Na satovima povijesti su nas učili kako narodi pretkolumbovskih Amerika nisu poznavali kotač. Ovo je bio jedan od glavnih aduta u tvrdnjama s koje je strane donesen napredak i civilizacija među “urođenike” koji su žrtvovali ljude da bi dozvali kišu. To što smo mi civilizirani ubijali, čak se i ne trudeći meteorologijom opravdati krvožednost bile su finese koje nema smisla spominjati, sve dok se u oficijelnoj povijesti nisu nazrele prve pukotine kroz koje je izašla prilično smjela tvrdnja da su narodi koje smo došli civilizirati pokrštavanjem i te kako poznavali koncept kotača, ali da su ga jednostavno odbili koristiti.
Mudri među njima procijenili su da taj oblik tehnološkog napretka sa sobom nosi previše nepovoljnih izazova, što će društvo učiniti dugoročno previše samodopadnim, zbog čega će neizbježno doći do urušavanja. Pa ionako su krahirali u sudaru s tehnološki i ideološki nadmoćnijim protivnikom pristiglim iz Europe, reći će s podsmijehom mnogi i poentirati kako ih je skupo došla njihova glupost selektivnog pristupa tehnološkim novotarijama. No, je li baš tako? Val europskih osvajača u procesu koji smo pretenciozno nazivali otkrivanjem Amerika bio je rezultat ne samo tehnoloških dosega nego i avanturističke beskrupuloznosti. Mi nismo tamo otišli da bismo donijeli napredak, nego da bi oteli sve što se može. I kako smo širili dosege pljačke i genocida prostor su osvajali ili ordinarni kriminalci i krvoloci, ili vjerski fanatici i prognanici, sve u svemu prilično razigran soj ljudi kojima u karaktere nije bila ucijepljena tolerancija, dostojanstvo, mirotvorstvo i učenje o veličanstvenim kulturama koje smo tamo zatekli.
Također, iznikli su iz civilizacije koje ne samo da nije kritički mogla anticipirati moguće posljedice primjene tehnoloških elemenata, već upravo suprotno, grabila ih je i koristila na najvulgarnije načine samo da bi se dovela do željenog cilja potpune dominacije. Uništavajući sve pred sobom tješili smo se da stvaramo novi svijet i ta antilogika credo je Zapada i kapitalizma, opravdanje ne da cilj opravdava sredstvo, nego da nema tog cilja za čije dosezanje mi ne možemo pronaći odgovarajući alat. Bez obzira koliko on razoran bio. Utjeha supremacije zapravo je tek odlaganje samouništenja na čijem putu nestaje svijet koji je imao priliku. Kako objasniti toliku unutrašnju destruktivnost koja je izrodila mimohod krvavih lakrdija, kako se pomiriti s činjenicom da smo formacija unutar koje se povećavala razina zla i uništavanja nakon svake pojave novog proroka?
I svaki put kada smo veličinu morali, radi vlastita dobra i dobrobiti cijelog svijeta, kontrolirati usporavanjem nagona, mi bismo jurnuli prema prokletstvu ambicije. Na milijunima stranica se pokušalo proniknuti u tajnu obmane uspjehom, filozofija, psihologija, umjetnost nisu ništa drugo nego slobodoumne pokćerke religije što su vjerovanje odlučile zamijeniti spoznajom, ne stigavši, na žalost, previše blizu istini da ih se ne bi moglo smatrati dogmatskima. Zato je Bog mogao preživjeti do danas, zbog vjerovanja kao krajnje konzekvencije i metode u razmišljanju malih ljudi o prevelikim idejama. Kotač koji primjenjujemo s toliko razornog uspjeha nekoliko tisuća godina i dalje ubrzava i sve ga je teže slijediti. Intenzivan osjećaj bespomoćnosti u vožnji na čiji smjer ne možemo utjecati.
A ne stiže se nikamo. Gledajući u tom svjetlu i sve ovo oko sebe, u Hrvatskoj, imam intenzivan osjećaj da se nalazim u onoj glembajevskoj inscenaciji, sobi prepunoj predimenzioniranih kvazi-kunst portreta, likova koji su sudjelovali u događajima što su nadilazili njihovu prirodnu veličinu pa su se poželjeli za budućnost sačuvati kao natprirodne pojave temeljito fotošopirane prošlosti. Nekako mi se sve više čini i to da je jedina vjerodostojna analitičarka i transparentna povjesničarka ta famozna stara Barboczyjeva koja je cjelokupnu našu nacionalnu povijest, sadašnjost i budućnost svela na dvije riječi „mörder und falschspieler“.
Ubojice i varalice. Njih pamtimo, njihove portrete gledamo kad govorimo o „napretku kroz tehniku“ zločina, krađe i prisvajanja tuđih zasluga, kroz cijeđenje i obezvređivanje ljudi, kroz tretiranja naroda kao kolektivnog maloumnika, kroz pokrivanja hulja i pokvarenjaka nacionalnim zastavama, kroz restrukturiranja poduzeća i saniranja banaka. Barboczyjeva je definirala kapitalizam preciznije od svih teoretičara marksizma, a pogonsko gorivo zapadne civilizacije prije Chomskog i ostalih postpovijesnih svjedoka propadanja.
Njezina misija moralnog restrukturiranja glembajevštine doslovno je ogledalo pred nacionalnim obrazom samopropitivanja da smo ga ikada bili kadri obaviti. Ubojice i varalice iz njezine definicije danas se opet zdrave sa “za dom spremni”, urlaju o domoljublju da bi, kao i njihovi preci po pozdravu, mogli orobiti najvrednije potencijale ove zemlje ili ih podanički darovati nekom od vanjskih političkih krvnika. Nepobitno nas iskustvo uči da su najgrlatiji u domoljublju istinski domaći izdajnici, likovi koji bi trebali visjeti u nacionalnoj galeriji srama, ionako prenatrpanoj brojnim eksponatima, koje stara Barboczyjeva posprdno gleda iz povijesnog partera, ali opet odozgo, sa superiornim razumijevanjem njihovih karaktera, dok im se krv cijedi niz ruke u strahovitom kontinuitetu koji bi trebao poistovjetiti budućnost i napredak.
Bravo!