Gotovo dvadesetogodišnji spor između Republike Hrvatske i Đure Gavrilovića upravo kulminira arbitražom u SAD-u, ali i istragama i optužbama za ratno profiterstvo. Gavrilović je u Austriji, dok država nastoji dokazati njegovu krivnju.
Sve je počelo 1990. kad je nakon prvih izbora u Hrvatskoj Đuro Gavrilović, sin nekadašnjeg dioničara tvornice Gavrilović, istraživao mogućnosti da mu se vrati oduzeta imovina. Nekoliko dana prije Božića 1990., u uredu u Petrinji primio ga je Hamdija Malić, prijeratni direktor vanjske trgovine i pravne službe u Gavriloviću, predsjednik skupštine Gavrilović holdinga, poslije dragovoljac Domovinskog rata, danas odvjetnik.
– Rekao sam mu – ja ću se prvi založiti da vam se vrati ono što vam zakonski pripada, ali nemojte tražiti ono na što nemate pravo jer vam je sve plaćeno. To mi je potvrdio vaš otac koji je radio u Gavriloviću od polovice 60-ih do 1989. A o tome postoji i nagodba u Gospodarskoj komori u Haagu – tvrdi Hamdija Malić. Postoje dokumenti prema kojima je Gavrilovićima na ime odštete za konfisciranu imovinu i korištenje imena do 1963. isplaćeno 15 milijuna dinara. Prema prof. Vladi Čavraku to je iznosilo 1,3 milijuna šilinga.
U Hrvatskoj su početkom devedesetih bile povoljne političke prilike da se obitelji Gavrilović vrati konfiscirana imovina iz 1945. jer je privatno vlasništvo preko noći postalo svetinja. Usto, Žarko Domljan, prvi predsjednik Sabora, bio je u braku sa sestrom Đure Gavrilovića, pa su se izgledi za povrat povećavali. Predsjednik Tuđman je na svečanoj sjednici Sabora, u povodu prve godišnjice hrvatske državnosti 30. svibnja 1991., rekao da će jedna od najstarijih hrvatskih tvornica prijeći u privatno vlasništvo obitelji Gavrilović.
Na “darivanje“ poznate mesne industrije obitelji Gavrilović presudno su utjecali predsjednici i ministri druge i treće hrvatske vlade: Josip Manolić, Franjo Gregurić, zamjenik ministra unutarnjih poslova Slavko Degoricija, te predsjednik Sabora Žarko Domljan.
– To je ta ekipa, a tu se poslije motala i Doris Pack – rekao je Ivić Pašalić, moćni savjetnik predsjednika Tuđmana iz devedesetih.
No Josip Manolić tvrdi da se prodaja nije dogodila za njegova mandata.
Ni Đuro Brodarac, moćni sisačko-moslavački župan, nije mogao riješiti spor između države i Gavrilovića Foto: Patrik Macek/PIXSELL
– Učinjen je lopovluk kao i u svemu vezanom uz pretvorbu i privatizaciju. O tome pitajte Žarka Domljana, on više zna. Bio je predsjednik Sabora, na poziciji s koje se moglo utjecati – kaže Manolić. No, predsjednika Tuđmana, koji se baš i nije razumio u ekonomiju, bilo je lako uvjeriti u opravdanost povratka „obiteljske imovine“ Gavrilovićima. Bila je to, dakle, čista politička odluka. Međutim, ispalo je tako da Gavriloviću nije vraćena stara tvornica čiji su suvlasnici bili njegovi preci, nego jedna od tada tri najmodernije tvornice za preradu mesa u svijetu.
Kako vratiti djedovinu?
Kako se rat približavao zahtjevi za povrat „obiteljske tvornice“ bili su sve jači, budući da je Đuro Gavrilović navodno bio blizak austrijskom ministru vanjskih poslova i bivšem kancelaru Aloisu Mocku koji bi, računalo se, mogao pripomoći u međunarodnom priznanju Hrvatske. Međutim, trebalo je povrat „djedovine“ Gavriloviću nekako provesti u djelo. Ali kako?
Mesna industrija Gavrilović bila je složena tvrtka s pet društvenih poduzeća i 5600 radnika, te 6000 kooperanata. Kako je 1990. uslijedila kriza i drastičan pad proizvodnje, Amerikanci su privremeno zaustavili uvoz. Krajem travnja 1991., nakon što je izglasan zakon o pretvorbi, poduzeće Prehrambena industrija Gavrilović mijenja naziv u Gavrilović holding Petrinja d.o.o. koji je sastavljen od devet poduzeća. ‘Aktiva, bilančna vrijednost, holdinga iznosila je 625 mil. DEM. Iz holdinga je izdvojeno 75 milijuna DEM osnivačkog kapitala za devet poduzeća te je donesena odluka da će se naknadno napraviti diobena bilanca i sav osnivački kapital prenijeti na novih devet poduzeća. No to se nikad nije dogodilo’, kaže Vlado Čavrak koji piše knjigu o povijesti, stečaju i prodaji tvornice Gavrilović.
