– Cijeli radni vijek brinula sam se o pacijentima u Bolnici Vrapče gdje sam radila kao medicinska sestra. I onda se sve tako reći preko noći promijenilo i uloge su se zamijenile – započinje svoju priču Dragica Tresk, korisnica Doma za ljude treće životne dobi Severović u Novakima Bistranskim. Rođena Samoborka tu je završila prije četiri godine, nedugo nakon što je postala paraplegična.
– Pravi uzrok moje bolesti ne zna se, radili su mi na desetke pretraga, ali bez previše uspjeha. Ne pada mi toliko teško što sam ovdje u domu, dobro je društvo, osoblje, hrana, a čak se i ja ovakva imam kuda prošetati po prirodi i svježem zraku – govori i bez imalo srama šali se na vlastiti račun. Naime, s obzirom na njezino stanje kreće se uz pomoć kolica, a svakog dana to čini po parku koji se nalazi u sklopu doma. Ondje je zasađeno više od šezdeset vrsta biljaka o kojima se najviše brinu upravo stanovnici Doma.
– Relativno sam se rano udala tako da već imam i praunučad. Oni, unuci i djeca redovito mi dolaze u posjet. Doista se ne mogu žaliti ni na što, ali da vam budem iskrena, tek sam prije nekoliko tjedana, kad je tu došlo ovo dvoje blesana, opet na neki način osjetila ono što možda nisam već godinama – onu pravu, iskrenu, dječju sreću – kazuje nam gospođa Dragica, istovremeno pogledavajući po dvorištu Doma ne bi li ugledala te “blesane” o kojima priča.
Stigli s ranama na tijelu
A blesani, koji su imena dobili po dvoje odmetnika, kriminalaca i ljubavnika koji su svjetsku slavu stekli zahvaljujući svojim zločinačkim pothvatima, otkako su došli u Dom više ne odazivaju na Bonnie i Clyde. Ragiraju na svoja nova imena koja su im nadjenuli korisnici Doma. Tako je njega dopalo ime Žuti, a nju - Crna. Oni su braco i seka, mješanci terijera i tko zna koje pasmine, a imaju tek nekoliko mjeseci. Vlasnica Doma Gordana Severović početkom rujna odlučila ih je spasiti od života na ulici ili možda u kakvom boksu.
Za njih sam saznala putem društvenih mreža, odnosno preko jedne udruge za nezbrinute životinje koja je te psiće pronašla na nekakvom deponiju u blizini Slavonskog Broda. Bili su neuhranjeni, žedni, s ranama na tijelu i općenito u dosta lošem fizičkom stanju. Jednostavno mi se, kako se kaže, srce slomilo i nisam ih mogla ostaviti na milost i nemilost sudbini. Budući da doma imam već tri psa, dva labradora i jednog mješanca kojeg sam isto tako udomila, odlučila sam da će Bonnie i Clyde, odnosno Crna i Žuti, postati službeni terapeutski psi u Domu Severović. Koliko je meni poznato, to su i prvi terapeutski psi u nekom domu za starije u cijeloj Hrvatskoj – govori Gordana Severović. Ističe da tu odluku nije donijela tek tako, nego poučena iskustvom. Ponekad je svoje pse znala dovesti u Dom, a korisnici bi tada reagirali doista pozitivno, igrali bi se s njima, hranili ih ili ih jednostavno samo malo podragali. I ono što je najvažnije - psihičko stanje nakon toga bi im se popravilo.
– Kada su došli Crna i Žuti, dosta nas je odmah na prvu bilo oduševljeno, praktički smo čekali u redu kako bi im dali neku poslasticu ili ih podragali. Naravno, ne mogu reći da nije bilo i onih koji su malo gunđali zbog toga. Nakon tjedan-dva čak su i oni koji su imali averziju popustili i sada ih dođu podragati ili se malo poigrati s njima. Ima čak i smiješnih situacija kad ih potajno maze jer ne žele da mi drugi vidimo da su se “smekšali” – kazuje dobro raspoložena Dragica Tresk.
Kako među stotinu i četrdeset korisnika ima i onih kojima na životinje ne gledaju previše blagonaklono, postoje pravila, pa tako Crna i Žuti ne smiju ulaziti u samu zgradu Doma. Vrijeme provode u vrtu, ponajprije zbog toga kako ne bi došli u dodir s hranom ili lijekovima.
– Nastojimo da naši korisnici u domu Severović žive kao da su u svojim stanovima, želimo im pružiti tu kućnu atmosferu i zato smo se odlučili i za pse. Da se stvarno osjećaju kao da su u svom vrtu; to su njihove životinje, oni vode brigu o njima. Sanitarna inspekcija, na žalost, ne dopušta ulazak životinja u unutarnji prostor doma jer bi mnogi korisnici voljeli dovesti svoje ljubimce sa sobom – pojašnjava Gordana Severović.
Posebno je razočaravajuće da u Hrvatskoj vlasnici privatnih domova za starije osobe uopće nemaju ni mogućnost biranja žele li ili ne žele dopustiti držanje kućnih ljubimaca, s obzirom na to da je više studija potvrdilo pozitivne učinke životinja na starije ljude, posebice one smještene u domovima za starije osobe. Prema istraživanju osoblja domova za starije i nemoćne, n stanari koji u domu borave s kućnim ljubimcima zadovoljniji su i vitalniji od drugih. To dokazuju i brojke koje kažu da je u pet domova koji primaju kućne ljubimce tijekom pet godina zabilježena 15 posto manja smrtnost negoli u domovima bez kućnih ljubimaca.
Nema osamljenosti
– Cijeli život imala sam pse kao kućne ljubimce, i jako mi je teško palo kada sam morala doći u Dom i odvojiti se od njih. Meni je apsolutno bolja atmosfera otkako su psi tu, jer ja s njima mogu razgovarati, oni meni svojim zvukovima odgovaraju. Psi su najvjernija bića i onima koji ih nisu nikad imali teško je to opisati. Žuti i Crna jako su zaigrani, lijepo su im uredili kućicu, a uopće ne uznemiravaju ljude. Vide kad se netko ne želi maziti s njima i puste ga na miru – kazuje Štefanija Kapetanović, vitalna 91-godišnjakinja koja je u Dom Severović došla prije pola godine. Njezino mišljenje dijeli i 75-godišnji Ljudevit Kudrena koji je na neki način odlučio preuzeti brigu o novopridošlim šapicama te im postati neka vrsta trenera.
– Svaki dan ih iščetkam, prošećem, sad kad dobijemo uzicu učit ću ih da hodaju uz nogu i još nekoliko osnovnih naredbi poput sjedi, lezi, kreni, daj šapu. I sam sam imao kokeršpanijela koji je bio prvak Jugoslavije na natjecanju u ljepoti pasa. A moj susjed i jako dobar prijatelj bio je kinološki sudac pa sam uz njega naučio dosta stvari koje ću sada s radošću moći primijeniti i na ovo dvoje naših novih ljubimaca – govori Kudrena.
Istraživanja potvrđuju, a u to smo se uvjerili i vlastitim očima i u razgovoru s korisnicima Doma, terapeutski psi pokazali su se blagotvornima i kao sjajna terapija protiv osjećaja usamljenosti, od kojeg mnogi pate nakon odlaska u dom. Tako mnogi domovi u Europi i svijetu imaju svoje pse koji su prošli posebne treninge kako bi tamo mogli živjeti. Sve provedene studije potvrđuju da starijima pomaže i 30 minuta tjedno u društvu životinje, pa zašto onda ne bi postojala takva mogućnost i u Hrvatskoj. U Domu Severović već je provode.
