Tko zna kamo će nas odvesti politički pregovori s ciljem određivanja mandatara i formiranja vlade. Sve su opcije u igri, od odbačene ideje o velikoj koaliciji ili tripartitnoj stručnoj vladi do tek nešto vjerojatnije mogućnosti ponavljanja izbora zbog neuspjelih pregovora o sastavljanju vlade. Teškoće formiranja vlade u okolnostima kad izborni rezultat ne daje jasan i jednoznačan odgovor nisu strane ni u dugotrajnijim i razvijenijim demokracijama od naše.
Nijemci vole velike koalicije
Upravo na tu temu "Formiranje vlade u razvijenim parlamentarnim demokracijama – SR Njemačka i Velika Britanija" u Informatoru je rad objavila prof. dr. sc. Biljana Kostadinov s katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu. Njemački odgovor, navodi, daje prednost većinskom nad ideološkim elementom: "Umjesto stava da najbrojnija parlamentarna stranka nužno mora vladati ili da sukob dviju najvećih stranaka apsolutno isključuje njihov savez u postizbornom vladanju, političke stranke smatraju da obvezatno moraju djelovati kako bi se institucionalno stvorila većina potrebna za vladanje", sažima profesorica zaključujući kako njemačka doktrina preferira radno sposobne vlade više nego stranačke ideološke prosudbe.
Kao tipičnu značajku njemačkog rješenja Kostadinov ističe važnost prethodnog postupka koji odgovara našim aktualnim pregovorima. Ti koalicijski razgovori završavaju se dogovorom koji dobiva formu koalicijskog sporazuma. Za pretpostaviti je da će i aktualni pregovori rezultirati pisanim dokumentom u kojem će biti sadržano što će se i u kojim rokovima raditi. Tek potom, logično je zaključiti, zastupnici Mosta bit će spremni dati svoj potpis ispregovaranom mandataru. Dakle, konzultacije kod predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – koje, doduše, formalno mogu početi nakon što Ustavni sud objavi da je izborni proces ustavno i zakonito završen te Državno izborno povjerenstvo objavi konačne službene rezultate – s obzirom na okolnosti, zapravo i nemaju smisla dok se aktualni pregovori ne završe. Predsjednica bi jedino mogla svim akterima priopćiti svoja "pravila igre" vezano za dokazivanje saborske većine, ali pregovaračima svojim utjecajem ne može pomoći. A nakon odluke Mosta konzultacije kod predsjednice predstavljat će "samo" ustavnu verifikaciju postignutog sporazuma u formi njezina imenovanja mandatara. Ta odluka predsjednice više nije dio izbornog procesa. Predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec to je potvrdila na nedavnoj konferenciji za novinare, kazavši da Ustavni sud "ni na koji način nije inkorporiran i ne sudjeluje u rješavanju političkih pitanja vezano uz imenovanje mandatara i vlade". Biljana Kostadinov u svome radu, očito zbog polemika koje je svojim stavom izazvao Tomislav Karamarko, piše: "Povjeravanje mandata za sastavljanje vlade bez dokaza o obavljenim konzultacijama u prethodnom postupku (liste potpisa) čelniku stranke koja na izborima dobije najviše glasova (relativnu većinu) nije u skladu s Ustavom". Ni u Velikoj Britaniji nema pravila da se prva prilika daje najvećoj stranci, već pregovarati mogu svi sa svima tako da i tamo onaj s najviše glasova može postati oporba.
S obzirom na to da Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati ustavnost odluke predsjednice o dodjeli mandata, ta je odluka prepuštena njezinu osobnom osjećaju političke odgovornosti. Ali ni to što je koalicija Hrvatska raste nakon izbora pridobila više mandata ne daje joj pravo da dobije priliku formirati vladu jer Ustav je isključiv – priliku dobiva onaj tko dokaže da ima podršku većine u Hrvatskom saboru.
