Večeras će se u zagrebačkom hotelu Esplanade održati donatorska večera u sklopu koje će biti upriličena aukcija djela 13 hrvatskih umjetnika i koncert domaćih glazbenih zvijezda, a građani će se moći javljati u call centar. Sve se to organizira kako bi se prikupilo što više novca za Fond #SPASIME, namijenjen hitnoj pomoći i zaštiti žrtava obiteljskog nasilja, koji su nedavno osnovale Inicijativa #SPASIME i Zaklada za ljudska prava i solidarnost – SOLIDARNA. Taj će humanitarni događaj izravno prenositi RTL Televizija i portal vecernji.hr., a zašto su borba protiv nasilja i Fond #SPASIME važni, razgovarali smo s tajnikom Zaklade SOLIDARNA Ivanom Blaževićem, koji operativno i vodi Fond.
Zašto se Zaklada SOLIDARNA priključila Inicijativi #spasime u borbi protiv nasilja?
Prvenstveno zato što je pravo na siguran život i život bez nasilja – ljudsko pravo. SOLIDARNA je nastala baš kako bi bila podrška građanskim inicijativama koje rade na pozitivnim društvenim promjenama. Primjerice, zajednički smo bili u kampanji s udrugom Nismo same u kojoj smo prikupljali sredstva za besplatan prijevoz žena taksijem na kemoterapiju, podržali smo udrugu Boli me, koja se bavi mentalnim zdravljem mladih, kao i Pokret otoka. Do borbe protiv nasilja svima nam je i individualno stalo i znamo, ako se udružimo, da možemo pridonijeti većoj promjeni u društvu.
Nedavno ste zajednički osnovali i pokrenuli Fond #SPASIME. Koji je cilj, svrha Fonda, koliko novca očekujete da ćete skupiti do kraja srpnja, do kada traje ova humanitarna akcija te kako će se prikupljeni novac moći koristiti?
Svrha Fonda#SPASIME jest pružiti financijsku podršku žrtvama obiteljskog nasilja u onim troškovima koje država uopće ne prepoznaje ili ne reagira u dovoljno adekvatnom roku. Ako partner slomi ruku ženi i ona se zbog toga ne može brinuti za malodobnu djecu, mi ćemo uskočiti i platiti pomoć u kući. Ako žena želi pobjeći iz nasilnog odnosa, a skloništa su puna, osigurat ćemo joj siguran smještaj na nekoliko dana dok se ne oslobodi mjesto u skloništu. Ako žena ne može platiti odvjetnika kako bi zaštitila sebe i djecu, mi ćemo joj platiti. Svaka osoba kojoj ćemo morati pomoći znak je Vladi da sustav i dalje ne funkcionira. Svaka žrtva je žrtva previše i očekujemo od Vlade da pod hitno pokrene institucije da svoj posao rade bolje, žrtve ne mogu čekati.
Humanitarna akcija će trajati do 31. srpnja i nadamo se da možemo prikupiti milijun kuna, što je prema procjenama dovoljno za godinu dana funkcioniranja Fonda. Osobe kojima treba pomoć mogu nam se javiti na fond.spasime@solidarna.hr i napisati nam u kakvom se problemu nalaze i kakva im je pomoć potrebna. Naravno, nigdje nećemo objavljivati njihove osobne podatke i mogu nam se javiti s punim povjerenjem. Jedino što očekujemo jest da je osoba prijavila nasilje ili je spremna prijaviti ga. Za hitne slučajeve mogu nas nazvati na fiksni telefon 01/5544-722 u radno vrijeme. Odluke o financiranju pomoći osobama koje su preživjele nasilje donosi volontersko peteročlano vijeće, čiji su članovi: članica Inicijative #SPASIME Nerma Mehadžić, aktivistkinja Sanja Sarnavka, psihoterapeutkinja Biserka Tomljenović, doc.dr.sc. Antonija Petričušić s Pravnog fakulteta u Zagrebu i prof.dr.sc. Dean Ajduković, profesor psihologije. Odluke ćemo donositi u roku između 24 sata i 15 dana, ovisno o hitnosti.
Koji su u nas osnovni problemi, prepreke, s kojima se žrtve nasilja susreću nakon doživljenog nasilja?
