TAJNE JEDNE OFUCANE FOTOGRAFIJE
Retro (prosinac 2022.)
Svijet je bio nevin, osamljen i neshvaćen. Svemir sam i uzaludan. A onda smo se mi podigli na stražnje noge. I počeli ga primjećivati. I shvaćati.
Slično je i sa starim fotkama u ladicama i prašnjavim albumima. Dugo čuvaju svoje tajne. Pronađemo ih slučajno. Izvučemo iz zaborava. Oživimo ih.
– Može li proći ova stara fotka koju sam slikavao prije puno, puno zima? – pitam urednika.
– Može. Tko je na fotki?
– Danilo i Rade Šerbedžija, Josip i Marko Kuže, Čedo i Igor Jovićević, Zlatko Vitez, Darko Radišić i Ivo Vuković.
Dan poslije Silvestrova. Davne Anno Domini. Snijeg na Srednjoškolskom igralištu. Nas deset manijaka na poledici nabijamo loptu. Pet protiv pet.
– 'Ko bi rekel da bu nas pet s te stare fotke završilo u Dinamu – komentira sliku Zlatko Vitez.
Inicijator ledenog hakla:
– Ja sam postal predsjednik skupštine, Joža prvi trener, a Čedo njegov pomoćnik. Poslije je Igor postal prvi trener, a Marko Kuže je još uvijek tehniko prve momčadi.
– Radišić ti je igrao u juniorima Dinama – dodam.
– A Ivo Vuković jedan je od osnivača Torcide – zaključi Zlatko.
Sjetim se kako sam, po želji tadašnjega glavnog urednika SN Revije Zorana Kovačevića, derbi Dinama i Partizana najavio Glembayevima. "crno-belim" Radom i "modrim" Zlatkom.
Fotkali smo ih s loptom na sceni Gavelle, gdje su se u frakovima zagrijavali za predstavu. Rade i Zlatko španali su skupa i u Slobodi iz Podsuseda.
– Dopelal nas je zajednički pajdaš Pero Močibob. Bili smo prvaci među veteranima – prisjeća se Vitez.
Podsjetim Zlatka kako je, igrajući na dva mala, protiv najtalentiranijeg pionira bivše države Igora Jovićevića, napravio jedan od najkrvoločnijih faula u povijesti hakla.
– A kaj bi trebal delat? Mali mi je dvaput gurnul loptu kroz noge. Kad je pokušal s novim "tunelom", sastavil sam ga sa zemljom.
Sjećam se kako je Igor, usta punih zemlje i leda, vrisnuo:
– Striček Zlatko, faul!
– Kaj si ponorel? Pa nije ti ovo Dinamo – dodao je Vitez uz psovku koja ne bi obradovala mamu Sanju.
Taj Igor je za milijun dolara prvo otišao u Real, pa u Brazil, Japan, Kinu, Ukrajinu, pa... Na kraju je završio kao trener Šahtara u Ligi prvaka.
– Gdje iskopa onog malog Gvardiola? – pitali smo ga Žile i ja dok je vodio drugu momčad Dinama u drugoj ligi, a s mladima rušio velikane u Ligi prvaka.
– Primijetio sam ga u mlađim juniorima i odmah ga prebacio sebi. Treneri u klubu bili su protiv, ali vidio sam da je riječ o igračkom čudu.
Bio je u pravu.
Sad je repka nezamisliva bez Joška na mjestu stopera. A tek mu je dvadeseta.
Igor ga je forsirao i kad je postao prvi trener plavih. I zbog njega dobio otkaz. Na Rijeci je, zahvaljujući kiksevima Gvardiola, Dinamo izgubio, a Igor odletio s klupe plavih.
Pravac Ukrajina, gdje je s Dnjeprom dosegnuo Europu. Pa kod Srne u Šahtar, s kojim na proljeće nastavlja europsku šetnju.
– S familijom idem tjedan dana na odmor. Čim se vrnemo, častim filekima – obećava Igor, kojem je krsni kum bio Josip Kuže.
Jožinu sinu Marku, koji je sad kao tehniko uz Antu Čačića na klupi plavih, krsni i firmani kum sam ja. Kad bismo igrali na male branke, Marko je, kao najmlađi, bio golman.
