I ovog se Božića iz skromnog doma Eve Živković čuo veseli smijeh.
Njezina kuća, u kojoj živi sama otkako je lanjskog prosinca iz nje na
posljednji put otišao suprug Milan, nakon što su 57 ljeta dijelili
dobro i zlo, bila je dupkom puna.
Pa kako i ne bi, kad su joj u posjet došli najmiliji, pa se u njezinu
dvorištu natiskalo desetak automobila, što njemačkih, što riječkih, što
osječkih registarskih oznaka. Pitat ćete se tko je Eva Živković i zašto
je bitno je li kod nje za Božić netko bio ili ne. E, pa Eva Živković je
78-godišnjakinja iz Čepina kod Osijeka.
Živi od 1050 kuna mirovine, koju je nasljedila od pokojnog Milana.
Režije joj “pojedu” gotovo sve. Pokretna je i vesela, spremna za priču
i šalu. Pohvalit će se da osim hrvatskog govori i njemački, svoj
materinski jezik.
Sad ćete pomisliti da je ona obična starica, koja, poput tko zna koliko
građanki Hrvatske, nikad nije bila proglašena ženom godine.
Titula izmiče
Nije taj naslov dobila čak ni sada već daleke 1977. godine, kada je
rodila Katarinu, svoje dvadeset i drugo djete! Titula, za koju je nitko
nikad nije ni predložio, izmiče joj i sada, kad ima 38 unučadi,
četrnaestero praunučadi,...
Muž je bio Šokac, a ja Švabica. Vjenčali smo se 1950. godine.. Vjerovali ili ne, ja kao mlada nikako nisam voljela djecu.
I nije bilo šanse da nečije tuđe pričuvam. Kad mi je jedna poznanica
rekla da ću imati puno djece, rekla sam da je luda, da to nije istina.
A onda je valjda Bog htio da ih toliko rodim.
Danas im više svima napamet ni ne znam imena, ne mogu se sjetiti kojim
sam ih redom rađala. O unučadi da i ne govorim - reče starica dok su
je, s lijeve i desne strane, okružila djeca, snahe, zetovi, unuci...
I baš će Evičina djeca, a ponajprije sin Evald, ispričati kojim su
redom, od ‘51. do ‘77., dolazili na svijet. Eva Živković nikad nije
rodila blizance, a samo dvoje najmlađih rođeno je u bolnici.
Zajedno odrastali
Ostali su svijet ugledali u roditeljskom domu gdje je uvijek netko od
žena iz susjedstva priskočio u pomoć, podvezati pupčanu vrpcu. No,
prije nego što su izgovorili sva imena, Evald reče kako je dvoje djece
njegovih roditelja umrlo dan-dva nakon porođaja, pa ih on ne pamti.
Njih dvadesetero je zajedno odrastalo, a početkom ‘90-ih poginuo im je brat Zvonko. Ostalo ih je devetnaestero.
Najstariji je Antun, a iza njega ide Ivan. Rođeni su iste godine, prvi
u siječnju, drugi u prosincu. Onda je na red došao Emil, pa Matija,
zatim Josip i onda Vera. Nakon nje rodio se Vilim, pa ja, Evald, onda
Oto, Robert, Marija, Zvonko, Egon, Zdenko, pa Vlado. Poslje njega rođen
je Tomislav, zatim Ljiljana, Suzana, Dalibor i nakraju Katarina.
Prvo dijete
Kad ju je rodila, mami je bilo 47 godina. Godinu prije njezina rođenja,
naša Vera je rodila svoje prvo dijete - ispričat će Evald Živković.
- Je li bilo teško smisliti imena za toliku djecu? - upitasmo Evu
Živković, a ona odgovori da je prvima davala imena po nekome iz
obitelji, a kasnije su stariji davali imena mlađima.
Koliko god to možda neobično bilo, Eva Živković puno bolje pamti datume
iz još dalje prošlosti, no što je ona kada je rađala djecu.
Prisjetit će se da je nekoć živjela u Bačkoj Palanci, i kako su nju i
njezinu obitelj iz doma u logor otjerali partizani. I dan-danas pamti
da je to bilo 29. rujna 1944. godine pa zato, otkrit će, “nikako ne
voli dvajstdeveti u mjesecu”.