Vjerujem da se prvo susreću sa strahom od daljnjeg nasilja, strahom od osude i strahom da neće biti zaštićene jer se svakodnevno pokazuje da sustav ne funkcionira u zaštiti žena i djece od nasilja. Susreću se s problemom da nemaju gdje biti jer prema procjenama Vijeća Europe u Hrvatskoj nedostaje gotovo 700 kreveta u sigurnim kućama. Susreću se s problemom da policija, koja ne zna prepoznati primarnog nasilnika, nerijetko uhićuje i žrtvu. Susreću se s problemom da Centri za socijalnu skrb (CZSS) rijetko pokreću dostupne mjere obiteljsko-pravne zaštite, stavljaju pravo nasilnika na roditeljstvo i kontakt s djecom iznad prava na sigurnost žene i djece, stavljaju žrtve u situaciju da se moraju “dogovoriti” s nasilnikom, a kako bi se što više roditeljskih sporova riješilo izvansudskim putem. Imamo slučajeve gdje žene koje javno istupaju sa svojim pričama o preživljenom nasilju CZSS upozorava i sankcionira pod idejom da rade na štetu djece. Susreću se sa sudovima koji rijetko prihvaćaju preporučene zaštitne mjere policije, traže da žrtve i po nekoliko puta svjedoče o preživljenom nasilju, a nekad i pred samim nasilnikom, čime se dodatno retraumatizira žrtvu. Upravo ovakvi problemi u radu javnih institucija izazivaju dodatan strah osobama koje žive u nasilnim odnosima da, ako odluče izaći iz njega, neće naći podršku i adekvatnu pomoć u institucijama koje bi im prve morale pomoći.
Divno je kada se ljudi solidariziraju, pomažu jedni drugima, ujedine i dignu glas protiv nasilja, no to se uglavnom čini kada zakaže sustav, država. Može li se onda reći da je za tako velik broj žrtvana nasilja u nas kriva – država te njene neodgovorne, neosjetljive institucije?
Sasvim sigurno možemo reći da bi se neki slučajevi nasilja, naročito femicida, mogli spriječiti pravovremenom i adekvatnom reakcijom institucija. Kako je, primjerice, moguće da policija ne uhićuje nasilnika nakon pete prijave za nasilje? No moramo biti svjesni da je problem obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja nije samo problem hrvatskog sustava već se radi o globalnom problemu prisutnom i u više i manje razvijenim zemljama tako da ne možemo reći da su samo policija i CZSS krivi za nasilje u društvu. Krivo je društvo koje žene tretira kao drugotne. Do prije 50-ak godina obiteljsko nasilje bilo je privatna stvar koja se rješava unutar četiri zida, a silovanje u braku – obnašanje je bračne dužnosti. Još uvijek je ovakvo shvaćanje duboko prisutno u našim društvima i moramo biti odlučni to mijenjati na svim razinama. Krivi smo mi kada pristajemo na društvo nasilja, kada učimo djecu da je nasilje u redu i da se nasiljem mogu rješavati problemi u odnosima.
Kada smo dogovarali ovaj intervju, gostovali ste u zagrebačkoj I. gimnaziji. Koliko su mladi svjesni problema i užasa nasilja, te što vam pri takvim susretima govore, što njih zgražava, i što vas tada najviše pitaju?
U zadnje vrijeme imao sam priliku raditi s mladima širom Hrvatske, pa tako i izvan velikih regionalnih centara poput Krnjaka ili Daruvara, i situacija je posvuda jednaka. Mladi su potpuno okruženi nasiljem, kako profesora prema njima tako i njih prema profesorima, kako filmovima i videospotovima, tako i u njihovim ljubavnim odnosima. Prema istraživanjima čak 58% mladih doživjelo je neki oblik nasilja u vezi, a alarmantno je da je 10% mladih zbog toga imalo i suicidalne misli. Mladi jesu svjesni problema nasilja, ali ga ne znaju prepoznati, ne znaju kako prepoznati kada su sami žrtve niti kako reagirati kada dožive nasilje ili vide da se događa nekome drugome. Ne znaju kome se mogu obratiti i svjesni su da jedni drugima trebaju biti veća podrška u rješavanju problema s kojim se suočavaju te da trebaju više obratiti pozornosti na simptome doživljenog nasilja kod žrtava, njihovih prijatelja i kolega. Već sa svojih 16-17 godina nemaju povjerenja u institucije da će im pomoći jer glavna poruku koja dolazi do njih je “a što se tu može? To je tako”. Vidim na njima da se teško mire s takvom situacijom, ali bez podrške nastavnika, roditelja i prijatelja sami riskiraju da postanu žrtve, pa čak i nasilnici.
