Najvažniji politički događaj na kraju 2014. bio je marš tuzlanskih radnika do granice s EU. Bio je to hepening koji je slikovito pokazao globalni položaj radničke klase danas. Gledajući i slušajući radnike na tom hodočašću očaja nisam znao da li s njima suosjećati ili ih treba ispendrečiti. „Radimo, a već 50 mjeseci nismo primili plaću!", čulo se dok su im prematali žuljeve na nogama. Ljudi su, dakle, radili više od četiri godine a da za to nisu dobili ono što su zaradili!!
I to su trpjeli šutke tupavo sve dok im jednog dana nije ipak prekipjelo pa su se u koloni uputili prema granici s EU. Hodali su par dana, dopustili si nove muke, došli do ciljane granice, kad tamo, rekli su im da je ne mogu prijeći i oni su se, a što će drugo, pokorno vratili natrag (!?) Možda ih je ponijela i misao Meše Selimovića da je "život naroda glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi i da preživjelima piju krv"
Na toj misli kao na ćilimu odletjeli su natrag u svoj poviješću okovan vilajet, a koji nikada nije bio istovjetniji svijetu. Ono što radnici globalno, pa tako ni u Hrvatskoj nemaju, jest politička artikulacija stavova, idejna određenost, jasna definicija ciljeva borbe i efikasno postavljena organizacijska struktura. Ne samo da nema radničke internacionale, nego nema ni nacionalnih radničkih partija koje bi ih okupile i kanalizirale nezadovoljstvo što se nezaustavljivo širi. To više nije paralelni svijet koji teče uz prevladavajuću struju; nezadovoljstvo postaje društveno dominantno.
I sve dok ne bude objektivizirano do političke subjektnosti, bit će raspršeno i preplašeno. Tuzlanska šetnja do granice dobit će svoj smisao tek kad proleteri svih zemalja shvate da će se za svoja prava uspjeti izboriti kad prijeđu ne jednu, nego doslovno sve granice. Dok do toga ne dođe, blago poslodavcima s krotkim radništvom, jer njihovo je kraljevstvo od zemlje do neba, a i partije koje radnike nominalno zastupaju samo su folklorna društva socijalnog amaterizma. Uostalom, živimo u svijetu, kako je sarkastično primijetio Thomas Carlyle, "koji s takvim žarom srlja obaviti sve više i više posla da se nema vremena sjetiti ni podijeliti plaće."
Incidenti, poput spomenute procesije, ili izbora u Hrvatskoj, zaprepaste jednokratno šupljatore koji si vole misliti da se bave analizama. Tome što je Sinčić osvojio 300 tisuća glasova a da nije ni trepnuo svi se do iznemoglosti čude i pritom ne vide sjaj lakomosti u njegovim očima na vijest da je dobio pola milijuna nečega. Sinčić pljuje po establišmentu, jedva čekajući da i sam postane establišment, jer na kraju krajeva, sve se ipak svodi na tih pola milijuna koje je, umjesto u buduću kampanju, mogao anarhistički podijeliti narodu.
Ali to mu nije palo na pamet kada je vjerodostojnost njegova stava ograničena – njegovim stavom. Kao što ni analitičarima nije palo na pamet vidjeti da je trag Kolindine izborne pobjede gotovo paralelno slijedio liniju Virovitica - Karlovac - Karlobag. Sjever je crveno pripao Josipoviću. Rekli bi neki: ostaci ostataka. Južno od toga plavi iskaz nadiruće monolitnosti. Zgodna koincidencija da se barem malo zanimljivim učini zatupljujuće banalan navodni izbor predsjednika. Nije daleko vrijeme kada će se izbori dobivati na kratkim i jasnim tezama, koje će izreći osoba s mudima. Bila muda crvena ili plava.
Dakle; rušenje kapitalizma; poništavanje pretvorbe i privatizacije; nacionalizacija banaka i ostalih strateških resursa; zabrana prodaje prirodnih bogatstava; izlazak iz NATO-a i EU; lustracija i hapšenje ratnih profitera i tajkuna; potpuno besplatno zdravstvo; potpuno besplatno školstvo; uvođenje radničkog samoupravljanja; program zapošljavanja; uvođenje samofinanciranja vjerskih zajednica; promjena ustava radi uvođenja stavke da se ova država temelji na miru i izbaci svako pozivanje na bilo koji od ratova; ustavom zajamčena obaveza isplate plaća za pošteno obavljen posao; uvođenje volonterizma u predstavničkim organima vlasti; profesorske plaće za funkcije u izvršnim organima vlasti; dopušten izlazak na izbore isključivo onima s članskom iskaznicom neke od biblioteka u kojima tijekom godine moraju imati najmanje deset posudbi. Niz možete nastaviti sami. Tek kada to od nekoga čujemo znat ćemo da je ozbiljan i da postoji inicijativa bez fige u džepu pa tada radnici više neće morati bezglavo tumarati po ničijoj zemlji, između sućuti i prezira.