Nakon toga, Agencija za restrukturiranje i razvoj donijela je odluku o uvođenju upravnog odbora u holding kao mjeru zaštite društvenog kapitala. Država je htjela kontrolu nad poduzećem Gavrilović koje je smatrano strateškim. Kako je holding zbog političke nestabilnosti i srpske pobune počeo otežano poslovati, upravni odbor je početkom kolovoza 1991. donio odluku o pokretanju stečaja za pet Gavrilovićevih poduzeća. Guranje u stečaj omogućilo je prodaju Gavriloviću, a i danas je ta prodaja kamen spoticanja. ‘Naime, uobičajeno je da stečaj pokreću vjerovnici koji se ne mogu naplatiti, ali u ovom slučaju nijedan vjerovnik nije tražio stečaj, niti je za to imao razloga’, kaže Čavrak.
Tijekom rujna 1991. Srbi su okupirali Petrinju, a poduzeća u stečaju su, prema ugovoru od 11. studenoga 1991., prodana Đuri Gavriloviću. Na temelju ugovora Gavrilović je stekao sva osnivačka prava koja mu pripadaju kao vlasniku kupljenih poduzeća. Uplata za kupljena poduzeća trebala se izvršiti tri mjeseca nakon kupnje u dinarskoj protuvrijednosti.
– Ako se prodaje poduzeće iz stečaja, kupac mora uplatiti novac u stečajnu masu, da se namire vjerovnici, ali to se ovdje nije dogodilo. Nema u stečajnoj masi traga da je taj novac uplaćen – tvrdi Vlado Čavrak.
Očito je, dakle, da se sa stečajem pet poduzeća holdinga htjela izbjeći redovna privatizacija prema kojoj se najprije morala napraviti procjena vrijednosti poduzeća.
U normalnim okolnostima, tržišna vrijednost Gavrilovića iznosila bi oko dvije milijarde njemačkih maraka.
Linić nagovorio Račana?
Zapisnik o primopredaji, nakon zaključenog kupoprodajnog ugovora, napravljen je tek tri mjeseca poslije potpisivanja ugovora s Gavrilovićem, 5. ožujka 1992. I to kad je Petrinja bila pod okupacijom. Zapisnik je sastavio stečajni upravitelj Slavo Boras. Prema tom zapisniku, Đuro Gavrilović kupio je “stvari i prava“, nekretnine i pokretnine Gavrilović trgovine d.o.o. i ostalih poduzeća po smiješnoj cijeni.
Primjerice, pet stanova – tri u Rijeci, jedan u Pločama i dva u Zagrebu, od čega je jedan bio u gradnji, u stečaju je kupio za samo 36.000 maraka. Dakle, jedan je stan platio 7000 njemačkih maraka!
Kad su ratna djelovanja splasnula, pitanje prodaje Gavrilovića opet je aktualizirano. Ivan Tarnaj, ministar poljoprivrede i šumarstva u Gregurićevoj vladi, kao saborski zastupnik je krajem 1992. postavio pitanje prodaje Gavrilovića u kojoj je “učinjeno više pravno ništavnih radnji”. Tarnaj se čudio kako su prodana poduzeća Gavrilovića u stečaju, a da se o tome ne obavijeste vjerovnici. Usto, pitao je “kako je gospodin Gavrilović mogao steći temeljem ugovora sva osnivačka prava uključujući i prava na tvrtku poduzeća, kada je gospodin Gavrilović u razdoblju od 1963. do 1974. dobio pravičnu naknadu za poduzeće i prodano ime tvrtke”. Odgovor iz Vlade, kojom je predsjedao Hrvoje Šarinić, stigao je Tarnaju u ožujku 1993. Šarinić se pozvao na odluke Okružnog suda, oglas objavljen u Večernjem listu i jednog zainteresiranog kupca koji se javio na taj oglas. I to baš Đuro Gavrilović.
Rekao sam Georgeu – ja ću se prvi založiti za to da vam vrate što vam pripada, ali nemojte tražiti ono što vam je plaćeno
“Predsjednik stečajnog vijeća i stečajni sudac navode da je gospodinu Đuri Gavriloviću (otac Đure mlađeg, sadašnjeg vlasnika tvornice u Petrinji nap. a. ) kao bivšem vlasniku u prijašnjem razdoblju, isplaćena naknada samo za pravo na uporabu imena Gavrilović, dok je samo poduzeće konfiscirano presudom u kaznenom postupku, a gospodin Đuro Gavrilović osuđen na dugogodišnji zatvor. Razlozi koji su motivirali stečajnog upravitelja da predloži i stečajno vijeće da odobri prodaju poduzeća kao pravne osobe, jest održavanje kontinuiteta poduzeća, imovinske cjeline istoga i zadržavanje svih lojalnih radnika u radnom odnosu, njih oko 500”, navodi Šarinić.
U odgovoru se također ističe da Gavrilović nije kupio ni nekretnine i pokretnine nego samo stekao osnivačka prava, dok su sve nekretnine i pokretnine vlasništvo poduzeća.