Kada se govori o nasilju, osobito onom u obitelji, odmah se u kontekstu žrtve misli na žene ili djecu, rijetko kada na muškarce. A s kojim se i osobnim i društvenim barijerama suočavaju oni, muškarci, nakon što postanu žrtve nasilja?
S pravom se prvenstveno misli na žene i djecu u kontekstu nasilja. Ipak su u 78% slučajeva prekršajnog djela nasilja žrtve žene, a čak u 91% slučajeva kaznenog djela. Naravno, svaka žrtva je jedna žrtva previše bez obzira na spol. Ono s čime se muškarci susreću nakon što postanu žrtve nasilja prvenstveno je nerazumijevanje i osuda okoline koja je potaknuta predrasudama i stereotipima. Od muškaraca se očekuje da budu “jaki”, “hrabri”, “čvrsti”, “da se izbore za sebe”, a u slučaju da trpe nasilje etiketira ih se kao “mekušce”, “papučare”, “kukavice”, “jadnike”. Teško ili gotovo uopće ne nailaze na razumijevanje i podršku zbog čega i ne traže pomoć.
Može li hrvatsko društvo jednom postati - društvo bez nasilja? Zvuči li to utopistički?
Naravno da može, nasilje se uči. Djeca sama po sebi nisu nasilna jedna prema drugima, osim ako su negdje naučili da je to prihvatljivo ponašanje. Svi skupa trebamo krenuti od sebe, našeg ponašanja. Kada se u javnosti pojavi slučaj nasilja, prva pitanja koja ljudi intuitivno postavljaju često su: “Zašto ga je isprovocirala?”, “Zašto se tako obukla?”, “Sama si je kriva!”. Ali tek kada ih promijenimo u pitanja poput: “Zašto je on to napravio?“, “Kako će ga sudstvo kazniti?” i “Kako će se zaštiti žrtva?” možemo prijeći na korak do prebacivanja odgovornosti samo na institucije. Sada trebamo zahtijevati od obrazovanja da mlade dodatno educira o problematici rodno uvjetovanog nasilja, a od institucija brzu i optimalnu reakciju u svrhu prevencije nasilja, adekvatnu zaštitu žrtava. To ćemo postići suradnjom javnih institucija i ženskih organizacija koje već 30 godina pomažu žrtvama nasilja, razumiju dinamiku nasilnih odnosa i imaju znanje kako educirati javne djelatnike da svoj posao rade bolje, za što vjerujem da su i sami djelatnici otvoreni.
Što očekujete od večerašnje donatorske večere?
Nadamo se da će građani prepoznati vrijednost Fonda#SPASIME i pomoći nam da skupa pomognemo drugima, a od političara koji su najavili svoj dolazak očekujemo preuzimanje odgovornosti i jasna obećanja kada će i kako pokrenuti hitne promjene u sustavu, kada i kako će educirati javne djelatnike. Želimo im jasno poručiti da žrtve nemaju vremena čekati. Isto tako želimo pokazati osobama koje su žrtve nasilja da nisu same.
VIDEO Plenković na prosvjedu #spasime:
"Ako partner slomi ruku ženi... " "Ako žena želi..." "Ako žena ne može..." Po ovome ispada da je to fond koji ne štiti sve žrtve nasilja jednako nego samo žene od muškog nasilja. Kad žena prebije ženu onda to valjda nije nasilje. Kadad muškarac prebije muškarca onda to valjda nije nasilje. Kad žena prebije muškarca onda to valjda nije nasilje. Kad tast prebije zeta onda to valjda nije nasilje. Žrtva nasilja je svaki čovjek, dakle naglasak je na "čovjek", koji je žrtva nasilja, neovisno o spolu žrtve ili napadača. Svatko tko se istinski bori protiv nasilje će jednako tretirati svaku vrstu nasilja. Organizatori ovog fonda to ne rade, čime otkrivaju da je to ideološko-feministički projekt, a ne humanistički, a prvenstvena svrha mu je vjerojatno samopromocija organizatora i uhljebljivanje.