Među živima nema dragog nam prijatelja Čede, koji je za plave odigrao 450 utakmica. I postigao jedan gol.
Kad bi ga zbog tog prvijenca ismijavali, branio bi se:
– Zato sam ih spasio 5000!
Kad je Igor igrao protiv Reala, Celtica, Leipziga u Ligi prvaka, rekoh mu da je šteta što Čedo nije živ. Zbog dragocjenih savjeta.
– Ma on ti je uvijek uz mene, kraj srca, u mislima, i svaki osvojeni bod posvećen je njemu.
Kad smo Jozo, Žile, Vlaho i ja bili na Cetinju, predložiše mi da posjetimo Čedin grob.
– Nećete vjerovati, ali Čedo je još u Zagrebu. Zbog korone urna nije mogla na Cetinje. Sanja se naviknula da bude s njom u sobi. Tako je naš prijatelj na čekanju. Na Svetom Duhu 5.
– Kad pođem gore i ja, zajedno ćemo na Cetinje – objašnjava Sanja.
Dok su Jovićevići boravili u Španjolskoj, u stanu na Svetom Duhu bio je Ivo Vuković.
– Oni su dio moje obitelji – tvrdi bivši ravnatelj ZKM-a.
Kad smo naguravali loptu po ledu na Srednjoškolskom, bio sam uvjeren da će Danilo Šerbedžija završiti među rockerima. A on ode u filmske redatelje.
Kako je u pripremi film o Draženu Petroviću, kolega Ivan Goran Vitez mu je preporučio da napravi "uvoznu" podjelu.
– Neka Dražena glumi Will Smith, a Mirka Novosela mogao bi odglumiti Danny De Vito, mamu Biserku... – nizao je Gigo dok se Danilo nije nasmijao shvativši da se, po običaju, šprda.
Ivan Goran ima nogometne gene na vujčeka Zlatka, koji teška srca priznaje da je Rade bolji španer od njega.
– Šerbedžija je zabijal golove, a ja sam više bil u obrani – objašnjava.
Podsjetim ga kako je u Stuttgartu na turniru, igrajući sa Zajecom, zabio dva pobjednička gola. U sportskim novostima osvanuo je naslov "Vitez zasjenio Zajeca".
– Draža Jerković mi je tad rekel kako su me hteli zet u jedan njemački nižerazredni klub. Nisu ljudi imali pojma da sam glumac.
Ima tu još jedna priča o hat-tricku. Poslastica je to za neki drugi put.
Ova slika sa Srednjoškolca stvarno evocira tone uspomena. Mogao bi se napisati roman o njoj. No tekst ovdje i nije toliko bitan. Slika govori puno, puno više od suvišnog blebetanja. A znate li zašto je malo mutna? Kriv je, naravno, onaj koji ne zna fotkati.
Taj sam.
LJILJIN 93. ROĐENDAN I SPOMENIK SVETOM PETRU CETINSKOM
Foaje HNK (prosinac 2022.)
Dimitrije Popović promovirao je svoju 17. knjigu. Mnogi ih toliko nisu ni pročitali. Ovoga puta zbirka pjesama, koje su čitali Dragan Despot i Urša Raukar.
Dalje ne bih protokolarno jer je baš sve viđeno, rečeno i napisano. Više ću o "sudačkoj nadoknadi" uz odlično bijelo i loše crno vino.
Pitao sam pjesnikinju Marijanu Rukavinu skriva li od supruga Stanka Jerkića, kršnog Hercegovca iz Čeljeva, još uvijek krvavice, čvarke i kobasice.
– Moram. Voli ih, a ne smije jesti.
Mladenu i Miru Gavrana davim pitanjima o mladencima.
– Rade li štogod Zorana i Jakov na poboljšanju demografske slike?
– Jedva čekamo unuke, a oni nabavljaju mačkice.
– ?
– Imaju ih već pet.
– Iduće godine slavit ćemo potomke.
– Pozlatilo ti se – uzvrati Mladena i doda kako će Miro biti sjajan djedica.
