Tako je to kad se sudare dva svijeta u kojima vladaju posve različiti kriteriji odgovornosti, svijet politike i medija. Onda imamo s jedne strane glavnog državnog inspektora Andriju Mikulića (što nikad nije smio postati, a još manje biti angažiran u predsjedničinoj kampanji) koji u tomu što je ispunio nevjerodostojnu imovinsku karticu ne vidi veći problem, pa će to ispraviti bez težih posljedica dok ga s druge strane novinari i oporba ismijavaju i traže njegovu ostavku.
Doduše, sutradan se ispostavilo kako je SDP brzopleto tražio njegovu ostavku kad je objavljeno kako je njihov šef Davor Bernardić i formalno u grandioznom sukobu privatnog i javnog jer je jamio poklon vrijedan 263.000 kuna. Ali, i novinari pretjeruju. Jer, Mikulićev propust baš i nije kakvim je predstavljen.
Naime, on je u imovinskoj kartici za tri kuće s okućnicom imao upisanu kvadraturu objekata, s tim da im je vrijednost ostala ista i nakon što je unio tih dodatnih 1033 m² triju okućnica. Tako je recimo vrijednost naslijeđene kuće s okućnicom u Malinskoj bila i ostala 2,2 milijuna kuna i nakon što je podatak da nekretnina ima 180 m² popravio novim od 867 m². Zapravo čak ima i logike u tomu što je Mikulić prvo napisao, jer o vrijednosti “kuće s okućnicom” u pravilu više govori površina kuće nego okućnice.
Ali, što se suštine tiče, za imovinsku karticu najvažnija je procjena vrijednosti nekretnine, pa se Mikulićev propust svodi na tri “tipfelera”.
Premda ne čudi reakcija medija. Unatoč internetu koji je ubrzao kolanje informacija, ali i povećao mogućnosti pogreške, tretiranje novinarskih propusta od strane imunitetom zaštićenih političara, te sudaca, čak je i pooštreno.
Milijana Brkića rizično je i spominjati. Jer, on odmah “štanca račun” u formi tužbe u iznosu od 40.000 kuna, koliko po svakom tekstu procjenjuje svoje duševne boli. Zbog desetina napisa lani u listopadu podnio je 25 tužbi. Dakle, samo drugi čovjek Hrvatskog sabora i najveće stranke želi od medija izvući milijun kuna, a pitate li Andreja Plenkovića on uporno tvrdi kako ne vidi da su medijske slobode u Hrvatskoj ugrožene.
Brkić je dobio 40.000 kuna i za tekst u kojem je postavljeno pitanje kako je u stanju obavljati svekolike dužnosti ako trpi tako teške duševne boli. S tim da tada, lani 26. listopada kad smo tražili podatak koliko je tužbi Milijan Brkić podnio protiv medija, bilo ih je tek pet, što smo ocijenili previše za dopredsjednika Hrvatskog sabora, člana triju saborskih odbora i zamjenika predsjednika HDZ-a.
Kako sudovi ne rade u popodnevnoj smjeni, Brkić će za radnog vremena Hrvatskog sabora morati 25 puta ići na sud radi davanja iskaza kako trpi boli baš od tog teksta, riječi i rečenice, odnosno kako je rastresen, uznemiren te su ga čak i maloljetna djeca, baš zbog tog teksta, a ne nekog od preostalih 24 utuženih i tko zna koliko neutuženih, propitivala je li to baš tako.
Recimo, moje svjedočenje trajalo je oko 45 minuta, što je Brkić odslušao, a zatim vjerojatno još toliko i sam svjedočio, tako da je taj dan izgubio barem tri sata na samo jednu parnicu. I tako puta 25. Iako je i sam rekao kako nije inzistirao na objavi ispravka ili presude, jer ga to samo podsjeća na traumu.
Šteta što niti jednog suca ne vuče znatiželja pitati Milijana Brkića kako uspijeva tako precizno povezati svaki pojedini članak i duševnu bol baš s njim.
Njegove tužbe dobivaju različiti suci i svaki ih promatra za sebe, a baš nitko nema uvid u cjelinu. Recimo, u petnaestak tužbi Brkićev je odvjetnik vjerojatno koristio opciju “copy-paste” tako da su u svakoj od tih njih, bez obzira na kvantitetu i “kvalitetu” spornih navoda, oni uvijek proizveli “velike neugodnosti u svakodnevnom životu i radu” te je “trpio, a trpi i danas velike i intenzivne duševne boli”, kao i “psihički strah zbog ozbiljne zabrinutosti zbog javnog poniženja”.
I u svakom slučaju riječ je o boli koju uvijek može ublažiti baš 40.000 kuna! S tim da kad svjedoči, Brkić ne zna koliko je tužbi podnio, već za sve upućuje na odvjetnika koji očito rutinirano prati medije i u svojoj manufakturi štanca tužbe. Što ne bi, kad mu zakon i suci to omogućuju.
Niti u jednom slučaju nisu pozvani članovi obitelji ili Brkićeve kolege kako bi iznijeli primjere njegove rastresenosti. Niti jedan medij nije zabilježio, niti je itko primijetio da je Milijan Brkić, tih dana lani u listopadu najjavnija osoba od svih javnih osoba, bio uznemiren ili da se bilo što čudno događalo s njim.
Kako je uspio sakriti “milijunsku” bol, niti mu se vidio taj strah u očima, o čemu svjedoči i što unovčuje od nakladnika. Taj bi fenomen trebalo istražiti.
Gordan Maras tih je dana najavio kako će tražiti raspravu o Brkiću i spisu o elitnoj prostituciji u Saboru, na što se Brkić nasmijao uzvrativši novinarima: “A gospodin Maras se jako razumije u to...”.
Isto tako upitan radi li se o političkoj hajci na njega, Milijan Brkić je novinarima rekao:
“Pustite sad političke hajke na mene, možda je usmjerena i prema HDZ-u” (što je Plenković demantirao!), te je govorio kako ga žalosti što takve informacije cure iz službenih izvora.
Ali, nije ga zanimalo da utuži sustav iz kojeg cure informacije, već baš pronositelja loše vijesti. Kako u niti jednom od svojih tada čestih istupa, nije rekao nešto o svom teškom stanju i strahu koji trpi, upozorio medije da će ih tužiti.
Kako to da nije inzistirao na objavi ispravka, ne zanima ga niti objava presude, pa ni osuda novinara koji navodno pišu neistine, a niti je tražio da se s portala uklone sporni članci, već ga zanima isključivo i samo da po svakom tekstu dobije – 40.000 kuna.
Ovog Vasu se moze opisati u nekoliko rijeci: plagijator, muljator, lazov, lopov.