No, nakon Oluje, 1995., Đuro Gavrilović dolazi u Petrinju i uzurpira svu imovinu koja nosi naziv Gavrilović, pa i upravnu zgradu Gavrilović holdinga koji je u svom sastavu imao još četiri poduzeća koja nisu išla u stečaj. Kako ranije nije napravljena diobena bilanca, 557 milijuna aktive ostalo je u holdingu. A holding je svu imovinu formalno-pravno prenio na Hrvatski fond za privatizaciju. To znači da je Đuro Gavrilović, nakon oslobođenja Petrinje, uzurpirao državnu imovinu.
– Kao zakonski zastupnik Gavrilović holdinga, godine 1995. podnio sam pred Općinskim sudom u Petrinji tužbu za poništenje prodaje Gavrilovića, ali to još stoji, nikad nije riješeno – kaže Hamdija Malić.
Direktor holdinga Vladimir Demetrović tužio je Gavrilovića za ometanje posjeda. Međutim, Općinski sud u Petrinji do danas nije zakazao ročište niti išta poduzeo po toj tužbi.
Gavrilović holding je praktički istjeran “u šupu“.
Kad je spor kulminirao, o svemu je bio informiran i predsjednik Tuđman. Međutim, kako je već bio bolestan, nije mogao reagirati. U ime države je tadašnji državni pravobranitelj Petar Šale pokrenuo tužbu za raskid kupoprodajnog ugovora s Gavrilovićem. Godinama je država pokušavala u tišini riješiti spor s Gavrilovićem. Vodili su se pregovori u Uredu predsjednika RH, zatim kod sisačko-moslavačkog župana Đure Brodarca, ali nije došlo do pomaka.
Poslije Tuđmanove smrti, HDZ gubi izbore, a na vlast dolazi SDP. Vlada Ivice Račana je 2000., navodno pod utjecajem Slavka Linića, donijela zaključak da država povuče tužbu protiv Gavrilovića iz 1996. Kako se odustalo od tužbe, radnici su shvatili da su prevareni. Tvrtka je nepotrebno otišla u stečaj pa zaposlenici Gavrilovića nisu imali priliku kupiti dionice kao ostali. Tijekom Račanove revizije pretvorbenih poduzeća, Šima Krasić i njezin tim našli su mnoge “sporne i nezakonite postupke“ kod Gavrilovića. Međutim, od svega nije bilo ništa jer je povlačenjem tužbe “vuk pojeo magare“. Račanova vlada nikad nije izvijestila zašto je odustala od tužbe.
No tada je Borislav Mikelić, bivši višegodišnji direktor Mesne industrije Gavrilović i bivši šef tzv. vlade Republike Srpske Krajine, u otvorenom pismu oštro napao “hrvatsko vrhovništvo” iz devedesetih zbog prodaje Gavrilovića. Njegovo pismo moralno kompromitira i samog Đuru Gavrilovića koji se više puta sastajao s Mikelićem, jednom čak i posredstvom Milana Martića. Usto, Gavrilović se posredstvom Karadžićevih ljudi sastajao i sa srpskim generalima...
Budući da se Đuro Gavrilović do danas nije mogao uknjižiti na imovinu u Petrinji jer je ona na holdingu, a ne na njegovim poduzećima, prije dvije godine je u Washingtonu pokrenuo arbitražni spor s Hrvatskom. Iako arbitraža nije obvezna, postavlja se pitanje zašto ju je Milanovićeva vlada prihvatila. Prema kupoprodajnom ugovoru, za sporove između države i Gavrilovića nadležan je Trgovački sud u Zagrebu. Gavrilović, podsjetimo, od države potražuje imovinu u vrijednosti od 300 milijuna eura.
Kako bi država nekako zaustavila Gavrilovića, USKOK je “iskopao” da je pet poduzeća u stečaju početkom 1992. platio državnim novcem koji je bio namijenjen za kupnju oružja. To znači da Hrvatska ne postavlja pitanje je li stečaj nakon kojeg je Gavrilović kupio pet poduzeća bio nezakonit i nepotreban, nego se traži odgovor na pitanje otkud Đuri Gavriloviću novac, je li smio ili nije uzeti novac s računa u inozemstvu koji je bio namijenjen obrani? Takvim pristupom opet se amnestira politika i država.
>>Gavrilović: Ovo je nastavak hajke državnih institucija
>>'U operaciji Gavrilović državi je izmaklo pola milijarde DEM, a ne dva milijuna'
>>Gavrilović traži pola Petrinje, a i ono što već ima – propada
Meni sve ovo lagano lici na neku novu nacionalizaciju. Drzava novca nema. Jos ga jedino ima u bankama i u nekretninama. Naucilo se zivjeti bez puno rada, pocev od politicara do one salteruse, a takav nacin zivot je dosao kraju, jer kako je sama Thatcer rekla u smislu - socijalizam je dobar dok ima tudjih para, a problem socijalizma nastaje kada ostanes bez tudjih para za trosenje.