Mnogi su izjavu Tomislava Karamarka nakon reizbora za predsjednika HDZ-a o tome kako ga u idućem mandatu “isključivo zanimaju... okončanje ideoloških rasprava i okretanje budućnosti” protumačili kao “okretanje HDZ-a centru”.
Taj Karamarkov navodni “zaokret” nekako se poklopio s eskalacijom medijsko-političko-diplomatskog lova na fašiste u Hrvatskoj, kao i izvještajima o tome da se privode kraju radovi oko izgradnje “lijevog Mosta”, s kojim bi trebao koalirati. Sve to u teoriji izgleda sjajno, no ostaje pitanje ne bi li Karamarko tim potezom srušio sve ono što je dosad gradio? Još i više, ne bi li to bilo jednako priznanju vlastitog poraza?
Naime, Karamarko je cijelu strategiju obnove HDZ-a izgradio na antikomunističkoj retorici, priči o lustraciji i inzistiranju na ideološkim temama. U tome je u dobroj mjeri i uspio, ali to je odvuklo HDZ k rubnoj desnici i pravaštvu. Karamarkovo zagovaranje “povratka Tuđmanu” zapravo je završilo kao povratak Anti Starčeviću. Pritom je, dakle, prvi lustriran upravo Franjo Tuđman, u onom dijelu u kojem se pozivao na naslijeđe antifašizma. Dubok je ideološki jarak iskopan i pitanje je može li se sada svega toga odreći i vratiti nazad, i to još preko nekakvog “lijevog Mosta”?
Uostalom, takav centrumaški zaokret već je napravila predsjednica Grabar-Kitarović kada je, pritisnuta diplomatskom ofenzivom, izjavila da je “Hrvatska izrasla na korijenima Domovinskog rata i antifašizma koji je utemeljen u našem Ustavu”, no to je spominjanje antifašizma samo razgnjevilo njezine pristalice koji su to doživjeli kao izdaju. Smije li sada i Karamarko ponoviti njezinu gestu “pucanja u vlastite noge”? Jer, ne treba ostati neprimijećeno da Karamarko pri svojoj “obnovi HDZ-a” polako postaje liderom jednog prosvjednog pokreta, gotovo pobune, konzervativnog dijela Hrvatske, koji u dobroj mjeri podsjeća na pobunu koja je u Mađarskoj dovela Viktora Orbana na vlast ili pobunu konzervativne Amerike koja sada glasa za Donalda Trumpa.
To je pobuna tihe konzervativne većine kojoj je preko glave optužbi lijevoliberalnih elita za fašizam, zatucanost i rasizam i zahtijeva za radikalnom promjenom kulturne paradigme. Kada objavite da velik dio nečije kulture mora biti uništen kao nazadnjački, opasan i fašistički, ljudi to čuju kao objavu rata i bune se. Njihova reakcija nije pokoravanje, već pobuna, jer oni nemaju u rezervi neku drugu kulturu. Ti ljudi, kojima je dosta kulture kajanja i samookrivljavanja, ne žele vidjeti kako se njihovi lideri posipaju pepelom.
To je problem koji stoji pred Karamarkom, i koji je puno veći od onog koji ima s kombinatorikom i preslagivanjem vladajuće većine na političkoj sceni. Ako ponovi Kolindinu gestu i krene prema centru, pristalice bi ga lako mogle otjerati dovraga. Koaliranje s HDZ-ovcima omraženim HNS-om, ma koliko se on sada proglašavao “domoljubnim centrom”, imalo bi isti efekt, jer HNS predstavlja simbol lijevoliberalne elite koju HDZ-ovci preziru više od SDP-a. Karamarko je prihvatio Milanovićevu bačenu rukavicu borbe oko kulture, a mijenjanje dresa usred bitke ne može se tumačiti drukčije nego kao kapitulacija. To Karamarko vjerojatno razumije pa je izbjegao, poput predsjednice, javno si “pucati u nogu”, no to je mač čija mu oštrica visi nad vratom.
Da stvar bude gora za njega, na ono što bismo mogli nazvati konzervativni prosvjedni pokret u Hrvatskoj, čiji je lider i zadnja uzdanica možda i bez namjere postao, ima i svoju vanjskopolitičku dimenziju.
Europske elite povele su pravu malu antifašističku kampanju preko medija i društvenih mreža u povodu aktualnih polemika oko Jasenovca i “rehabilitacije ustaštva”. Jasno je, Europa – poglavito ne Njemačka – ne želi još jednu neposlušnu Mađarsku, naročito ne na tzv. balkanskoj migrantskoj ruti, koja se polako pretvara u stari prepoznatljivi put njemačkog Drang nach Osten. Stoga je cilj sve koji stoje na tom putu proglasiti fašistima. Puni su mediji naslova o “obnovi fašizma u Srednjoj Europi”. O Hrvatskoj je nedavno izašao dokumentarac u produkciji njemačke televizije ARTE koji je prikazuje kao utočište najcrnjeg neofašizma u Europi. Dio tog pritiska predstavljaju i prijetnje koje stižu iz Bruxellesa u povodu hrvatske inicijative oko blokade Srbije u vezi potpisivanja poglavlja 23. Nije, dakle, vrijedilo ni postavljanje “pronjemačkog” Mire Kovača za MVP. Ne prihvaća se ništa osim potpune kapitulacije. To je odluka koja stoji pred Karamarkom. “Zaokret k centru” ima svoju cijenu, a ona bi mogla biti prilično visoka.
>>Jasenovac između dvije smrti
>>Pobuna protiv očeva s akademskim pokrićem
gospodo, sada nema nazad. sjetitie se slucajnog premijera koji je 1,5 godina zavlacio EU, ali je barem pokazao da ne skida gace odmah. vi u ovom slucaju imate na svojoj strani sve adute i ne bi trebali nikako popustiti