Stoga se i konzultacije kod predsjednice svode na iščekivanje odluke zastupnika Mosta. I u Njemačkoj političke stranke vode poslijeizborne "igre", dok u Belgiji (i Nizozemskoj) ključnu ulogu ima državni poglavar koji određuje iskusnog političara, tzv. informatora da prikupi informacije o motrištima i željama vezano za formiranje vlade te savjetuje kralja o imenovanju tzv. formatora, mandatara za sastav vlade.
U suvremenom britanskom parlamentarizmu pravilo je da se krunu ne uvlači u stranačku politiku, već je dužnost parlamentarnih stranaka potražiti, odrediti i jasno prenijeti državnom poglavaru tko je u najboljem položaju da zadobije povjerenje Donjeg doma, tumači Kostadinov. U britanskim okolnostima Milanovićeva vlada nakon ovakvih rezultata izbora, iako očito nema podršku većine u parlamentu, ipak ne bi podnijela ostavku jer zasad nema jasnu alternativu. Usto dobivanje povjerenja većine u Donjem domu nije isto što i osvajanje većine glasova na izborima, a jedini valjan demokratski test usvajanje je vladina programa u kraljičinu govoru. Cameronov The Cabinet Manual (2011.), vodič kroz zakone, konvencije i pravila za djelovanje vlade, sačinjen nakon formiranja prve koalicijske vlade nakon 60 godina, tumači da su moguća tri oblika vlade bez apsolutne većine, manjinska (eventualno poduprta nizom ad hoc sporazuma), vlada utemeljena na međustranačkom sporazumu ili koalicijska vlada.
Most se očito u svome prvotnom prijedlogu vlade nacionalnog jedinstva ili sada reformske, stručne vlade poveo za primjerom Njemačke, gdje političke stranke ne oklijevaju stvoriti velike koalicije bez obzira na to koliko su neprirodne i neskladne. "Suprotno anglosaksonskim i posebice nordijskim inačicama parlamentarnog sustava, gdje se u pravilu preferira politička koherentnost i homogenost vlade...", napominje Kostadinov. Politički kompromis i važnost uspostave nacionalnog konsenzusa očito su visoko na listi političkih vrijednosti u Njemačkoj, za što profesorica razloge nalazi u iskustvu Weimarske Republike (1919.-1933.) kad takve prakse nije bilo ni u parlamentu ni u društvu.
Sporazum se mora objaviti
Prethodni postupak u Njemačkoj počinje istražnom fazom kad stranke sondiraju potencijalne partnere pa nakon načelnog dogovora šefova stranaka prelaze na koalicijske razgovore o programu rada i podjeli mjesta u koaliciji. "Riječ je o harmoniziranju programa, selekcioniranju izbornih obećanja i nalaženju kompromisa. potpisivanjem koalicijskog sporazuma zatvoren je glavni dio faze pregovaranja", tumači Kostadinov dodajući kako je potpisivanje sporazuma uobičajena praksa u državama naviknutim na koalicijske vlade (u Izraelu je to ustavna obveza), a u Njemačkoj su prethodni sporazum sklopile sve koalicijske vlade od 1969. godine. Sporazum se objavljuje radi transparentnosti vlasti, ali i da se osigura mogućnost pritisaka putem javnosti pokaže li se to naknadno potrebnim.
Dakle, u njemačkom parlamentarnom sustavu predsjednik predlaže za kancelara osobu koja, na temelju objavljenog koalicijskog sporazuma zaključenog u prethodnom postupku, dokazuje da uživa apsolutnu većinu u Bundestagu. U Velikoj Britaniji ustavna se zagonetka o formiranju vlade kad nitko nema većinu rješava ustavnom konvencijom, a nepostojeća naša ustavna zagonetka, ističe Kostadinov, rješava se tako da predsjednik Republike daje mandat osobi koja na temelju raspodjele zastupničkih mjesta i obavljenih konzultacija (trajanje nije ograničeno) uživa povjerenje većine svih zastupnika.
>> Ili će na vlast ili slijedi preslagivanje
>> Most se drži skupa, ali raspad slijedi kad odaberu stranu