I kada je došla u Čepin, precizno će reći. Bilo je to 22. veljače 1948. godine.
Tri godine stariji
Tu je i upoznala Milana Živkovića iz obližnjih Čepinskih Martinaca. Bio je tri godine stariji od nje, rođen 1927. godine.
Skrasili su se u malenoj kući u kojoj su bile samo jedna soba, kuhinja
i ostava. Kroz godine koje su uslijedile njihov se kućerak punio
djecom. I krevetima:
- Spavalo nas je po četvero u jednoj postelji - prisjetit će se Vera, Evičina najstarija kći, a sin Egon na brže-bolje dodaje:
- Bili smo k”o sardine, dvije glave s jedne, dvije s druge strane
kreveta. I sve je bilo dobro, al’ kad onaj čije su ti noge bile pod
nosom nije imao čista stopala, to je bila katastrofa...
– Uh, koji smrad - reći će, dok će ostali kroz smijeh potvrdili njegove riječi.
Prvi je stroj za pranje rublja u njihov dom ušao 1974. godine, kada je
Antun u Njemačkoj zaradio dovoljno novca da im ga priušti, pa da
njegova majka i starije sestre ne moraju više prati na ruke.
Uvijek bili čisti
Bilo je na našim hlačama i po nekoliko zakrpa, i to jedna do druge. Ali, uvijek smo bili čisti - kažu Živkovići.
Te 1974. dobili su od nekoć uspješne tvrtke Vutex iz Vukovara deke, u to vrijeme popularne ambasadorke:
- Kad smo se udavali i ženili, roditelji nisu imali novca da nam nešto
kupe i otprave nas u novi život, pa su nam za vjenčanje davali svakome
po jednu deku.
Kad smo ih dobili, roditelji su imali 18 djece, pa nam je Vuteks dao 20
deka, po jednu za svakoga od nas i po jednu za mamu i tatu - kažu u
ovoj mnogočlanoj obitelji, a Evald Živković ispriča kako mu ta deka
vrijedi više nego išta i kako se on i njegova supruga i dan-danas
pokrivaju njome.
Ovog su se Božića prisjetili i te zgode s pošiljkom deka, kada su
pričali o životu u obiteljskom domu. Sjetili su se i kako da je otac
svirao harmoniku, pa ih svirkom uspaljivao.
Kako bi tko od njih zaspao, mati se ustajala i nosila ga u krevet.
Voljeli su se Živkovići igrati graničara, žmirke, lovice, rado su
odlazili pješice na kupanje...
Ljepše su se igrali
Kazat će kako su se nekoć djeca ljepše igrala. Da ponešto zarade, išli
su skupljati puževe i brati kamilicu. Bilo je, kažu, teško pa se često
znalo dogoditi da leže i drže se za trbuhe koji su ih boljeli od gladi:
- U školi su gospodska djeca jela kruh namazan margarinom. Zagrizu oni
tako jednom-dva puta u krišku i ostave. A kad svi odu, ja fino pokupim
sve te kruhove i odnesem ih kući - reći će Evald bez imalo zadrške, te
još ispričati kako je ujutro odlazio u školu, a poslijepodne na posao.
Knjige za školu si nikad nije mogao priuštiti, nego je morao paziti da na satu sve točno zapiše.
Ispričat će Živkovići i da su se veselili kad su u selo dolazili
Bosanci jer bi išli u polje za njima i skupljali repu i jer bi im oni
dali štogod jesti. Raditi su počeli veoma rano, ponajprije za hranu i
odjeću. Kako je tko odrastao, pomagao je pri othranjivanju mlađih:
- Ne daj Bože takvog života nikome. Al’ danas smo, srećom, svi stali na
svoje noge. Trudimo se da naša djeca imaju sve što im treba, a opet
nemamo za razbacivanje. Svi smo se udali i oženili i, osim Tomislava i
Dalibora koji su posljednji uplovili u bračne vode, svi imamo djecu.
Vera ih ima najviše, petero, a ostali, bome jedno, dvoje. Nitko se nije
usudio imati više. Veri je i najteže, muž joj je ostao bez posla i
gotovo nemaju nikakve prihode. A upravo se ona najviše brine o mami,
svaki dan je kod nje - uglas govore.
