Kako međugorski vidioci razgovaraju s Gospom jedno je od najintrigantnijih pitanja međugorskog fenomena, na koje u najnovijem isusovačkom glasilu, Glasniku Srca Isusova i Marijina, odgovara svećenik i psiholog dr. p. Mijo Nikić, inače član Povjerenstva koje je godinama ispitivalo Međugorje i vidioce. Napisao je psihološku analizu “Kako vidioci vide…“.
On ne smije govoriti izravno svoje mišljenje o Međugorju jer ga veže tajna na koju su se obvezali svi članovi Povjerenstva koje je osnovao papa Benedikt XVI., kako piše u uvodniku p. Petar Nodilo, glavni urednik Glasnika SIM, no p. Nikić daje mnogo odgovora o tom fenomenu.
Percepcija objekta i poruke
– Privatne objave, odnosno razna viđenja i ukazanja spadaju u vrst nutarnjih zapažanja budući da slike i likove koji se prikazuju u viđenjima ne postoje u izvanjskome prostoru i njih “vide“ samo vidioci za koje je spomenuto nutarnje zapažanje ili zrenje identično s vanjskom osjetnom pojavom.
Vidioci imaju dojam kao da gledaju neku pojavu vanjskim tjelesnim zapažanjem kao što vide svi ljudi. Nutarnje gledanje aktivira se onda kad je duša dirnuta impulsima, poticajima neosjetnoga, tj. onoga što nije vidljivo ili zamjetljivo običnim osjetilima, nego je zamjetljivo nekim “nutarnjim osjetilima”. Likovi koji se ukazuju osobama u privatnim objavama tako diraju dušu da ona reagira na te impulse – objašnjava p. Nikić, citirajući kardinala Josepha Ratzingera kako “povlašteni primatelji ukazanja i privatnih objava su često djeca jer je njihova duša još premalo iskrivljena, a nutarnja sposobnost zapažanja je još uvijek netaknuta”.
Temeljna istina u svakoj percepciji glasi da mi nikada ne vidimo čisti objekt niti shvaćamo doslovno poslanu poruku, nego i jedno i drugo (objekt i poruku) doživimo na subjektivni način, a to znači da ih malo iskrivimo ili ograničimo. To vrijedi za percepciju ili spoznaju vanjskim osjetilima, a još više za percepciju nutarnjim zapažanjem – kaže Nikić dodajući da to, praktički, znači da “viđenja i ukazanja nikada nisu prenesena kao fotografija bilo vizualna ili auditivna onoga što su vidioci vidjeli i čuli“.
Oni su slika i sadržaj “filtrirani“ ili “procijeđeni“ kroz nutarnji psihički aparat vidioca, kroz njihove svjesne i nesvjesne želje, strahove, očekivanja, konflikte i stavove. Spomenute tvrdnje potvrđuje dubinska psihološka analiza procesa ljudske spoznaje i percepcije – objašnjava Nikić dodajući kako “spomenuto nutarnje gledanje nije mašta, nego stvarni i istinski način zapažanja“.
Međutim, govor o doživljenoj objavi i interpretacija viđenoga u jednom ili više ukazanja, već su drugotna elaboracija prvotne doživljene stvarnosti. To znači da od vidjelaca dobivamo “filtriranu“ ili “procijeđenu“ stvarnost. Ne čine to vidioci svjesno. Oni pričaju onako kako mogu i znaju, često puta su i sami svjesni da njihov govor i opis daleko zaostaje od onoga što su stvarno vidjeli i doživjeli – kaže Nikić.
U jednom autentičnom ukazanju poruka i slika koju nam vidioci prenose jesu rezultat poticaja odozgor, od Boga, Isusa, Majke Božje ili nekog sveca i postojećih sposobnosti osobe koja ima ukazanje. To znači da će isti događaj i istu poruku vidioci različito prenijeti, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima, odnosno prema svojim željama, strahovima i očekivanjima – piše p. Nikić dodajući da treba biti “oprezan i kritičan u prosudbi onoga što nam vidioci prenose kao poruku Neba“.
Treba provjeravati duhove
Nije razborito sve što kažu odmah primiti “zdravo za gotovo“, nego treba provjeravati duhove. Treba imati na pameti da nam vidioci nikada ne prenose fotografije vizija ni snimljeni tekst poruka, nego do nas dolazi ono što je već prošlo kroz njihov nutarnji svijet, njihovu podsvijest, njihovu prošlost. Imajući na pameti ovu činjenicu, postaje jasno kako je u ovu stvarnost o privatnim objavama i ukazanjima nužno uvesti pravila o razlikovanju duhova.
Toga je bila svjesna i vidjelica Lucija iz Fatime koja je sama izjavila da njoj nije darovano tumačenje tajne, nego samo njezino viđenje – piše Nikić, citirajući Ratzingera kako „tumačenje tajne spada na Crkvu, a ne na vidioca“ te da, „kad vidioci govore o budućim događajima, često puta dramatičnim i zastrašujućim koje čekaju ovu našu povijest, ne smijemo ih uzimati doslovno kao navještaj nečega što će neminovno doći, nego kao prijeteću opasnost koja bi se mogla dogoditi ako se ljudi ne obrate“.
ah, licemjerja. naravno da su vidioci vidjeli to što su vidjeli i govore istinu jer to i sama crkva potvrđuje svojim stavom kako bog postoji a sve se temelji na vjerovanju. dakle, ako vjerujemo predanjima crkve kako bog postoji ( a nije znanstveno utemeljeno ) tako možemo vjerovati i vidiocima ( također nije znanstveno utemeljeno ). stvar je u izboru pojedinca, ni manje ni više. još bolje pitanje za gosp. nikića je da nam pojasni stvari oko vjerovanja u duha svetog, kakav znanstveni dokaz ima za postojanje istog ili ne.