku arenu i jasnije definirao katoličke stavove u ovako politički turbulentnim nacionalnim vremenima.
>> Puljić: Postoji dijalog Crkve i vlasti. Nuncij: Papa nije intervenirao!
Biskupi počeli slijediti laike
Zapravo, biskupi su se našli u neobičnoj dilemi, a to je da li podržati Bozanića ili one koji bi htjeli umanjiti njegovo značenje. Sam Bozanić najbolje je prepoznao odgovor za tu dubiozu, jer je osim crnih slutnji imao i dobre informacije o onima koji su mu odlučili “nasapunati dasku”, pa je velemajstorski iskoristio situaciju i kontekst koji mu je upravo izvana složila Milanovićeva ekipa loših političara. To se najbolje potvrdilo na božićnoj misi, gdje je Bozanić s propovjedaonice doslovce održao lekciju državnom vrhu na čelu s predsjednikom Josipovićem i premijerom Milanovićem. Da koncilijantni i dijaloški vazda raspoloženi Josipović to nije previše primio k srcu, vidjelo se u činjenici da je ravno iz katedrale otišao u Bozanićeve dvore na božićno čestitanje, koje je Zoran Milanović vješto izbjegao.
Bozanića je, budimo do kraja iskreni, najviše uzdigao val iz katoličke baze i on se uspio tako dobro pozicionirati zahvaljujući nevjerojatnom angažmanu katoličkih laika udruženih u niz udruga koji su, braneći elementarna kršćanska prava i stavove pred rušilačkim pohodom ove vlasti, u javnosti uspjeli izgraditi krajnje pozitivan imidž. Crkvene strukture po svome su se običaju ispočetka držale po strani, a upravo je Bozanić, kada je osjetio da mu to može itekako pomoći, zaplivao na golemom valu koji su stvorile udruge svojim djelovanjem, a koji se najviše vidio u suprotstavljanju nametanju jednoobraznog spolnog odgoja u hrvatske škole, da bi kulminirao prikupljanjem veličanstvenog broja potpisa inicijative “U ime obitelji”.
Stvorena je tako prirodna i godinama očekivana simbioza između crkvenog vrha i crkvene baze. Doduše, ne zbog unutarnjih potreba, tj. unutarnje duhovne obnove i/ili svake druge obnove same Crkve. Poticaj je bio politički i došao je izvana, ali ni ta činjenica nimalo ne umanjuje tu vrijednost da su biskupi počeli gledati, slušati i slijediti laike u onome što oni čine. Pa čak pomalo i diktiraju crkveni ritam svojim neumornim djelovanjem.
U takav kontekst upliće se s vremena na vrijeme izravno sam hrvatski premijer, koji optužuje npr. crkveni vrh da je (zajedno s HDZ-om) skrivao zločine, a sve kako bi opravdao donošenje “Perkovićeva zakona”, koji sada ionako na pritisak EU mora povući. Povećavajući jaz između sebe i Bozanića, Milanović Crkvi čini golemu uslugu. Čak i na relaciji koju on zamišlja kao moguću crtu razdora (Vatikan – Zagreb), posve krivo procjenjujući da signali za dijalogom koji mu šalju vatikanski krugovi (koji oduvijek imaju motiva i volje raditi na dijalogu, čak i u vrijeme olovnih socijalističkih vremena) mogu ići na štetu čovjeka br. 1 iz Crkve s kojim on ne želi komunicirati. A to je kardinal Josip Bozanić.
Bozaniću samom, nakon svake takve Milanovićeve intervencije i otkrivanja političkih motiva, raste unutarcrkveni rejting i on se sve snažnije pozicionira kao stvarni aktualni lider Crkve u Hrvata, premda još uvijek i u episkopatu i u kleru i u javnosti ima onih koji mu takve atribute nastoje osporiti nizom tvrdnji da on za takvo što nije kadar.
Jedinstvo Crkve gazi sve nebitno
Međutim, po svemu sudeći za ove prilike on to – jest. Štoviše, politički pritisak Crkvi svjetonazorski nesklone vlasti, koja osim političke nesposobnosti odaje i opasnu isključivost, jača i obnavlja mnoge u Crkvi potrgane ili napukle niti. Čak i one na relaciji s vatikanskom diplomacijom, koje po mnogima nisu ni bile u pravoj krizi, već se naprosto radilo o različitim pogledima oko pojedinih želja, htijenja i angažmana. Homogenost i jedinstvo Crkve, pokazalo se to kroz povijest, toliko je značajan prioritet da pred sobom gazi sve nebitno i prolazno. Pametni i mudri političari to bi trebali znati. Odnosno, upravo tu energiju iskoristiti za dobrobit cijeloga društva, pa i vlastitih političkih projekata, jer tako grade i vlastitu sigurniju političku budućnost.
Premijer i njegova ekipa te činjenice ili ne razumiju ili samo omalovažavaju. I jedno i drugo je neproduktivno, ne samo u odnosima s Crkvom nego i za opće dobro i klimu u Hrvatskoj. A kako predsjednik države Ivo Josipović već polako pakira kovčege za put u Vatikan i planirani jesenski posjet papi Franji, bit će vrlo zanimljivo vidjeti kako će on, budući da sasvim drukčije promišlja odnose i s Crkvom i s ostalim vjerskim zajednicama, politički poentirati na svemu ovome. Kako u svoju političku korist, tako i za opće dobro hrvatskoga društva. Koje je, ipak, svidjelo se to premijeru i njegovoj ekipi ili ne, većinom religiozno, tj. kršćansko, odnosno katoličko.
>> Bozanić: Hrvatska u EU ne smije zanijekati svoje svetinje