Ispričat će da ih je život razasuo na sve strane, pa petero braće i
jedna sestra žive u Njemačkoj, jedan je brat na Krku, ima ih u Baranji,
Osijeku i Čepinu. Kod majke se okupljaju za Uskrs, Božić i Novu godinu
i tada iz njezina doma uvijek dopire smijeh:
Uvijek je veselo
- Sada je u nas uvijek veselo. I, što je najvažnije, svi smo složni,
nema kod nas da se posvađamo i ne govorimo jedni s drugima.
Neprijatelji postajemo jedino kad sjednemo za stol pa kartamo. Nitko od
nas nije pijanac ni propalica, od nas toliko samo jedan brat puši. Svi
imamo jako puno prijatelja. Završili smo što osnovnu, što srednju
školu. Matija se, eto, u Sloveniji školovao za mljekara, imamo u
obitelji dimnjačara, stolara, poljoprivrednih tehničara, autolakirera,
obućara, tekstilki...
Samo dvojica braće su u vojnoj mirovini, a u rat su se kao dobrovoljci
uključili svi, u to doba punoljetni, muški koji su bili u Hrvatskoj. I
svi smo bili na prvoj crti bojišnice - pričaju Živkovići, a Marija
izbroji da je dvanaestero njezine braće bilo u Hrvatskoj vojsci.
U školi su bili dobri učenici, svjesni su da su možda mogli i više, no uvijek su za njih govorili “to su oni Rokanovi”.
Bio im je to obiteljski nadimak, zato što se njihov djed zvao Roko. Za
brata Vilima kažu da je odlično igrao nogomet i da je “mogao biti dobar
k’o Pele”, al’, na njegovu nesreću, “nije im’o Boga za ujaka”. Unatoč
tome što su imali puno djece i što je Milan radio samo povremeno kao
kooperant, Živković nikad nisu ništa tražili ni za sebe niti za djecu.
Zapravo, učinili su to samo jednom, kada su od Tita zatražili da bude kum njihovu jedanaestom ili dvanaestom djetetu:
– Svi su papiri bili poslani, ali od kumstva nakraju ništa nije bilo.
Mi čak mislimo da ti papiri nikad nisu ni došli do Tita jer je netko
ocijenio da nismo podobni jer smo Hrvati, katolici, u čijoj obitelji
nije bilo nikoga iz Saveza komunista – objasniše Živkovići.
Njihov otac Milan mirovinu je počeo primati potkraj osamdesetih, nakon
što je 21 godinu radio kao poljoprivrednik-kooperant. Možda ju ne bi
dobio ni tada, da neki dobri čovjek nije rekao da će se založiti za
njih, da je počne primati.
Umro prošle godine
Kada je prošle godine, 9. prosinca, umro, njegova udovica Eva naslijedila je ta skromna primanja:
- Nikad nisam imala, al’ nikad nisam ni posuđivala - kaže ta žena.
- Naša je mama zaslužila spomenik - kazat će Dalibor Živković, a ostali
okupljeni za njezinom blagdanskom trpezom to će potvrditi.
Na se riječi majka uhvatila za glavu i, kako je posljednju godinu navikla na mir i tišinu, rekla im da su preglasni:
- Kad se tako uzviču, ja im kažem da idu. Ne mogu više - kao ozbiljno
će Eva Živković. Da ne bi dalje prigovarala, prekida je Marija:
- Mama, nismo mi uopće glasni. Samo nas puno ima. Za koji dan dom Eve
Živković ponovno će biti pust. I tako do Uskrsa, kad će je njezina
djeca ponovno doći obići. Samo, teško ih je baš sve okupiti na jednom
mjestu. Dosad su to uspjeli samo dva puta, kada su 2000. godine
roditelji slavili 50 godina braka. I lanjskog prosinca, kada je umro
Milan Živković, otac dvadeset i dvoje djece.
Suprugu Evu napustio je baš nekako u vrijeme kad je za prošlogodišnje
saborske rasprave HDZ-ovka Ivana Sušec-Trakoštanec “ispalila” da svaka
žena vrijedi onoliko koliko djece ima.
Sigurno zastupnica nije imala pojma da u Čepinu živi Milanova udovica, Eva Živković.
I da je po tom kriteriju upravo ona najvrjednija žena u Hrvatskoj.