Predsjednik Matice non-stop putuje. Idućih dana Vitez, Sarajevo, Banja Luka... Europska turneja.
– U Banjoj Luci otvaramo ogranak Matice. Ostalo je tamo oko 500 Hrvata o kojima se valja brinuti – reče.
Mirina mama Ljilja dobrano je zakoračila u živahno deseto desetljeće života.
Zvrcnuo sam meni najdražu Hercegovku i pridružio se čestitarima poželjevši joj zdravlja, sreće i nove praunuke.
– Imam ih jedanaest. I njima i svojoj djeci i unucima ponavljam da svoje bogatstvo uvijek nose sa sobom. Kažu mi: "Kako, bako... kako, mama, sve može stati u dvije torbe?", a ja im kažiprstom pokažem na glavu. Brzo su shvatili što želim reći – priča mi Ljilja, koja tuguje za svojom Hercegovinom i svojom Slavonijom.
– Nije ti grad za mene – okonča naš dug i meni drag razgovor.
Do Dimitrija u HNK se nije moglo. Popričali smo malo kasnije o situaciji u Crnoj Gori i o budućem spomeniku Svetom Petru Cetinjskom.
Meštrovićev Mauzolej na Lovćenu simbol je Crne Gore, a Dimitrijev spomenik Svetom Petru Cetinjskom trebao bi biti drugi veliki simbol male i ponosne države.
– Taj spomenik krasit će plato iznad Cetinja. Projekt je završen i uskoro bi trebalo krenuti u realizaciju – kaže Dimitrije.
Sa svojih osam metara brončane visine dominirat će nad Cetinjem.
IVIN TORNJAK I LIKVIDACIJA ZAGORSKOG ROBINA HOODA
Foaje HNK (prosinac 2022.)
Imam blagi osjećaj kao da nisam izlazio iz predvorja HNK. Intendantica Iva Hraste Sočo otvorila je vrata mnogim kulturnim sadržajima. Bravo.
U razmaku od nekoliko dana Dimitrije, pa promocija monografije Ive Gregurevića. I druženje s dragim ljudima.
Bivšega gradonačelnika Zlatara Stanka Majdaka, svog šulkolegu, pokušavao sam u HNK po sto i prvi put nagovoriti da mi otkrije tko je likvidirao Vinka Pintarića, zagorskog Robina Hooda.
– E, to ti nemrem reći. Nastrelil ga je jedan naš specijalac. Njegovo ime je tajna – rekao mi je bivši načelnik policije, koji je i sam lovio opasnog razbojnika.
– Zar ga niste mogli uhititi živog?
– Naređenje je bilo da ga dopelamo živog. Bio je totalno opkoljen. Celu noć smo ga zasipali dimnim bombama i suzavcem. Ali se ni dal isterat. Normalan čovjek to ne bi mogel izdurati. Na kraju ga je jedan specijalac, hitcem u glavu, ustrelil.
– ?
– Drugač se ni moglo. Osobno sam tijekom potjere spasil život jednom nedužnom čovjeku. Na cesti smo sreli tipa sličnog Vinku. Kad je posegnul rukom u zadnji žep, dečki su ga šteli upucati. Zaustavil sam ih jer sam skužil da iz žepa ne vadi pištolj, nego pljoskicu s rakijom.
Kažem Majdaku da nikada nisam bio član nikakvih partija i stranaka osim društva "Vinko Pintarić". Iskaznica br. 20.
Zadnji predsjednik Davor Dretar Drele.
Poslije sam Anitu Malenicu i Pericu Martinović pitao što je s onim golemim tornjakom Ive Gregurevića.
– Zbrinut je. Čuvaju ga, paze i njeguju.
I bi mi drago što je nešto iza našeg prijatelja ostalo.
Uz filmove. Jurkićevu bistu. Mlikijevu monografiju. Sve drugo je rasprodano i nestalo. Tužno.
P.S. O izvanprotokolarnim spikama sa Zrinkom Cvitešić, Nadom Abrus, Brankom Cvitković, Dorom Fišter, Brankom Schmidtom, Brankom Vukšićem, Vedranom Mlikotom... iduće nedjelje.
